8. mart iz drugog ugla

I pitam se - kada se i zašto se Međunarodni dan žena u našim školama pretvorio u Međunarodni dan mama?

I da li je to u redu?

I ja se pitam, zašto se izvitoperio Dan žena ustanovljen kao uspomena na žene koje su borbu za ostvarenje prava na jednaku dnevnicu kao muškarci što imaju za isti rad, za pravo na trudničko odsustvo, 8-časovno radno vreme, pravo da glasaju...

Mogu samo da ti kažem - svaka čast! Da se i ja ne bih raspala (iz drugih razloga), ne pišem dalje.

Godine 1848. u Seneca Falls u SAD-u održan je prvi skup o ženskim pravima na kojem je donijeta Deklaracija o pravima i osjećajima (Declaration of Sentiments). Žene su u Deklaraciji tražile pravo raspolaganja svojom imovinom, starateljstvo nad djecom u slučaju razvoda, proširene mogućnosti razvoda braka, bolji pristup obrazovanju i mogućnost zaposlenja i naravno, pravo glasa. Amerikanke, svojim glasnim traženjem ženskih prava postaju uzor Europljankama, koje tek organiziranu borbu počinju 60-ih godina 19.st. u Engleskoj. Tada dobivaju pravo glasa na najnižem nivou, u općinama.

Sredinom 19.st. žene se počinju upisivati na medicinske fakultete u europskim državama. Ali moraju ulagati u obrazovanje duplo više truda nego njihovi muški kolege, jer imaju posebne usmene ispite. Osim toga, mogu se baviti medicinom samo u partnerstvu s muškim liječnikom.

U drugoj polovici 19.st. u Engleskoj su osnovane sufražetkinje, pokret za ženska prava. Osnivačica je bila Lydia Becker, a najpoznatija predvodnica Emmeline Pankhurst s početka 20.st., koja je organizirala brojne demonstracije i više puta uhićivana.

Prvi svjetski rat mijenja stvari. U ratu muškarci se bore, a žene ih njeguju, iščekuju, oplakuju. Ali istovremeno se ubacuju u muška područja i zanimanja, upravljaju plugovima, automobilima, tramvajima, izrađuju granate u tvornicama oružja, upravljaju svojim proračunom, rukuju novcem, primaju plaću, prosvjeduju za njihovo povećanje, posvuda se kreću, puše, daju sebi slobodu. Nakon rata postoji želja za uspostavljenjem starog poretka i žene su bile poticane da se vrate kućama, jer domaćinstvo trpi ako se žene bave drugim stvarima i otimaju muškarcima posao. U razdoblju nakon rata nekoliko je europskih država dalo ženama pravo glasa kao poklon i nagradu za ratni trud (Velika Britanija, Poljska, Bivši SSSR, Njemačka…), iako je Novi Zeland već 1893. dao ženama pravo glasa. Ali tek nakon Drugoga svjetskog rata žene će u svijetu masovnije dobiti pravo glasa. Kratkoročno žene nisu imale koristi od dobivanja prava glasa jer društveni stavovi i vrijednosti i dalje diskriminiraju žene. Muškarci i dalje odlučuju o ženskom radu i njihovoj imovini.

U SSSR-u između dva svjetska rata može se pratiti promjena odnosa prema ženama. Zbog manjka radne snage nakon Prvoga svjetskog rata žene su poticane ali i prisiljavane da rade u industriji. Zakonom o braku, obitelji i skrbništvu iz 1926.g. smanjena je važnost obitelji, pojednostavljuje se razvod i žene imaju pravo pobaciti. SSSR je time postala prva država u svijetu koja je ozakonila pobačaj. Ali nakon gladnih godina početkom 30-ih i milijuna mrtvih, žene su poticane da imaju što više djece, te je otežan razvod i zabranjen pobačaj.

U Njemačkoj je nakon Prvoga svjetskog rata Weimarski ustav dao ženama pravo glasa, međutim, Hitler nakon dolaska na vlast to ukida. On je emancipaciju žena nazvao simptomom izopačenosti koja je posljedica frustracije i neispravnosti spolnih žlijezda. Ženama je zabranjen politički rad jer je ženska dužnost rađanje brojne djece na kojima počiva arijevski san. Čak im se zabranjuje uporaba kozmetičkih sredstava i nošenje stranih modnih odjevnih predmeta, zabranjene su im dijete za mršavljenje i pušenje i potican sport.

