Umrla je Tanja Petrović. Urednica »Politikinog« sajta. Nekadašnja novinarka Studija B, B92 i urednica »Samizdata« koja je tu izdavačku kuću digla na noge...bila je i gradska ministarka za kulturu...njenog lica i glasa ćete se setiti, jer su bojili Beograd, naročito u vreme kada je u njemu živela dobra muzika i nastajale legende.
Edit: Komemoracija će biti održana u "Politici", u ponedeljak u 15 časova. Kremacija će biti u 17 časova, na Novom Groblju.
Tanja je moja drugarica. Biće potrebno da prođe neko vreme, pa da smognem snage i počnem da koristim prošlo vreme u takvoj rečenici. Tanja je bila borac, dva puta se borila, jednu bitku je dobila, a u drugoj, kada smo se svi već skoro izvesno očekivali da je pobeda opet zasluženo njena, nada je okrenula leđa i pustila sudbinu da uradi svoje. Do poslednjeg trena se Tanja borila, čak i onda kada toga više nije bila svesna, kada je ta bitka već bila izgubljena, njen život se žilavošću ladoleža oplitao o svaki dan i svaki sat koji joj je sudbina kratko, prekratko odrezala. U pravu je Duško Kovačević kad kaže da skotovi žive po trista godina, a dobri ljudi umiru prerano. Prosto nije fer.
Ovo je vreme posle smrti kada je teško poverovati u njenu konačnost. Vreme kad onaj koga više nema je još uvek tako jako tu, negde pored, da je potreba da se sa njim i dalje razgovara još uvek mnogo jača od razuma koji kaže da je kraj već prošao. Da je više od kraja. Tada govorimo poslednje neizogovorene reči, kao da tražimo samo jedan, bar jedan produžetak u koji bi probali da stisnemo sve što nam se čini da mora da se kaže ne bi li ublažilo kraj koji nas je pretekao. Čak onda i kada je izvestan i kada se očekuje, kraj stiže prebrzo, iznenađujući i one koji se nisu usuđivali da ga, sem tiho i podsvesno, prizovu. Zbog toga verovatno i postoje priče o dušama koje posle kraja još neko vreme ostaju u svetu živih, pozdravljajući se sa njim i makar izmišljenom nadom dajući priliku živima da se od njih oproste onako kao što misle da se mora, onako kao što osećaju da bi im tako puno značilo samo još malo vremena sa onim koga više nema.
Zato ti, Tanja pišem pismo. Poslednje. U moje i ime svih onih koji noćas ne spavaju misleći na tebe. Onih koji su se do poslednjeg trena brinuli, strepeli i bojali se. Raspitivali se, obaveštavali, pisali...i sve do kraja se tiho nadali, lažući sami sebe, da možda, da ipak...Ja znam da ti znaš da sam geografski ometena. U rasporedu briga, pažnji, strepnji, raspitivanja i truda, ja sam dobila reči. Mene su zadužili za reči. Između pisama, kratkih poruka i razgovora u kojima mi je javljano kako si i šta se dešava, ja sam bila zadužena da ti pišem. I znam da razum kaže drugačije, ali ja sam bila i još uvek sam sigurna da si ti moje reči čula. Reči koje sam pisala za sve nas, i one blizu tebe i one po svetu rasute.
Ostavljala sam ti ih svuda, dodavala im slike, muziku, slala ti ih telefonom, čak i onda kada si ti već spavala i svi mi se nadali da će san imati dovoljno snage da ti da mir. Pisala sam ti lepe reči, silno želeći da one budu poslednje što ćeš čuti, da budu ono lepo što ćeš poneti sa sobom kao poslednji poslatak.
I sećanja lepa, na leto...i balkon koji cveta. Ne znam ko će mi ove godine tako vredno čupkati precvetale trubice petončića. Je l se sećaš kako nam se plavilo jezero pojavljujući se svako malo iz zelenog gustiša šume? Ponekad nije tako loše zalutati. Zalutavanje je moje drugo ime, orjentacija me ne voli. Da sam pčela nikad se kući ne bih vratila. A tada je bilo tako lepo što sam zajedno sa tobom zalutala, videla si mnogo više alpskog kiča no da mi je iz petog pokušaja uspelo da pronađem put kući.
Direr...je l se sećaš kako su bili čarobni Direr, Kranah i Holbajn...i Beč oko njih. Večitost uživo. Smisao postojanja ljudskog u nestvarnosti stvaralačke sposobnosti. Da ne pominjem mali voćni kolač...dobro, malo veći mali greh od kolača. Život je jedan, kada bi čovek znao koliko mu je odmereno, uzeo bi bar dva kolača. Sa malinama na vrhu. Čokoladom ufronclanom maštom pekara virtuoza. I listićem nane koji je bio čisti višak, ako se izuzme miris. Hladan i čist. Ja sam za svaki slučaj smazala i tvoj i moj pomenuti listić, da ne ispadne da ne znamo za red u srcu imperije.
Trebalo je ipak da novogodišnje poklone razmenimo poštom, ona modla za kolače se ne računa, tvoja ptičica u džemperu i sa zimskom kapom, primljeni pelcar gmizajućeg nekog cveta-valjda kaktusa, i knjiga su još uvek kod mene. Zajedno sa svetlećom mašnom. Ispod jelke koju još nisam raskitila. Sve sam se nadala da ćeš doći, rekla si da moraš da vidiš alpski sneg. Bez jelke ne bi valjao. Ni lampica na balkonu. Svetle još uvek. Komšije po enciklopedijama već panično traže narod koji još uvek nije odradio Novu Godinu, jer u celom kvartu mi jedini još uvek svetlucamo. I sneg već mesec dana traje, zima prava...duga.
Tanja, napolju opet sneg pada. Ovaj put pravi tvoj, ruski sneg. Vitla ga vetar kao u Čehovljevoj »Veštici«. Znam da pada zbog tebe, pozdravlja te cakljenjem i sjajem noći koja blješti kristalima, zamotana u muklu tišinu.
Spavaj mirno. Tiho.
Mi smo tu. Uz tebe.
Prošlo vreme ne postoji uz tvoje ime.
Spavaj, prošlo je.
Mesec te čeka...