Prvo je komšija, veleposednik stana sa dvorištem veličine omanjeg stepskog prostranstva, napolje izbacio Holanđanku. Celu zimu su očito živeli u neregistrovanoj zajednici, pa su se razišli u stavovima. Mada, možda je kriva i slutnja proleća koje sporo, presporo pokušava da se prekobelja na ovu stranu Alpa. Izbačena lepotica-Holanđanka ima kapicu sa ušima na gore zavijenim. Kao što je red i etnički običaj daljnje nam Holandije. Kapica bi joj pomogla u borbi protiv istrajnih noćnih mrazeva, ali jedno rame joj je erotski obnaženo, rukavi do lakata podvijeni i leva ruka joj se smrzava dok u njoj drži čanče puno sleđene vode. Uz to bi jajnici i ostali reproduktivni organi mogli da joj načisto stradaju, jer joj je desna strana suknje, sa sve donjim žiponom, podignuta od klompe do pojasa, gde je maštovito prikačena. Kada preko dana grakne sunce, Holanđankina put zablješti belinom, a okolne ptice se okupe u nadi da je njeno gipsano srce dovoljno meko da im da koju mrvu iz korpe koja joj o desnoj, bucmastoj ruci visi. Očekivanja predmeta ornitološke pažnje su uzaludna, devojka-Holanđanka stoji mirno, nikog ne primećuje...dok komšiluk ne može da skine oka sa njene lepote koja stoji na upornoj krpi snega.
Biće da je neuzvraćena pažnja, ali i iskonska komšijska zavist, naterala suseda hladnokrvne lepotice da, posle par dana, u svoje dvorište iznese jato delfina koji se guraju u nameri da skoče u poveliku činiju za salatu. Iz činije se, zaustavljeni u kretnji, viju kovrdžavi talasi. Da ne bi delfini bili sami, komšija im je dodao i čopor zečeva u svim pozama i poziturama. Verovatno je da se noću razmnožavaju, shodno glasinama o njihovoj potentnosti, jer je dvorište iz dana u dan sve punije ušatih glodara.
Naravno da je ovakav nasrtaj na ego ostalih žitelja našeg naselja bio prejak. Jutros je komšija po dijagonali instalirao, nasred svog dvorišta, povelikog anđela sa problematičnom bešikom. Naime, lepo podgojeni anđeo širi svoja guščija krila, stojeći usred ogromne školjke, i ne mareći za prolaznike pokušava da se popiški što dalje od svojih nogu. To mu za sada ne uspeva, biće da je pritisak slab, tako da mu niz levu nogu curi mokro.
Zato je stanovnik dvorišta preko puta sirotog krilatog deteta odlučio da ceo slučaj prijavi socijalnom, a svoj revolt izrazi i krdom ježeva različitih funkcija. Za sada su tu ježevi koji pridržavaju kamenje, pečurke, jedan poseduje buket cveća nepoznate vrste, dva ježa su u in flagrante pozituri, dok njihov zgranuti sused celu situaciju gleda samo jednim okom, drugo mu je namigom nestašno zatvoreno.
Prihvatajući otvoreni izazov isturanja dvorišne faune, gospođa koja u dvorištu već ima kolekciju kućica za ptice takvih očiisterujućih kolorita, da nas ptice već odavno naširoko zaobilaze, rešila je da pobedi uključivanjem mašte na 250 stepeni, s obe strane reš. Na opštu zavist ostatka naselja, jednog jutra se na njenom posedu pojavio salamander veličine korpulentnog krokodila, sa takvom trbušinom kao da je maločas upravo smazao pola čamca neoprezne ekspedicije. Dotični gmizavac na glavi ima elegantni šešir u koji je zabodena baštenska piksla u formi raskokanog krina.
Porast broja, nežno rečeno, čudnih stanovnika našeg naselja izazvao je lako izbezumljenje kako kod lokalnih pasa koji zaurlavaju na nove žitelje, tako i kod mačaka koje pokušavaju da na njima izvrše kako teško krivično delo utepavanja, tako i da stupe u postfebruarske intimne odnose sa manjim dvorišnim dekoracijama. Ništa manje se nismo izbezumili ni mi nesrećnici bez dvorišta, prosto bila je to krajnje nelojalna konkurencija. Čak i da pustimo svojoj mašti da jurne u nepoznato, ko bi to uopšte i primetio? Problem je probala da reši leva komšinica doktorskog zvanja. Na rub ograde njenog balkona, preko noći, se naselilo jato najružnijih sova ikada viđenih. Ne bi joj pomogao u trudu, stanar ispod nje je na balkon isturio antičku gospođicu zamotanu u oskudno peškirče. Da ne bi zaludna stajala i budzašto pneumoniju navukla, njegovo dete joj je u zamišljeno skvrčenu ruku turilo vetrenjaču. Zelene. Na tufne. Roza. Antička damica sad može neometano da vrši fotosintezu.
Koliko sutradan je komšija dvorištanac, iskrivljenog vrata od zaprepašćenog zijanja uvis, odlučio da uzvrati udarcem pod pojas – pužem takve veličine da bi u njegovu kućicu mogla da se useli četvoročlana porodica. Tu negde su se probudile i moje takmičarske sklonosti. Ogradu našeg balkona čuva divizija patuljaka. Jesu mali al su živopisni.
Dalji tok takmičenja je prekinuo prizemni stanar kome se jako slošilo od demografske eskplozije u našem naselju. Na sred srede svog dvorišta je namontirao naoružanu osobu. Pretpostavljamo da se radi o lovcu, jer mu pored nogu sedi stvorenje koga može da opiše samo jedna reč, mrmot. Možda ono i ne pripada toj svojti, ali nijedno drugo ime mu ne odgovara. Mrmot nas nije toliko uznemirio, koliko činjenica da njegov gazda u jednoj ruci ima pušketinu, a u drugoj duguljastu solarnu lampu, koja noću svetli kao nuklearna katastrofa.
Naselje se za sada primirilo, mada se priča da je prvi komšija lovca i mrmota odlučio da svoju baštu ukrasi topom. Zvaće se Berta. Samo da nađe poludelog vajara sposobnog da nabavi toliku količinu gipsa, kamena, mermera, čega god, samo da je ukrasnog karaktera. Biće skupo, ali sve za umetnost.