Ulazak žena u politiku i vlast u svijetu bio je jako spor. Prva žena u povijesti SAD-a koja se kandidirala za predsjednicu 1872.g. bila je Victoria Woodhull. Bila je prva žena burzovni posrednik Wall Streeta i prva žena koja je govorila u Kongresu. U svojoj kampanji za predsjednicu države zagovarala je osamsatno radno vrijeme, programe o društvenoj skrbi, jednako obrazovanje za žene i naravno, pravo glasa. U svojim je zahtjevima bila daleko ispred svoga vremena. Podršku od žena na izborima nije mogla dobiti jer one nisu imale pravo glasa u to vrijeme. A i da je bila izabrana ne bi je mogli proglasiti jer nije imala 35 godina, što je uvjet za predsjednika SAD-a. Sama je financirala svoju kampanju dok nije bankrotirala. Postala je nacionalni skandal i predmet poruge.

Od druge polovice 20.st. sve više žena ulazi u politiku i na vodeće položaje u državama. Prva premijerka u povijesti je Sirimavo Bandaranaike, premijerka Šri Lanke od 1960.godine. Indira Ghandi 1966.g. postaje premijerka Indije, a 1979. Benazir Bhutto u Pakistanu, a Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji. Prva predsjednica države u povijesti je Vigdis Finnbogadottir, predsjednica Islanda od 1980. godine. Danas se žene nalaze na čelu desetak država u svijetu kao predsjednice, ali se također povećava i broj žena u državnim parlamentima.

UN od svog osnivanja 1945.g. donosi dokumente protiv diskriminacije žena ali ti dokumenti nisu bitno promijenili položaj žena. Prava žena i dalje se krše u svim dijelovima svijeta jer mjere sankcioniranja nisu predviđene zakonima UN-a.

Žene danas čine 1/3 prijavljene radne snage u svijet, a za to primaju samo 10% ukupnog svjetskog prihoda i vlasnice su 1% svjetskog posjeda. Što znači biti žena u 21.st. ovisi o tome gdje ste se rodili i gdje živite. Na Zapadu su žene u drugoj polovici 20.st. postigle najveći napredak nego u proteklih nekoliko tisuća godina, ali muškarci još uvijek imaju vodeću ulogu u zakonu, politici, poslovanju i industriji. ”Ženska prava” još nisu dosegla jednakost s ”ljudski pravima”, odnosno s pravima koje muškarci prisvajaju i primjenjuju na sebe. Žene su potplaćene za posao koji obavljaju u odnosu na muškarce, često su žrtve zlostavljanja, vrlo teško dolaze do važnijih radnih mjesta. Žene su bolje plaćene samo u manekenstvu i prostituciji.

Na Istoku je položaj žena daleko gori nego na Zapadu. Ženama se uskraćuje obrazovanje, zdravstvena zaštita i pravo glasa, mada su prema zakonima dobile pravo glasa, osim u još nekoliko država svijeta (Katar, Oman, UAE, Bruneji). U zadnjih nekoliko godina žene u islamskim zemljama ulaze u parlamente, ali je njihova tradicija još uvijek veoma jaka, pa se i dalje primjenjuju stoljetne kazne za prekršaje, kao kamenovanje i ubojstvo žena iz časti.

Mada su raznim deklaracijama prava žena postale nedjeljivi dio ljudskih prava, realnost je drugačija. Da bi se krenulo s napretkom na području ženskih prava trebalo bi najprije educirati žene da bi se upoznale s pravima koje im jamči Ustav i međunarodno pravo.


[url=http://povijest.net/v5/teme/zenska-povijest/2010/borba-za-prava-zena/][/url]

Komentar nemam, ali emotivnu reakciju si postigla.

Nikada nisam razmišljala o tome zašto i kako se 8. mart pretvorio u praznik mama.
Ono što ne razumem jeste da li je nastavnica baš morala da tako formuliše temu za pismeni ako je već znala da ste se vas dve sa gubitkom suočile pre samo nekoliko meseci.
Još manje razumem zašto je tražila da pročitaš svoju pesmu.

Inače, prepoznala sam se u tvojoj priči mada sam bila mnogo starija kada sam ostala bez mame. Tako da, bio osmi mart ili ne, uvek me nešto žacne kad čujem da neko ide kod mame na ručak, da mu je mama čuvala decu, da mu je mama spremila zimnicu...

se odgovor na

zašto se Međunarodni dan žena u našim školama pretvorio u Međunarodni dan mama?

može naći u ovom tekstu, jednako razbuđujućem, iz trećeg ugla.

baš boli ovo.

