Siguran sam da je ogromna većina ovdašnjih blogera ‘skontala' da se ono Fjodor Mihalovič odnosi na Dostojevskog .., e ali zato iskreno sumnjam da to vrijedi i za ono drugo u naslovu navedeno ime i očestvo.
No prije nego što pojasnim o kome se radi dužan sam dati neku vrstu uvoda.
Svi oni, koji su barem jednom posjetili istočnoevropske podružnice internetskih kloaka tipa Stormfront , Blood & Honour ..., mogli su tamo među ‘edukativnom' literaturom" da nađu i jednu kompilacijsku bibliotečku odrednicu pod nazivom Dostojevski i Jevreji .Kažem kompilacijsku, jer se radi o odlomcima iz čuvenog Dnevnika pisca , koji je Dostojevski objavljivao u časopisu Građanin u godinama 1873, 1876, 1877, 1880 i 1881.
Konkretno ono o čemu mi govorimo izvađeno je iz druge glave zapisa za mjesec mart 1877. g. i to slijedećih njezinih djelova: dio 1. (Jevrejsko pitanje /Еврейский вопрос /; dio 2. (Za i protiv /Pro и contra/) i dio 3. (Država u državi. Četrdeset vijekova postojanja / Status in statu. Сорок веков бытия/).
Ova tri djela druge glave zapisa za mjesec mart su i inače Biblija ruskog (svjestan sam koliko je ovaj termin diskutabilan) antisemitizma (Njemci su npr. u toku WWII bacali na sovjetske linije letke sa njihovim odlomcima).
No pored ta tri enormno eksploatisana dijela, Dostojevski je u toj istoj glavi napisao i četvrti dio, koji se antisemitima baš mnogo ne sviđa, a zove se (Neka živi bratstvo /Но да здравствует братство!/) a osim toga jevrejskom pitanju posvetio je i (judeofobima takođe nesimpatičan) prvi dio treće glave zapisa za mjesec mart pod nazivom (Sahrana svečovjeka /Похороны "общечеловека"/).
Fjodor Mihajlovič se Jevreja doticao i prije, i u svojim romanima i u svojim člancima, a i u već pomenutim dnevničkim zapisima.
U njegovom književnom opusu skoro svi jevrejski likovi imali su kao po pravilu negativne osobine (izuzetak je Isaja Fomič Baumštejn iz Zapisa iz mrtvog doma ), a osim togaб u svojim djelima je Dostojevski i često koristio neke podle vjekovne predrasude koje su vezivane za Jevreje.Poznata je npr. ona epizoda u kojoj se Aljoša Karamazov izvlači na blaženo neznanje kada ga pitaju o navodnim ljudskim žrtvama pri praznovanju Pesaha.
Istina takođe su i često u usta Dostojevskog stavljane stvari koje on nikada i nigdje nije ni napisao, a ni izrekao. Pa tako na čuvenom Procesu Bejlisu, tužilac bez imalo stida u dramatičnom tonu kaže kako je još: „Dostojevski govorio da će Jevreji uništiti Rusiju!"
U publicističkom djelovanju Dostojevskog stvari stoje znatno drugačije.I da sada ne dužim, očito je da je bavljenje Jevrejima nešto što Dostojevskom nikako nije bilo strano, ali činjenica je da nikada do marta 1877. nije se desilo da veliki ruski pisac cijelu jednu glavu svojih zapisa posveti isključivo jevrejskom problemu u Rusiji .., e a razlog tome bio je čovjek, čije je ime Arkadij Grigorjevič Kovner.
Arkadij Grigorjevič je zapravo rođen kao Avram-Uri Kovner. Na svijet je došao u Viljnusu 1842, kao jedno od mnogobrojne djece krajnje siromašne jevrejske porodice.
Kovner do 19 g. svog života uopšte nije znao govoriti ruski, a onda je sam tako naučio taj ruski da je jedan filozof kao što je Rozanov za njega rekao:
"Ja stojim pun divljenja pred tom fascinantnom figurom, koja je za mene bila i ostala zagonetka! ".
Veliki ruski konzervativni filozof je Kovnera čak jednom prilikom okarakterisao i kao "jevrejskog Pisareva ".
Prepiska Kovnera sa Rozanovom kasnije će uticati i na pisca Majstora i Margarite, koji će lik Ješue Ha-Nokrija formirati po u njima iznesenim razmišljanjima Arkadija Grigorijeviča o hrišćanstvu i Hristu.
Kovner nikada nije završio nikakav fakultet, ali je zato za nevjerovatno kratko vrijeme naučio ne samo ruski, nego i njemački i francuski, a pored toga je i izuzetno dobro ušao u glavne tokove svjetske i ruske literature, kao i što je više nego solidno (po Rozanovu) savladao osnove filozofije.
