Vest je udara direktno u pleksus. Presamićuje se iznutra poput boksera koji je spuštenog garda primio mučki udarac ispod pojasa. Prva pomisao, prva želja joj je da se istog trenutka zatvori u svoju unutrašnju sobu, da zalupi vrata za sobom, da ih zaključa, zakatanči, da navali na njih sve najkabastije delove svoje krhke samoodbrane i da se tamo sklupča u mraku sopstvenog očaja i da krene da zavija bezglasno i neutešno na one fluorescentne zvezde od plastike koje se tako neprimereno hrane svetlošću sijalice.
Samo dve reči.
Samo dve...
Reči...
Praznina...
Potpuna...
Težak infarkt.
Ne zna kako da se bori sa njima. Ne ume da plače, neće da plače. Ne plače se za živim čovekom. Nikako.
Zove da čuje. Nada se tako budalasto da je sve samo neslana šala. Ako jeste, misli, oprostiće odmah. Bitno je da nije stvarno, da se nije dogodilo, da...
Zove.
Još loših vesti.
Reči.
Koma.
Nedostatak kiseonika.
Moguće teške neurološke posledice.
Reči koje je zatrpavaju, ne daju joj da dođe do daha, sluđuju je, izbezumljuju, razbijaju u paramparčad.
Ne zna šta bi.
Uzima gomilu neispeglane posteljine i besno se baca na nju vrelom peglom.
Posteljina je kriva za sve.
I pegla.
I činjenica da joj je peglanje najmrskiji posao.
I ta para koja šišti i reži i kevće iz rupica mestimično zapušenih kamencem.
Slaže čaršave i jastučnice i jorganske navlake sa gotovo divljom revnošću.
Kada joj ne ostane više ni jedan neispeglan komad, ne spava čitave noći.
Nema kome da se obrati za pomoć. Sa bogom se posvađala odavno. Rekla mu je u lice da je jedan običan, surov, bezosećajan starac i da joj takav ne treba. Sasula mu je u bradu da ne veruje u njega, ni u njegove dobre namere, ni u šta baš... I da ne računa na nju dok se ne promeni. Dok ne dokaže da je zbilja ono za šta se izdaje i dok ne povede računa o svom ponašanju prema ljudima.
I sad je sama u mraku...
Uostalom, i nema šta više da mu kaže, a, ubeđena je, ni on njoj, obično matoro zlopamtilo.
Dani prolaze. Zove svakodnevno. Vesti su sve bolje. Postaju dobre, čak. I više nego dobre.
On se probudio.
On se seća i ko je i šta je.
Polako shvata i gde je i zbog čega je tu.
Hoće kući, što pre.
Dosadno mu je u bolnici.
Traži lap top, mobilni...
-Vi ste taj koga su skinuli s lopate. - kaže mu medicinska sestra na odeljenju, i to je sad tek jedna anegdota.
Dobro je...
Dobro je...
Dobro je...
Gleda kako zrna graška prave male okrugle neravnine na površini mekih knedli koje ubacuje u njega. To ju je uvek zabavljalo. ( Dobro je. )
Vraća na mesto sekundaru koja je još pre nekoliko dana otpala iz svog ležišta i koju je mrzela zbog tog ekscesa neizmerno, sve misleći da ova nešto sluti. ( Dobro je. )
Brine što danas nema mačka Tike da kucne na krovni prozor, jer je sinoć otišao u februarski provod hramljući na prednju desnu šapu. ( Dobro je. )
Uvija pitu s jabukama. Naravno, posipa je sa mnogo cimeta i impulsivno ubacuje i gomile mlevenog lešnika. Iz rerne se šire umirujuće poznati mirisi. ( Dobro je. )
Ne miri se sa bogom. Nema zašto. Nije je ubedio. ( Dobro je. )
Priseća se sa smeškom široko raskriljenih ruku i jednog pripitog zagrljaja u koji je stalo sve što nije ni moralo biti izrečeno. ( Dobro je. )
Secka gomilu belog luka za salatu od cvekle i jagodice na prstima joj bride. Maže ih kantarionovim uljem, što joj donosi gotovo trenutno olakšanje. ( Dobro je. )
Čuje mu glas. Njegov, sasvim. Poznat i drag.
Zvuči kao uvek.
Zvuči kao dar s neba.
Zvuči umirujuće.
Zvuči baš onako kako treba. ( Dobro je. )
Ruke su joj ispucale od deterdženta za posuđe. Pokušava ponovo da se navikne na rukavice, ali joj ne ide. Smetaju joj, sapinju je, nerviraju, ometaju... ( Dobro je. )
Njena mama misli da je sve to, taj povoljan ishod, to malo čudo koje se dogodilo, zasluga njihovog tate koji je tamo gore povukao neke veze i koji i dvanaest godina kasnije pazi na sve njih zaglavljene ovde dole, ispod kape nebeske. Ona se ne buni. I što bi? Ako je mami tako lakše, neka je... ( Dobro je. )
Da.
Dobro je...
Dobro je...
Dobro je...
I dalje ima svog mlađeg brata.