Društvo| In memoriam| Život

Martovske ide

Velimir Mladenovic RSS / 09.03.2013. u 15:50
„Pomodni milje je onaj u kojem svi misle kao većina. Postoji li mesto gde svako ima svoje mišljenje.
Postoji, to je literarni milje."
(Marsel Prust)



Iskustvo mi pokazuje da se loše stvari ne događaju nikad same od sebe već im I mi u tome dosta pomožemo.


Neko je odavno rekao da mnoge stvari neće ostati nikada zabeležene i niko ih neće upamtiti ako iz istorije ne pređu u umetnost. Tako je i danas. Niko ne može bolje od nas da poznaje vreme u kome živimo. Ko može bolje da poznaje pojedinosti o istorijskim događajima od nas koji smo svedoci, učesnici, a i žrtve vremena u kojem živimo?

Uvek sam druge uveravao u neke priče, događaje, osobine, ali nikada nisam znao da li sam ja u sve te stvari duboko verovao. Onako iz duše, istinski i jasno. Govorio sam svima sve. Kako rat nije dobrar, kako je to najveće zlo koje je čovek ikada smislio. Da mi nikako nije jasno ko ga je i zašto stvorio. Čitao sam negde da se tada: kroz rat, nemaštinu, bedu, borbu, pokazuje zapravo ona druga strana našeg bića, a to je da smo mi zapravo jedne velike životinje. U sebi nosimo taj gen, tu mrlju, i tačku od koje nikako ne možemo da se oslobodimo. To sam shvatio iz mnogo izvora: čitajući knjige, gledajući filmove, ali i gledajući ljude neposredno oko sebe. Mene su učili da je rat najveće zlo, da njemu nikada ne treba verovati, da se toga treba kloniti, i u njemu nikada ne učestvovati. Kroz takve najveće tragedije smo ja, ali i čitava moja generacija prošli. Dok su mi govorili ili dok sam čitao o ratu, o tome kako deca na nekim drugim stranama sveta ginu, kako se porodice rastavljaju, a da se više nikada ne sastave, polako sam shvatatao da je to zapravo najveća ruševina koju čovek sebi može da napravi. Čitao sam kako deca nekada vođena idealima, nekada nekim čudnim idejama koje su pokupili ko zna odakle odlazili u rat, a svoje porodice ostavljali da se drugi o njima staraju, da mole za milostinju i da se polako raspadaju. Ipak najtragičnije od svega mi je kada sam čuo da porodice šalju decu u rat.

Kada se zarati u nekoj zemlji, ako ne odete u rat, ako niste mobilisani ili na bilo koji način stali uz tu elitu, vi ćete biti potpuno odbačeni, bez ikakvog daljeg objašnjenja i nagoveštaja. To je i tema mnogih filmova, mnogih rasprava . Čovek je proklet. Ne zna da živi. Ne ume da uživa u svim lepim stvarima, koje mu je bog na ovaj ili onaj način podario.

(Kada sam dobio poziv od urednika da napišem tekst o svom viđenju bombardovanja Srbije 1999. godine i svih događaja koji su se kasnije nizali, mnogo sam razmišljao jer zapravo nisam znao odakle da krenem.)
 
Ne slažem se sa Herkalitom koji je govorio da je sve ono dobro što postoji na ovome svetu delo nekakvog rata i da sve zapravo odatle dolazi. Ja to ne razumem. Ja ne raumem kako neko može druge da ubija, kako neko ima paravo na to. I posle svega ja nekako na sebi nosim odgovornost svih ratova koje je moja zemlja vodila. A zašto smo ih vodili? E, to ne znam. To nikada neću saznati!

Mart je mesec. Proleće. Skoro svima ili bi barem ljudi trebalo tako da se ponašaju-kao da im je u duši proleće, kao da im je lepo i kao da su zadovoljni.

Danas se jasno i po ko zna koji put sećam onog čudnog i groznog rata koji sam preživeo. A preživeo sam dva rata. Kao i svi ljudi uostalom koje poznajem ili koje sam poznavao. Moj deda je stalno govorio da svaki čovek mora da preživi nekoliko ratova, naravno ako mu jedan od njih ne odnese život. Toliko je ratova preživeo i njegov otac, tako sam i ja sam svedok dva rata.