U jednom značajnom period svog života radio je kao novinar i publicist.
Sa svojim knjigama i člancima, uperenim protiv ortodoksnog judaizma, obrazovnog-vjerskog sistema
Preokret u njegovom životu desio se kad je, fasciniran Rasakoljnikovljevom tezom kako genij ima pravo na zločin u ime nekakvog budućeg dobra, odlučio da i sam počini zločin kako bi pomogao jednoj bijednoj jevrejskoj porodici.
Ukrao je 168 hilj. rubalja i bio naravno uhvaćen, a zatim i osuđen na 4 god. zatvora. Dvije godine je proveo u Moskvi, a ostatak u izgnanstvu u Sibiru.
Poslije odslužene kazne radio je razne poslove po Rusiji, da bi se na kraju skrasio u jednom poljskom provincijalnom gradu, gdje se zaposlio kao imperijalni činovnik.
Umro je 1909, a desetak godina prije smrti, da bi se mogao oženiti sa ženom (Ruskinjom) u koju se do ušiju zaljubio, Kovner je prešao u pravoslavlje.
Sve u svemu radi se o jednoj interesantnoj biografiji .., ali bez obzira na taj fakt treba biti pošten, staviti ruku na srce i iskreno priznati kako Kovnera danas po tome (osim specijalista) ne bi ama baš niko pamtio.
A ono zbog čega Arkadija Grigorijeviča pamte je to što je on od momenta kada je zatvoren počeo voditi prepisku sa istaknutim ličnostima tadašnje Rusije, najpoznatiji među njegovim korespodentima bili su Rozanov i Dostojevski.
Dostojevskom je Kovner napisao nekoliko pisama.
U prvom pismu on je velikom piscu opisao cijeli svoj život, između ostalog pošteno je izložio i ono što je uradio, kao i zašto je to uradio, te je zatim od Dostojevskog tražio i moralnu ocjenu njegovog čina.
Pored toga u tom pismu je i zamolio Dostojevskog da mu pomogne u vezi problema koje ima sa objavljivanjem nekih svojih djela.
No najbitnije od svega je to što je Kovner u tom pismu zamolio Dostojevskog da mu ovaj objasni razloge njegovog negativnog stav prema Jevrejima. U suštini on je implicite izazvao Dostojevskog da pokuša to neprijateljstvo prema Jevrejima pomiriti sa onim principima hrišćanske ljubavi koje propovjeda u svojim djelima
Do tada je Dostojevski u svim svojim pismima poučavao ili propovjedao, ali u ovom pismu on se njegovom adresatu obraća kao sebi ravnom.
Nakon što se izvinio zbog kašnjenja Dostojevski svoj odgovor počinje sa konstatacijom da je rijetko kada čitao nešto tako umno kao što su to ova dva Kovnerova pisma.
Na Kovnerovu optužbu da je judeofob nije odgovorio (mada ju je odlučno negirao), smatrao je da nije u redu da se problematika njegovog odnosa prema Jevrejima ograniči na epistolarni disput, po njemu taj problem i te kako zaslužuje da bude obrađen kao posebna tema u njegovom dnevniku.
I ubrzo nakon toga nastala je 2. glava zapisa Dnevnika pisca za mjesec mart 1877.
U toj glavi Dostojevski je zapravo pokušao da pomiri sopstvenu rastrganost između dvije u potpunosti inkompatibilne emocije.
No bez obzira na sve, veliki ruski pisac nije uspio u toj svojoj namjeri - ne samo da mu nije pošlo za rukom da pred drugima pomiri jednu više nego očitu averziju sa njemu tako dragim idealom hrišćanske ljubavi, nego on u to, po svemu sudeći, nije uspio da ubjedi ni samog sebe .
Drugim riječima, Dostojevski nije našao način da argumentovano opravda svoj stav - u zapisima za mjesec mart nema ničega osim judeofobskog déjà vu .
Da se razumjemo, bez obzira na česte iskre Dostojevskom svojstvene genijalnosti, njegova publicistička djelatnost i inače je na nižem nivou od njegovog umjetničkog stvaralaštva, ali u slučaju druge martovske glave Dnevnika pisca iz 1877, ona je još niža nego inače. Dostojevski se, prosto rečeno, ne uspijeva uzdignuti iznad uobičajenih pamfleta judeofobske štampe.
U njegovoj argumentaciji nema žara, nema onog poniranja u dubinu, nema filozofske armature ... jednostavno nema Dostojevskog.
Možda je to zbog toga što je on sam bio svjestan da je mirenje bilo kakve averzije sa imperativom ljubavi nemoguća misija, a možda je i stvar u tome da ono što je on navodio kao opravdanje svoje netrpeljivosti i nisu bili njezini pravi razlozi.