Skole su najgluplje i nazatupljujuce ustanove na svetu, kako kod nas, tako i u belom svetu. Neko sedne i napise plan i program i statigajaznam-sranje kroz gusto granje.
Taj bol za majkom ne prestaje bez obzira na godine, a pogotovo detetu. Jedino lepo je sto je ta uciteljica ipak bila fer i nije pravila pitanje oko teksta. Ja sam svojevremeno bila u belaju, kada sam bila djak nekog recimo 3-4 razreda pa kada sam u sastavu o porodici ukljucila i nasu macku Cickosa. Napravila uciteljica bogznakakav problem, posetila nas kod kuce u kojoj sam zivela sa bakom, mamom, tetkom i tecom. Svi smo obozavali Cickosa. Budaletina jedna od uciteljice, moron. I hvala bogu da si bas ti majka svom detetu, takva, kakva si.I da, kada bi ljudi ukapirali poentu Dana zena pa to stvarno sprovodili kroz citav zivot prema svima, jednako. Izgubila se poenta u procesu.

Da podsetim, 8. Mart je dan žena a ne dan majki

Pošto se neki rugaju, neki odmahuju rukom... a ne znaju o borbi za prava žena, osećam obavezu da nalepim malo više tekstova. Borba za prava žena je i borba za ljudska prava. Treba da se zapitamo zašto se to kasnije izvitoperilo, i možda da okrenemo vodenicu.

Ako se slave žrtve iz raznih bitki, ratova, pobuna, zar su žene - žrtve manje vredne?

Žene su protestvovale zbog neljudskih radnih uslova i niskih plata, za pravo glasa. Premlaćivali su ih, zatvarali u ludnice, zatvore. Umirale su u zatvoru. Štrajkovale glađu, pa umirale i zbog prisilnog neljudskog hranjenja.

Zabranili su im demonstracije, štrajkovale su u fabrici tekstila pa su u podmetnutom požaru izgorele (više desetina žena, više od 70 u jednom požaru.). Kasnije, kao spomen na taj događaj, organizovane su demonstracije. (Zaboravila sam ove datume, a imam sporaća od kompa da bih tražila na google).

Borba počinje mnogo ranije nego što sam ja mislila. Meni je u glavi negde kraj 19. veka. Mežutim, našla sam jedan sajt sa za mene novim informacijama.

U Srbiji su socijaldemokratkinje u organu Jednakost obeležile 8.mart već 1911. godine, a prva proslava Dana žena održana je u Beogradu, u Narodnom domu 1914. godine.


Evo malo još sa Wiki, gde su neke za mene nove informacije:


Žensko pravo glasa na teritoriji današnjih SAD je prvi put službeno uvedeno u državi New Jersey godine 1776. posebnim zakonom, kojim se omogućavalo muškarcima i ženama da glasaju ukoliko su prelazili imovinski cenzus od tadašnjih 50 funti (250 dolara). Godine 1790. je amandmanom to pravo izričito potvrđeno. Međutim, godine 1807. nova izmjena zakona je ženama ukinula pravo glasa, odnosno ograničila ga na muškarce.

U prvoj polovici 19. vijeka je pokret za žensko pravo glasa bio prilično nerazvijen, te se svodio na izolirane pojedince, čije je stavove tadašnja javnost smatrala egzotičnim. Daleko veći poticaj mu je dao američki građanski rat kojemu su žene na obje strane dale značajan doprinos. Feminističke ideje, koje su tinjale u okviru šireg pokreta za građanska prava, prvi put su uobličene u konkretni pokret kroz Nacionalno udruženje za žensko pravo glasa (NWSA) na čelu sa Susan B. Anthony osnovano 1869. godine u New Yorku.

Već tada je došlo do raskola u pokretu. NWSA se zalagala ne samo za pravo glasa, nego i za zakonsku jednakost u plaćama i pri zapošljavanju, kao i donošenje amandmana na federalni Ustav. Manje radikalne feministice, na čelu sa Lucy Stone, su pak držale da se mora djelovati kroz ustave i zakone država-članica te su u tu svrhu osnovale Američko udruženje za žensko pravo glasa (AWSA). Dvije organizacije su se ponovno ujedinile 1890. godine.

U međuvremenu su mnoge lokalne zajednice na Zapadu pokazivale daleko više sklonosti za eksperimentiranje s novim modalitetima politike, što je uključivalo davanje glasa ženama. Država Kentucky je tako 1837. godine dala ograničeno pravo glasa ženama u školskim odborima. Samo godinu dana nakon formalnog osnivanja, Teritorija Wyoming je godine 1869. dala pravo glasa ženama. Godine 1870. to je učinila i Teritorija Utah.