Sve se to dogodilo pre tačno četrnaest godina. U to vreme, bio sam mali, ali ozbiljan dečak koji je u životu znao samo za igru. Bio sam tada u trećem razredu osnovne škole. To proleće nikada neću zaboraviti. Sećam se da moji drugari iz ulice tada nisu imali nekakav čudan osećaj da će se sa nama nešto dogoditi, da ćemo se od tog proleća svi promeniti. Ja sam to znao i negde u dubini svoga malog, nesigurnog bića, osečao. Iako sam imao samo deset godina, u meni se prvi put rađala čudna, mučna I teška misao o mogućem nestajanju. Imao sam dovoljno godina, dovoljno da shvatim da je rat veliko zlo, ipak nedovoljno da se ja protiv bilo čega pobunim, a na sreću nisam imao ni nekoliko godina manje pa da me za sve bude briga.

Pripremao sam se da slavim rođendan. Kao i svih prethodnih godina uostalom. Sećam se da je tata govorio da sve to odložimo, da baš sada nije vreme za tako nešto, jer možda već sledeće nedelje nećemo ići u školu.
Ne sečam se baš da sam ga tada najbolje razumeo. Sećam se da sam vežbao matematiku, jer sutradan i to na baš na moj rođendan je trebalo da imamo pismenu vežbu.

Tog 24. marta celoga dana nestajala je struja, pa dolazila. U našoj kući nikada nismo slušali radio. Tata ga je puštao samo dok bismo sedeli napolju, da nas malo zabavi. Ali, tog dana mi TV nismo uključivali, već samo radio. Meni je sve to bilo jako jako čudno, ali nisam se bunio. Slušao sam ga. Sve mi se radilo, samo da ne učim matematiku.

Bilo je to već kasno posle podne. Ja sam izlazio nekoliko puta napolje, pa sam se vraćao. Toga dana ništa nisam jeo. Išao sam po dvorištu i svakog koga bih negde sreo ja bih mu prepričavao ono što sam na radiju čuo: kako se treba ponašati i šta treba raditi ako dođe do ‘'vazdušne opasnosti''. Pričao sam svima o tome jer je to za mene bilo nešto sasvim novo, drugačije i pomalo čudno.

Tog dana sam u krevet otišao mnogo ranije. Sećam se da nije bilo ni sedam sati, a ja sam već otišao da spavam. Sam. Razmišljao sam o svemu i svima kao i danas. Taman da sklopim oči i neko je pozvonio na vrata, Bio je to moj drug Dragan koji je već nekoliko sati sedeo napolju, slušao sve. I on baš kao i ja je nešto predosetio i pre svih nas, pre celog komšiluka je čuo sirene.

Počeo je rat!

Ovo veče I taj trenutak nikada neću zaboraviti. Iako zapravo nije bilo mnogo hladno, ja sam ustao iz kreveta i odmah sam tražio šta ću da obučem. Ne znam ni sam više da li sam i bio obučen kada sam izleteo napolje. Ne znam da li sam preko pidžame navukao pantalone ili sam pidžamu pre toga skunuo. Sišao sam odmah napolje. Otišli smo svi kod dede u stan.

Deda je bio smiren, a ja uplašen. Deda je stajao. Ja sam sedeo na podu. Gledao sam ga I nisam znao šta da ga pitam. Čekao sam da on prvi nešto kaže a da ja to prihvatim. Deda je govorio kako to što je tada počelo zapravo nije ništa I kako će se brzo završiti, mnogo brže nego što mi svi to mislimo. Meni su u glavi bili oni grozni partizanski filmovi na kojima smo svi odrasli, a koji prikazuju avione kako seju bombe gde stignu.

Gledamo vesti I dnevnik, jer drugo ništa nismo ni mogli da gledamo u to vreme. Naravno voditelj objavljuje vest da je počela NATO agresija na našu zemlju. Ni u jednom novinarskom izveštaju tih dana niko nikada nije rekao da je prva bomba pala upravo na Smederevo.

