Ali svi, oni što su došli sa raznih strana, bilo nedavno, bilo da imaju u gradu već koju generaciju iza sebe, tokom dana se nose i osećaju kao pravi Beograđani.
Uveče odlaze u zavičajne klubove ili u posebno izabrane kafane gde zaplove u oblake nostalgije, da bi izjutra bili Beograđani još više. I tako, nadgornjavanje o beogradštini Beograđana traje i obeležava urbani milje posebnom bojom i mirisom i ne preostaje nego da se u tome uživa.
Beograđani su školovan svet, ima ih sa najvišim obrazovanjem, čak i akademika, no nađu se i nedovoljno opismenjeni tako da je spektar duginih boja unutar građanskog kulturnog modela sasvim popunjen. To je za grad veoma bitno jer obezbeđuje neophodnu množinu, raznolikost i dinamiku mišljenja, ideja i događanja i postupanje i delanja pa iz toga proizilazi autentični beogradski ambijent, sasvim posebna atmosfera po kojoj se Beograd pamti i prepoznaje.
Stariji građani koji su iskusili razne gradske prošlosti govore kako je nekada, bez obzira na povremene nevolje, sve bilo mnogo bolje i o tome neprekidno pričaju naslednicima, a mladi iako to nikada nisu ni videli ni doživeli, kažu da je sve to od nekada bilo bez veze i, srećom po grad, gledaju svoja posla na svoj način, mada ponekad u tome i preteraju.
Svi su oni Beograđani, to je značajna prednost grada kada ih ima sa svih strana, mada su svi zajedno kritični i nepoverljivi prema novotarijama koje im se predlažu ili naturaju odozgo čak i kada su novotarije korisne i olakšavaju svakodnevnicu. Naime, sumnjičavi su prema svemu što nije njihovih ruku i pameti delo ili što im liči na zajedničko gde i u čemu sebe ne mogu dovoljno da prepoznaju, a posebno ako im ta ponuda ili namet stvaraju dodatne obaveze, jer ionako i uvek misle da i ono što uobičajeno tokom dana ispunjavaju je previše.
Javni sektor ili opšti interes bez čijeg poštovanja i ispunjavanja iz toga proizašlih obaveza grad ne bi opstao doživljavaju kao opterećenje i atak na lične slobode. Istovremeno su darežljivi i spremni da nesebično pomognu ako pojedinac prijavi da ima problem. Beograd ima građane koji se ujedinjuju oko prevazilaženja nevolje i tada bivaju spremni na saradnju, razumevanje, pomoć susedu i mogu privremeno da potisnu lični interes, budu zaista građani ali to traje samo dok se problem ne reši, posle svako utone u svoj duhovni atar a klice egoizma opet niču.
U svakodnevnim, običnim situacijama, ponašaju se drugačije, burno ističu lični stav sa uverenjem da je to jedina moguća istina bez koje će grad propasti. To je sasvim jedinstvena pojava u Beogradu, po tome se prepoznaje ali sleduje i pitanje: kako uopšte opstaju zajedno i kako bilo šta zajednički uspevaju da ostvare? Za to nema dobrog odgovora ali je zato i to jedna od beogradskih prednosti i čarolija koje okupljaju grad i čine ga posebnim.
Beograd odvajkada ima svoje, sasvim autentične pobune građana i na taj način, kad postoji ozbiljan problem ili kad je neko nerazuman, stvari uređuju zajedno. A dešava se ponekad, taman kad su stvari tako zajednički uređene, da opet svako zauzme svoju busiju i upropasti sve što je postignuto. Te pobune su uglavnom spontane, dovoljno je da se oko problema motiviše nekoliko pojedinaca, broj nije toliko važan, računa se stvorena energija.
Svako individualno doprinosi pobuni, (jedanput je jedan dovezao svoj bager), odnosno, tu je individualno delovanje deo celine, pa je pobuna personalizovana i ima identitet. Svako u masi zadržava svoj lik i može se prepoznati njegov učinak i delo, kao posebno obeležije ukupnog angažmana građana. Međutim, sada su ušle u modu neke grupe koje promovišu svoje stavove tako što se biju oko utakmica, napadaju ambasade ili sperečavaju parade, tvrdeći da time brane zajednički interes, ali pošto prethodno nisu pitani ostali po gradu, takav gest liči na uzurpaciju građanskih sloboda i opredeljenja većine Beograđana.
Beograđani imaju svoj način života, ali ne jedan, zajednički, pre bi se moglo reći da su to različiti modeli, jer svaki Beograđanin ima svoj sopstveni, hermetičan i fokusiran samo na njegov svakodnevni milje, pa onda u sveukupnosti, u skladu i neskladu želja i namera, stvaraju taj ukupan beogradski način opstajanja. I građanske slobode takođe, jer sloboda je kad neko živi po svome, kad je ne uskraćuje sugrađanima i usklađuje se sa njima, ali i kad zajednički podržavaju ili brane javno dobro i to je jednako važno kao i bilo koji lični poriv.
Građanske obaveze u svemu tome se uglavnom preskaču i zaprepaste se, na primer, kad gradski dužnosnici poseku prelepe, više decenija stare platane na Bulevaru. Onda se jedni okupe, protestvuju i brane drvored, drugi na to ne obraćaju pažnju, ali odmah potom, ovi drugi Beograđani skoro se potuku otimajući se za besplatno deljene malecke sadnice zimzelenog drveća. Moglo bi se reći da takvi događaji kvare sliku o Beograđanima, ali to bi bilo pogrešno jer upravo na takvim scenama i pokusima se vidi da svi oni odrastaju i da nedostaje samo još nekoliko stepenika uz koje treba zakoračiti i onda, kad stignu na odredište neće biti prepreka da se Beograđani zaista upišu u spisak koji im delegira pravo da se svi nazovu građanima.
Tu se može tražiti odgovor na pitanje, naravno ako neko već hoće time da se bavi i troši vreme na igru pitalice i odgovaralice zašto Beograd bez obzira što se našao na najboljem geografskom mestu u Evropi, na neospornu vrednost urbane matrice, arhitekture ili gradskog pejsaža ne uspeva da do kraja polaže pravo na atribut autentične gradske sredine.
Bez platana pogotovo.