Bila sam VI razred osnovne škole kada mi je umrla mama. Pet meseci nakon njene smrti došlo je vreme da se proslavi još jedan Međunarodni dan žena mada, sudeći po načinu na koji se taj praznik obeležavao u mom neposrednom, školskom okruženju - čovek bi lako mogao pogrešiti i pomisliti da se radi o Međunarodnom danu mama.
Pisani zadatak iz srpskog jezika imao je prigodnu temu: "To su oči moje majke".
Koje oči čije majke, mater vam hebem - razmišljala sam dok sam blejala u svesku za pisane zadatke. Bila sam besna. Još uvek sam, valjda, bila u onoj prvoj od pet emotivnih faza procesa kroz koji prolazi svako ko se bori s nekim gubitkom.
"Šta da radimo Branka i ja, koje nemamo mame", upitala je moja drugarica iz odeljenja, kojoj je majka umrla samo nekoliko meseci nakon što sam ja ostala bez svoje.
"Pišite o očima bake ili neke druge žene."
E, baš neću!
Tako sam odlučila. Bila sam svesna besa koji osećam i imala sam potrebu da ga izrazim.
U trenutku sam se odlučila za nešto što mi se tada činilo krajnje revolucionarnim potezom. Rešila sam da promenim temu. Samoinicijativno. Iz besa. U inat. Napisala sam naslov "To su BILE oči moje majke". I nisam napisala sastav. Napisala sam pesmu.
Bila sam sigurna da sam time zaradila jedinicu ko vrata.
Nije me bilo briga.
Na neki čudan način, osećala sam da će ta jedinica nekako potvrditi moju ljubav prema mojoj majci, što svakako mora biti važnije od ocene.
I osećala sam se dobro. Istresla sam frustraciju iz sebe, olakšala sam bes.
Tako sam bar mislila dok nije došlo vreme da se pročitaju ocene.
Nastavnica srpskog jezika imala je običaj da prvo čita imena svih jedinica, pa dvojki, pa trojki, pa četvorki, pa petica... A mene nigde nije bilo. Mene je ostavila za sam kraj.
"Poslednji zadatak jeste Brankin", rekla je. I još je nešto pričala o promenjenom naslovu i pesmi, ali ja to nisam čula. Bila sam paralisana od straha što je mene izdvojila za kraj, da na mom primeru objasni kako škola ne trpi revolucionarne poteze. Šta će sad da mi radi, mislila sam se, pokušavajući da prikupim hrabrost da ostanem dosledna svom revolucionarnom potezu, pošto je izgledalo da ću umesto jedinice dobiti ukor.
"To je najbolje napisan zadatak", rekla je na moje ogromno iznenađenje. "Molim te, Branka, izađi i pročitaj ga."
Nisam na to bila spremna. O, kako samo nisam bila na to spremna...
Raspala sam se na hiljade svih mogućih emotivnih delova, ustala sam iz klupe, istrčala napolje, daveći se u sopstvenim suzama i jecajima.
***
Poslednjih nedelju dana u školskoj svesci mog deteta dominiraju pesme o mamama, domaći zadaci podrazumevaju kratke sastave o mamama, a danas sam dobila i uradak s likovnog, pravljen za mame.
Međutim, shvatam da nisam u stanju tome u potpunosti da se radujem. Ne mogu, zato što za 8. mart razmišljam o sebi kao o detetu bez mame, i o svoj deci koja taj dan žive bez svojih mama - od kojih je dvoje i u odeljenju moga sina.
I pitam se - kada se i zašto se Međunarodni dan žena u našim školama pretvorio u Međunarodni dan mama?
I da li je to u redu?