Deda smireno I dalje govori. To je čovak koga sam prethodno opisao kao snalažljivog, kao čoveka koji ne glasa ni za koga, kao čoveka koji ne demonstrira ni protiv koga, nikada glasno ne kritikuje, onaj ko o tadašnjem predsedniku nikada nije imao nikakvo mišljenje. Onaj ko prehranjuje svoju porodicu I u vreme ratova.

Ja sam bio nervozan. Znao sam da nešto moram da uradim, ali šta I kako nisam.

Nebo je bilo plavo. Tu tišinu koja je unosila strah nikada neću zaboraviti. Osećao sam se kao da će se nešto spustiti i sva nas okupljene poklopiti. Sve me je podsećalo na one stihove 'ko da će se dići grobovi i ljudi'.

Imao sam osećaj da sanjam. Da lebdim i da se ovo zapravo ne događa meni. Bio je to neki čudan san. San o smrti. Ili o životu. U meni se tada po prvi put javila misao o ništavilu.

Mi, dedini unuci i unuke prespavali smo tada zbijeni kao sardine u dedinoj sobi.

Tako je prošla prva noć rata koga se sećam kao da je bio juče, a ne pre četrnaest godina.

Ubrzo sam počeo da se navikavam na svu tu histeriju. Ustajao sam i budio sam se sa sirenama. Igrao sam se. Šetao sam se. Družio sam s drugarima iz ulice. Nekako smo u tim danima svi bili jednaki i mali. Sasvim mali.

Tačno mesec dana od početka agresije Nato je bombardovao zgradu RTS-a. U to vreme moj ujak je radio u toj istoj televiziji. Strepeli smo svi za njegov život. Srećom te kobne noći nije bio na svom random zadatku.

Moj rodni grad bombardovan je skoro svakog dana. Gusti oblaci dima često su se nalazili iznad grada. Mi bismo uvek bežali kućama kada bismo čuli sirene.

Sećam se da su me jednom vodili na demonstracije. Ne znam protiv čega su bile. Da li protiv rata ili diktature u državi? Setićete se i sami, jer pretpostavljam da ste i vi kao i velika većina mojih vršnjaka tamo tada bili. Nosili smo razne natpise. Na nekima je pisamlo: ‘'Bolje rat nego Nato pakt''.

Mislili smo da tako možemo da pobedimo jednu veliku silu. Miting su organizovali isti oni ljudi koji su za to dobili veliki novac. Mislili smo da ćemo tako po uzoru na građane drugih zemalja koji protestuju i mi se pokazati kao herojima novog doba.

Niko nas nije čuo.

To je zapravo bila naša mala borba sa sobom. I sa našim sopstvenim strahom od propadanja.

Tih dana, tih godina, mladima Srbije su se obraćali uvek i isključivo samo crkva i neki glupavi mediji, samo pojedinci i nekakve grupe, to je ono na šta su deca bila osudjena, u državi u izolaciji, u zemlji u kojoj strane amasade ne izdaju vize studentima i u kojoj čitav svet želi da nas drži zatvorene, negde po strani. Na televizijama smo gledali samo spotove o vojsci Srbije a uveče su prikazivali ljude koji protestuju na mostovima.

Osećaj da je život jedna velika slučajnost, nesporazum čak i da ovo što sam danas, već sutra iznenada može da nestane, a da se zapravo nikad niko uopšte ne začudi, nikada me više nije napustio. Kao mali sam shvatio da se kod nas živi slučajno, teško, da smrt, uglavnom nasilna, preti iza svakog ćoška, mir i stabilnost su privremeno stanje, a glava se može izgubiti lako.

Te jeseni dve hiljadite godine smenili smo predsednika. Narod je verovao da će svima biti bolje. 2003. godine ubijen je premijer Đinđić. Kao da je morala još nečija glava da padne da bi se narod otreznio i video kuda zapravo sve ovo ide.