Godine 1887. je američki Kongres, prilikom procesa primanja Utaha u Uniju, donio Edmunds-Tuckerov zakon kojim je ženama u Utahu izričito zabranjeno glasanje. To je bio politički potez u smjeru sekularizacije Utaha, odnosno protiv Mormonske crkve, s obzirom da je Wyoming primljen kao država SAD sa ženskim pravom glasa.

Godine 1893. muški birači u državi Colorado su na ustavnom referendumu odobrili žensko pravo glasa. Godine 1895. isto je učinila država Utah. Godine 1896. je taj primjer slijedila država Idaho.

Pokret za prava žena, djelomično i pod utjecajem burnih zbivanja u Britaniji, se intenzivirao u drugoj dekadi 20. vijeka. Godine 1910. država Washington je na referendumu odobrila žensko pravo glasa, a godinu dana kasnije ju je slijedila Kalifornija. Sljedeće godine je na referendumima žensko pravo glasa prošlo u Michiganu, Kansasu, Oregonu i Arizoni, a odbijeno je u Wisconsinu.

Feministički, ili kako se tada nazivao, sufražistički pokret, okupljen oko NAWSA-e, je imao bliske veze s Demokratskom strankom te se nadao kako će pobjeda Woodrowa Wilsona na predsjedničkim izborima 1912. godine pomoći donošenju ustavnog amandmana koji bi svim američkim ženama dao pravo glasa. Wilson je mlako podržavao pokret, ali se već 1913. stvorila radikalna frakcija Nacionalna ženska stranka (NWP) čije su članice svakodnevno demonstrirale ispred Bijele kuće.

Ostvarenju ciljeva sufražističkog pokreta, slično kao i u Britaniji, bitno je pomoglo izbijanje prvog svjetskog rata, odnosno ulazak SAD u rat 1917. godine. Sudjelovanje žena u ratnoj industriji, kao i nade da će ženski glas pomoći njegovoj stranci su konačno natjerale Wilsona da otvoreno podrži sufražistice i od Kongresa zatraži donošenje federalnog ustavnog amandmana.

Zastupnički dom Kongresa SAD je u proljeće odobrio amandmana s 304 glasa "za" i 90 "protiv". Senat SAD je 4.6. 1919. amandman podržao s 56 glasova "za" i 26 "protiv". Da bi se amandman usvojio, trebalo ga je prihvatiti 36 država.

Do sredine augusta 1920. to je učinilo 35 država. Dana 18.8. 1920. to je učinila Skupština Tennesseeja, i to zahvaljujući ključnom glasu 24-godišnjeg zastupnika Harryja T. Burna koji je ispočetka mislio glasati "protiv", ali se predomislio kada ga je majka u pismu pozvala da podrži amandman. Novi, Devetnaesti amandman Ustava SAD omogućio je ženama pravo glasa na cijelom području SAD.


[url=http://sh.wikipedia.org/wiki/Historija_%C5%BEenskog_prava_glasa_u_SAD][/url]

neću ti odgovoriti na pitanje, ali hoću da nalepim ovo:
So I am going to read a poem that was chosen just now. But I'm going to need you to just sit for like 10 minutes and hold a woman who is not here. Hold her now with you. You don't need to say her name out loud, you can just hold her. Are you holding her?

This is "Break Clustered."

All holy history banned. Unwritten books predicted the future, projected the past. But my head unwraps around what appears limitless, man's creative violence. Whose son shall it be? Which male child will perish a new day? Our boys' deaths galvanize. We cherish corpses. We mourn women, complicated. Bitches get beat daily. Profits made, prophets ignored. War and tooth, enameled salted lemon childhoods. All colors run, none of us solid. Don't look for shadow behind me. I carry it within. I live cycles of light and darkness. Rhythm is half silence. I see now, I never was one and not the other. Sickness, health, tender violence. I think now I never was pure. Before form I was storm, blind, ign'ant -- still am. Human contracted itself blind, malignant. I never was pure. Girl spoiled before ripened. Language can't math me. I experience exponentially. Everything is everything. One woman loses 15, maybe 20, members of her family. One woman loses six. One woman loses her head. One woman searches rubble. One woman feeds on trash. One woman shoots her face. One woman shoots her husband. One woman straps herself. One woman gives birth to a baby. One woman gives birth to borders. One woman no longer believes love will ever find her. One woman never did. Where do refugee hearts go? Broken, dissed, placed where they're not from, don't want to be missed. Faced with absence. We mourn each one or we mean nothing at all. My spine curves spiral. Precipice running to and running from human beings. Cluster bombs left behind. De facto landmines. A smoldering grief. Harvest contaminated tobacco. Harvest bombs. Harvest baby teeth. Harvest palms, smoke. Harvest witness, smoke. Resolutions, smoke. Salvation, smoke. Redemption, smoke. Breathe. Do not fear what has blown up. If you must, fear the unexploded.

link: Suheir Hammad: Poems of war, peace, women, power

nije bio dan mama, nego dan Učiteljice. Svako dete je donosilo poklinčić, koje je učiteljica skupljala i otvarala za vreme časa, uz komentare šta je od koga dobila.
Ovo sa mamama i ne zvuči tako loše.