U čemu je onda zapravo problem između Dostojevskog i Jevreja?
Prije nego što pokušam na to odgovoriti htio bih da istaknem još jednu karakteristiku odnosa Dostojevskog prema Jevrejima. U suštini ona i nije neki njegov patent, ona je vidljiva kod mnogih pripadnika ruske inteligencije.
Riječ je o mixu filozofsko-etičkog filosemitizma i praktičnog antisemitizma.
Cijeli koncept odnosa Boga i čovjeka, kao i uloge čovjeka u tom odnosu, uloge koju će kasnije Berđajev odrediti kao aktivnu eshatološku svijest, Dostojevski u stvari crpi iz Starog Zavjeta. I ne samo to - Dostojevskom je izuzetno bliska i ideja ostvarenja raja na zemlji, koja je tipično jevrejska i koja je proizilazila od jevrejskog odbijanja ideje besmrtnosti, pošto Jevreji Carstvo Božje vežu za ovostrano.
Za Dostojevskog, ali i ne samo za njega, nego i uopšte za rusko narodno poimanje hrišćanstva, karakteristično je shvatanje spasenja kao kolektivnog čina, a to je takođe odjek starozavjetne kolektivističke paradigme, izražena kroz tamo dominantno akcentiranje odnosa Bog - narod.
Onda knjiga npr. koja je imala najveći uticaj na Dostojevskog je starozavjetna priča o Jovu. Ona ga je mučila od njegove 8. godine pa do posljednjeg romana.
Upravo ta priča, koja je oda i vjeri, ali i nevjeri i koja je prekrasni izraz semitskog genija, zamišljenog nad pitanjima pravde i nepravde, odnosa svetosti ljudskog i svetosti onostranog i u kojoj na kraju čovjek izlazi kao pobjednik, je ono što je zaslužno za onu fascinantnu erupciju bogoboračkih protesta u Karamazovim.
U tom svom posljednjem romanu hrišćanin Dostojevski je mnogo bliži starozavjetnom negodovanju proroka, ozlojeđenosti i buntovništu psalmista i očaju Ekleziasta, nego duhu Evanđelja.
Tako da zbog svega ovoga, gore pomenutu suštinu problema između Dostojevskog i Jevreja treba tražiti na jednom „drugom mjestu".
Svakome ko je upoznat i sa opusom Dostojevskog (ja npr. bolje poznajem njegovu publicistiku i prepisku), kao i sa nadasve lucidnim tumačenjima njegovih djela od strane Mereškovskog, Berđajeva, Loskog, Šestova, Rozanceva .., ne može a da ne upadne u oči jedna fascinacija koju je Dostojevski u svom opusu iskazivao bezbroj puta i na bezbroj načina.Razlike između jednog i drugog nisu nam u ovom slučaju bitne - mnogo je važnije ono što im je zajedničko, a zajednička im je nepokolebljiva vjera u ruski narod i Rusiju.
Dostojevski je duboko vjerovao da je na osnovu posebnog oblika kulture, oblika koji je izrastao iz hrišćanstva ruskog tipa i koji se manifestovao na razne originalne i duhovne i organizaciono-društvene načine, ruski narod predodređen na drugačiji put razvoja od ostatka svijeta.
Taj put nije samo put ruskog (partikularnog) spasenja, nego on ima univerzalni karakter. Ruski narod je predodređen i odabran da ga svojim primjerom pokaže ostalim narodima.
Po Dostojevskom taj zadatak je misija ruskog naroda i po njemu ona ima duboko religiozni karakter.
E upravo ta ideja o misiji ruskog naroda je ono što je za Dostojevskog po logici stvari moralo da dođe kad-tad u sukob sa idejom misije i izabranosti Jevreja.
A Dostojevskog je u svemu tome uznemiravao u prvom redu ishod tog sukoba, jer na suprotnoj strani je bio narod koji je, po svemu šta mu se u istoriji događalo, davno trebao prestati da postoji.
On tako za Jevreje kaže, kako je nedovoljno to opstojanje Jevreja objašnjavati isključivo nagonom za opstankom i kako bi svakom jednostavno dojadila ta upornost u očuvanju svog egzistiranja. Po njemu se iza činjenice da Jevreja još uopšte ima, nalazi neka ideja, nešto tako duboko i nešto što čovječanstvo prosto nije u mogućnosti da objasni.
Drugim riječima za Dostojevskog Jevreji su prvorazredni misterij - enigma koja ga u isto vrijeme plaši i zadivljuje i on tu jevrejsku „neuništivost" shvata kao religiozni fenomen i kao nepobitni dokaz misije tog naroda.
Misije koja je po njemu direktni i najopasniji izazov ruskom narodu i njegovoj misiji univerzalno-religioznog karaktera.