I od tada, pa sve do danas odnos Srbije prema Evropskoj Uniji je veoma čudan. Iako je naizgled došlo do nekog pomirenja i sada kao svi žele da pristupe Uniji, činjenice govore drugačije. Do danas nije izgrađena ni javnost koja traži EU, ljudi okreću leđa problemima, niko ne ide u susret da rešava iste. U tom velikom svetu gde sam boravio naučio sam da ono što pripada društvu, pripada i meni, posebno odgovornost koju imam da to što mi pripada - zaštitim. To sam radio onako kako sam znao, pisao sam tekstove za mnoge listove i blogove i u njima se obračunavao sa prošlošću od koje ne možemo pobeći.

A onda su se opet u tom istom Beogradu održavane demonstracije, od 2000 do sada bilo ih je nekoliko, sada su bile protiv proglašenja nezavisnosti Kosova. Tadašnji predsednik je pozvao na miting pa otišao u Rumuniju. Građani su demonstrirali a jedan momak, izbeglica sa Kosova, je I poginuo.

I tako sve u krug.

Neko je napisao da je na lepom kraju lako videti lepo, a da je užas nemoguće ignorisati na njegovom kraju, ali se i u lepom kraju i u užasnom može naći ona suprotnost. Ne može se čekati na druge ljude da oni stave svoje tačke. Ne može se čekati ni da otvore nove teme i puteve. Ali treba pružiti ruku kad nekome možes pomoći. I sam i sa drugima - između tih redova se proživi zivot.

Bilo je gorih vremena, bilo je boljih vremena, i biće ih i dalje. U svakom od njih se živi od danas do sutra - život je momentarna aktivnost, od trenutka do trenutka, dok sve funkcionise kako treba.

To ne žnači da je život čekanje na kraj. Svoditi ga na to je nedelo protiv života.

Sa izvesnim krajem pred sobom, nenajavljenim uglavnom ali svejedno izvesnim, treba potrošiti sve sto se ima - emocije, talente, snagu, mladost, starost, ideje, želje... jer život je prilika da se oni svi oprobaju.

Jedina prilika za to.

Zato je mladima Srbije i te 1999. godine i danas potreban neko ko će se obratiti jezikom razumevanja i podrške, ko će ih usmeriti, a ne izvoditi na ulice, ko će deci kupiti knjige a ne avione. Mladi su i danas željni akcije, rada, učenja i novih ideja, i sva sreća narod je uvek pametniji od svojih političkih elita.


(opisan period od : 1999-2013 ) 
 
Velimir Mladenović

Atačmenti



Komentari (54)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

mozeta mozeta 18:05 09.03.2013

martovske ide

Nebo je bilo plavo. Tu tišinu koja je unosila strah nikada neću zaboraviti. Osećao sam se kao da će se nešto spustiti i sva nas okupljene poklopiti. Sve me je podsećalo na one stihove 'ko da će se dići grobovi i ljudi'.

Isto sam se osećala;išla sam u grad, kolima, sa dvoje male dece, po toplom i plavom danu...verovala sam da će Vođa opet zatezati do poslednjeg časa, pa pristati i na više od traženog.Ignorisala sam javljanja prijatelja iz Evrope, koji su, žaleći nas, tvrdili da nam bombe ne ginu.
Ne sećam se kako sam, po toj tišini, dovezla kola do kuće.
Dok je bombardovanje trajalo, nisam sela za volan.
Moj mlađi sin, star 2 godine, kada čuje sirene bi legao, poklopio uši ručicama, i ponavljao:"da li je gotovo?".Još uvek se plaši aviona i kada prskaju komarce, buke motora.
Neke od šteta koje su nam naneli razni "milosrdni anđeli" naprosto su neopisive, neizrecive i nepojmljive.
Velimir Mladenovic Velimir Mladenovic 18:09 09.03.2013

Re: martovske ide

Tako je. Skoro isti osecaj urezan svima. Ja sam tada bio treci razred osnovne skole, i skoro nista nisam razumeo.