I ja sam razmišljala o tome.
I u razredu mog deteta je nedavno jedna devojčica ostala bez majke, a oni su opet (mada već veliki klipani) iz tehničkog pravili nekakvo cveće za majke.

Najmanje što mogu da kažem je da tako nešto može da padne na pamet samo nekom bez trunke pameti.

Уф, много добар текст. Мој другар је тако прошао са темом рата, само што је он покушао да чита, па се распао негде на пола.

А и ти састави, клишеизирани о мамама и "јесени у мом крају". Ту сам ја имао свој бунтовнички испад па сам написао само "Мрзим јесен." и сачекао кеца. Уопште нисам мрзео јесен, али ме је смарало да 80% нас по ко зна који пут употреби фразу "лишће шушти под ногама". А како да пишеш о јесени, а да не напишеш тако. То онда и није јесен, прогањало ме то...

Него, дан жена. Пробао сам да га заборавим данас (у Јапану то нико и не зна шта је, дуга прича), али ме је жена подсетила из чистог користољубља, па сам ипак морао у задњи час да купим нешто. Мени је уствари мама усадила ту одбојност према дану жена. Она је васпитач и надобија се свега за тај дан, тако да није то. Она је увек говорила да су мушкарци узурпирали и тај дан, па се обавезно "славећи" у предузећу искриве од алкохола и онда се појаве с неким букетом. Мој ћале је знао да јој купи и неки алат за кухињу (као поклон) да погорша ствари. Добро јој није купио метлу и кецељу.
Уствари, кад боље размислиш, тај дан је потврда дискриминације жене. Да су равноправно третиране, не би им ни требао дан. А има и оних који кажу да су се избориле за право да кад дођу кући с посла могу да скувају, почисте, оперу, опеглају,... И кад прославе тај један дан, мушкарци наставе по свом, а све грехе су скинули, мирни су 364 дана.

Можда су и учитељице то тако осећале као моја мама, па су онда децу усмеравале да своју пажњу посвете мами као најбитнијој жени у њиховим животима, уместо да се труде да им објасне за шта су се жене на тај дан као избориле...

Prvo da ti zahvalim, Krugolina, na jos jednom predivnom tekstu.
Meni majka, hvala Bogu, ziva i zdrava, al' tamo, negde daleko. Zato mi suze odmah krenuse na ovu tvoju pricu. Sve si rekla, ne bih da ista kvarim komentarima na nju.

Htela sam samo da obavestim ljude kako je proslava obelezena u JKP "Medijana" u Nisu. To je, da napomenem, preduzece koje brine i o cistoci grada. Nakon sto pustih koju suzu nad tvojim tekstom, procitala sam i ovaj clanak, pa mi pritisak skoci na hiljadu. Toliko sam besna, da ne znam sta bih drugo, nego da podelim ovaj nevidjeni idiotluk s vama.

http://www.juznevesti.com/Drushtvo/Osmomartovska-diskriminacija-u-JKP-Medijana.sr.html?fb_ref=fbrecommendbox


Posto ne baratam kacenjem linkova (mozda ce to neko umeti umesto mene), evo citata iz clanka koji su objavile "Juzne vesti":


"U ovom komunalnom preduzeću odlučili su da “podele” dame u dve kategorije, pa će tako šefice i direktorke povodom praznika dobiti 6.000 dinara, a ostale radnice duplo manje. Od ukupno 215 žena, 38 će povodom 8. marta dobiti čestitku od 6.000 dinara, dok je za ostalih 177 dama izdvojeno po 3.000 dinara. Generalni direktor ovog Javnog preduzeća Dragan Radisavljević u odluci da žene koje su na mestima direktora, šefova, rukovodilaca i koordinatora dobiju vrednije čestitke ne vidi ništa sporno.

- Razlika postoji jer su i plate različite, dakle, onaj ko ima visoko obrazovanje i ko radi na odgovornijem mestu ima veću platu od onoga ko radi na nekom manje odgovornom mestu. Pošto je i plata različita za različit rad i različite učinke, onda je i ovaj deo plate, koji se zove čestitka za 8. mart, različit - kaže Radisavljević."[i][/i]