milivoje_bg milivoje_bg 18:38 09.03.2013

Re: martovske ide

mozeta
Nebo je bilo plavo. Tu tišinu koja je unosila strah nikada neću zaboraviti. Osećao sam se kao da će se nešto spustiti i sva nas okupljene poklopiti. Sve me je podsećalo na one stihove 'ko da će se dići grobovi i ljudi'.Isto sam se osećala;išla sam u grad, kolima, sa dvoje male dece, po toplom i plavom danu...verovala sam da će Vođa opet zatezati do poslednjeg časa, pa pristati i na više od traženog.Ignorisala sam javljanja prijatelja iz Evrope, koji su, žaleći nas, tvrdili da nam bombe ne ginu.Ne sećam se kako sam, po toj tišini, dovezla kola do kuće.Dok je bombardovanje trajalo, nisam sela za volan.Moj mlađi sin, star 2 godine, kada čuje sirene bi legao, poklopio uši ručicama, i ponavljao:"da li je gotovo?".Još uvek se plaši aviona i kada prskaju komarce, buke motora.Neke od šteta koje su nam naneli razni "milosrdni anđeli" naprosto su neopisive, neizrecive i nepojmljive.

Ма, проћи ће то њега, живот је пред њим.
Навићиће се он на праве авионе и возити њима широм белог света.
Ти им објасни да смо били жртве неке ђубради за које је стање рата природно стање, а мир само пауза у припреми за наредни рат.
Објасни им да нe постоји континет на који нису истресали бомбе.
А на домаћи башибозлук који лупарда и правда ђубрад која нас је бомбардовала, кажи да не обраћа пажњу.
Velimir Mladenovic Velimir Mladenovic 18:41 09.03.2013

Re: martovske ide

Mislite da je to lako?
bolid1 bolid1 19:00 09.03.2013

Re: martovske ide

Ehhh, da, 7. razred osnovne skole, pojavilo nas se nesto smesno malo tog dana...niko bas ne zna gde bi i sta bi, a kao sedimo na casovima, nastavnici pogubljeni kompletno, nikad necu zaboraviti prof. engleskog kako sa 2l mleka u kesi ide pre naseg casa kuci...

Moja skola na Zvezdari, tacno ispod bivse kasarne PVOa u sumi, jos veci strah, posle su je i gadjali, ne znam samo sta, prazne hangare valjda i dobrano protresli komsiluk...

Mi klinci, sta cemo, igrali basket, na kraju doso neki od roditelja da nas trazi i posalje kucama...jbg, nama bilo lepo. Inace, na tim terenima smo ceo rat igrali basket, a jes ironicno, skola, teren za basket, kasarna...tim rasporedom....

Doso ja kuci, satelit radi, BBC ukljucen, a avioni polecu u zivom prenosu, krenulo je zvanicno, sat vremena kasnije...
Velimir Mladenovic Velimir Mladenovic 19:11 09.03.2013

Re: martovske ide

Doso ja kuci, satelit radi, BBC ukljucen, a avioni polecu u zivom prenosu, krenulo je zvanicno, sat vremena kasnije...

little_radojica little_radojica 19:30 09.03.2013

Re: martovske ide

Ех ,ајмо сад. Ја сам био 8. разред. Књижице нам поделили у парку, сви 5.00, пријемног за средњу школу није било, сви се лепо уписали где су хтели, баскет по цео дан и док су сирене, концерти бесплатни, девојчица колико хоћеш. Другар и ја, пошто знамо енглески идемо у кућу као да гледамо "шта лажу", а овамо гледамо ТВ1000. Као у Том Сојеру, никад лепше се нисмо проводили. Кревети се не намештају, спавамо обучени, за сваки случај, ма милина. Наравно, ни ми нисмо имали појма о размерама свега тога, нама је то био доживљај. Да ми је пала нека пред ноге вероватно бих другачије ја сад, али... Тата ми је такође радио на телевизији и све време рата је био негде на Фрушкој гори, пуштали су сигнал из репортажних кола (све нек се сруши али Дневник има да иде), никад не прича о томе, мада сам га чуо једном да је рекао да су их гађали више пута...
Да, задњи дан рата, родила ми се и сестра, то вече су урнисали рафинерију као никад до тад, тако да је сека имала и ватромет добродошлице на овај свет. Сутрадан потписали примирје, а распуст тек почео...
Елем, искрено, без лажног патетисања, ја лично и непосредно из бомбардовања носим само лепа сећања (што каже Балашевић: "а ми, ми смо били дерани". Није да бих им се нешто захваљивао на томе...

П.С. Најмање од свега смо то доживљавали као рат. За нас је "рат" био оно што смо гледали у партизанским филмовима, борба прса у прса. Ово је било просто - "бомбардовање" или мало јачи ватромет...
Velimir Mladenovic Velimir Mladenovic 19:35 09.03.2013

Re: martovske ide

Hvala sto ste ovo podelili s nama.
hajkula1 hajkula1 19:41 09.03.2013

Re: martovske ide

bolid1

Moja skola na Zvezdari, tacno ispod bivse kasarne PVOa u sumi, jos veci strah, posle su je i gadjali, ne znam samo sta, prazne hangare valjda i dobrano protresli komsiluk...
...


Tresla nam se kuća. Srećom deca tvrdo su spavali. Tresla nam se kuća kad god su Batajnicu gađali a ne nešto bliže. Zvezdarska padina, Karaburma a i kuća na nekom ćošku, kao da je na nekoj čudnoj steni. Sedeli mi i u komšiluku i komšije kod nas, pa drugi put neće, neka rezonancija ispod kuće, šta li.

Po Zvezdari se pomerao PVO. Kada nam priđu, ne daj ti Bože. Sve se trese, grmi. Kad se udalje, malo lakše se podnosi.

Na partizancu, ivica šume, tereni, basket, mali fudbal, rezervisti ko u cokulama, ko bos i klinci iz kraja.

Noć kada je pala bomba a nije eksplodirala nekih do 100m od kuće, nama pala vrata od regala na ćerku. Srećom, približila sam krevet uz sam regal, dobila je samo veliku modricu na kuku. Da je krevet bio na starom mestu, ne pitaj šta bi bilo. Oboje su emotivno vezani za svoje krevete, kako i to da im uskratim, nisam bila pametna, brinula zbog svega i strahovala a nisam imala baš neki izbor plus obaveza da njih zaštitim i od trauma. Posebno što su nama žice od dalekovoda iznad krova. Koji zvuk...

Desilo se da se trgnem kad pukne, prvi put im rekla, kao malo se ljutim, šta me gledate, kao da me ne znate X (njihov otac) pukne kesu, gledam kad baci petardu pa pobelim! Hoćete i vi da me zezate što sam zec?

I tako, glumila sam i lagala decu. Za Oskara.



milivoje_bg milivoje_bg 19:50 09.03.2013

Re: martovske ide

little_radojica
Ех ,ајмо сад. Ја сам био 8. разред. Књижице нам поделили у парку, сви 5.00, пријемног за средњу школу није било, сви се лепо уписали где су хтели, баскет по цео дан и док су сирене, концерти бесплатни, девојчица колико хоћеш. Другар и ја, пошто знамо енглески идемо у кућу као да гледамо "шта лажу", а овамо гледамо ТВ1000. Као у Том Сојеру, никад лепше се нисмо проводили. Кревети се не намештају, спавамо обучени, за сваки случај, ма милина. Наравно, ни ми нисмо имали појма о размерама свега тога, нама је то био доживљај. Да ми је пала нека пред ноге вероватно бих другачије ја сад, али... Тата ми је такође радио на телевизији и све време рата је био негде на Фрушкој гори, пуштали су сигнал из репортажних кола (све нек се сруши али Дневник има да иде), никад не прича о томе, мада сам га чуо једном да је рекао да су их гађали више пута...Да, задњи дан рата, родила ми се и сестра, то вече су урнисали рафинерију као никад до тад, тако да је сека имала и ватромет добродошлице на овај свет. Сутрадан потписали примирје, а распуст тек почео...Елем, искрено, без лажног патетисања, ја лично и непосредно из бомбардовања носим само лепа сећања (што каже Балашевић: "а ми, ми смо били дерани". Није да бих им се нешто захваљивао на томе... П.С. Најмање од свега смо то доживљавали као рат. За нас је "рат" био оно што смо гледали у партизанским филмовима, борба прса у прса. Ово је било просто - "бомбардовање" или мало јачи ватромет...

Да простиш, ово што си написао су глупости.
Пратећи твој рад, не верујем да си био толико неинтелигентан да ниси схватао - ипак си био већ 8. разред, да нас бомбардују, да сваки час неко гине, да су сви старији око тебе веома узнемирени и уплашени ...
Тако да ми је мало смешно, више отужно и још више бљутаво када читам од вас којима је то био луди провод.
Усппут - за време бомбардовања, одем са кћерком да бацим ђубре, када у близини бубне бомба - она мене пита, шта је то тата, ја јој одговорим - гром. Она мени на то - мени личи на бомбу.
Имала је тада тачно 5 година.
Velimir Mladenovic Velimir Mladenovic 19:56 09.03.2013

Re: martovske ide

Znaju deca bolje od nas.
bolid1 bolid1 20:06 09.03.2013

Re: martovske ide

little_radojica



Ja se secam, opet irnija, na TV Politika serijal SWa, a te noci zveknuli MUP u Kneza Milosa, recimo da ja volim da zapamtim da je bio Imperija uzvraca udarac...ne znam samo kome i zasto, al' dobro.

Nama, klincima, je bilo zezanje, najblize sto je puklo pored mene je bila ta kasarna, a i tu se picio basket koliko dan-dva posle, a i bilo nam je zezanje jer smo tako bilo locirani i uopste, lepo si reko...basket, devojcice, neki nas svet, a okolo raspad sistem...

Fuck, tacno, odemo mi da vidimo sta nam je sa terenom za basket (skolom), srca svuda po dvoristu, a neka meksicka ili koja vec novinarka nam na krs engleskom objasni da treba da buljimo u patos i da imamo tuzna lica zbog skole...a, nama briga ona srca sa terena, 'bes skolu, krecu tekme popodne...

E, vidis, jos nesto, promene vremena tog leta, to necu zaboraviti...sunce, sunce, sunce i odjednom pljusak, onda ponovo sunce i tako u krug...
milojep milojep 20:10 09.03.2013

Re: martovske ide

hajkula1
bolid1

Moja skola na Zvezdari, tacno ispod bivse kasarne PVOa u sumi, jos veci strah, posle su je i gadjali, ne znam samo sta, prazne hangare valjda i dobrano protresli komsiluk...
...


Tresla nam se kuća. Srećom deca tvrdo su spavali. Tresla nam se kuća kad god su Batajnicu gađali a ne nešto bliže. Zvezdarska padina, Karaburma a i kuća na nekom ćošku, kao da je na nekoj čudnoj steni. Sedeli mi i u komšiluku i komšije kod nas, pa drugi put neće, neka rezonancija ispod kuće, šta li.

Po Zvezdari se pomerao PVO. Kada nam priđu, ne daj ti Bože. Sve se trese, grmi. Kad se udalje, malo lakše se podnosi.

Na partizancu, ivica šume, tereni, basket, mali fudbal, rezervisti ko u cokulama, ko bos i klinci iz kraja.

Noć kada je pala bomba a nije eksplodirala nekih do 100m od kuće, nama pala vrata od regala na ćerku. Srećom, približila sam krevet uz sam regal, dobila je samo veliku modricu na kuku. Da je krevet bio na starom mestu, ne pitaj šta bi bilo. Oboje su emotivno vezani za svoje krevete, kako i to da im uskratim, nisam bila pametna, brinula zbog svega i strahovala a nisam imala baš neki izbor plus obaveza da njih zaštitim i od trauma. Posebno što su nama žice od dalekovoda iznad krova. Koji zvuk...

Desilo se da se trgnem kad pukne, prvi put im rekla, kao malo se ljutim, šta me gledate, kao da me ne znate X (njihov otac) pukne kesu, gledam kad baci petardu pa pobelim! Hoćete i vi da me zezate što sam zec?

I tako, glumila sam i lagala decu. Za Oskara.






Pola bombardovanja sam proveo među klincima i nešto starijim komšilukom malo niže na proplanku preko puta crkve na Karaburmi. Navijali smo za našu PVO.Jedino mi nije bilo jasno, vidimo avion koji preleće a naša PVO počne da šenluči jedno pet minuta kasnije?!
bolid1 bolid1 20:13 09.03.2013

Re: martovske ide

milojep
hajkula1
bolid1

Moja skola na Zvezdari, tacno ispod bivse kasarne PVOa u sumi, jos veci strah, posle su je i gadjali, ne znam samo sta, prazne hangare valjda i dobrano protresli komsiluk...
...


Tresla nam se kuća. Srećom deca tvrdo su spavali. Tresla nam se kuća kad god su Batajnicu gađali a ne nešto bliže. Zvezdarska padina, Karaburma a i kuća na nekom ćošku, kao da je na nekoj čudnoj steni. Sedeli mi i u komšiluku i komšije kod nas, pa drugi put neće, neka rezonancija ispod kuće, šta li.

Po Zvezdari se pomerao PVO. Kada nam priđu, ne daj ti Bože. Sve se trese, grmi. Kad se udalje, malo lakše se podnosi.

Na partizancu, ivica šume, tereni, basket, mali fudbal, rezervisti ko u cokulama, ko bos i klinci iz kraja.

Noć kada je pala bomba a nije eksplodirala nekih do 100m od kuće, nama pala vrata od regala na ćerku. Srećom, približila sam krevet uz sam regal, dobila je samo veliku modricu na kuku. Da je krevet bio na starom mestu, ne pitaj šta bi bilo. Oboje su emotivno vezani za svoje krevete, kako i to da im uskratim, nisam bila pametna, brinula zbog svega i strahovala a nisam imala baš neki izbor plus obaveza da njih zaštitim i od trauma. Posebno što su nama žice od dalekovoda iznad krova. Koji zvuk...

Desilo se da se trgnem kad pukne, prvi put im rekla, kao malo se ljutim, šta me gledate, kao da me ne znate X (njihov otac) pukne kesu, gledam kad baci petardu pa pobelim! Hoćete i vi da me zezate što sam zec?

I tako, glumila sam i lagala decu. Za Oskara.






Pola bombardovanja sam proveo među klincima i nešto starijim komšilukom malo niže na proplanku preko puta crkve na Karaburmi. Navijali smo za našu PVO.Jedino mi nije bilo jasno, vidimo avion koji preleće a naša PVO počne da šenluči jedno pet minuta kasnije?!


Cek, cek...Pere Cetkovica? Ja iso preko brda peske kod pokojne babe tamo, zivela odmah preko puta crkve.
milojep milojep 20:32 09.03.2013

Re: martovske ide

milivoje_bg
little_radojica
Ех ,ајмо сад. Ја сам био 8. разред. Књижице нам поделили у парку, сви 5.00, пријемног за средњу школу није било, сви се лепо уписали где су хтели, баскет по цео дан и док су сирене, концерти бесплатни, девојчица колико хоћеш. Другар и ја, пошто знамо енглески идемо у кућу као да гледамо "шта лажу", а овамо гледамо ТВ1000. Као у Том Сојеру, никад лепше се нисмо проводили. Кревети се не намештају, спавамо обучени, за сваки случај, ма милина. Наравно, ни ми нисмо имали појма о размерама свега тога, нама је то био доживљај. Да ми је пала нека пред ноге вероватно бих другачије ја сад, али... Тата ми је такође радио на телевизији и све време рата је био негде на Фрушкој гори, пуштали су сигнал из репортажних кола (све нек се сруши али Дневник има да иде), никад не прича о томе, мада сам га чуо једном да је рекао да су их гађали више пута...Да, задњи дан рата, родила ми се и сестра, то вече су урнисали рафинерију као никад до тад, тако да је сека имала и ватромет добродошлице на овај свет. Сутрадан потписали примирје, а распуст тек почео...Елем, искрено, без лажног патетисања, ја лично и непосредно из бомбардовања носим само лепа сећања (што каже Балашевић: "а ми, ми смо били дерани". Није да бих им се нешто захваљивао на томе... П.С. Најмање од свега смо то доживљавали као рат. За нас је "рат" био оно што смо гледали у партизанским филмовима, борба прса у прса. Ово је било просто - "бомбардовање" или мало јачи ватромет...

Да простиш, ово што си написао су глупости.
Пратећи твој рад, не верујем да си био толико неинтелигентан да ниси схватао - ипак си био већ 8. разред, да нас бомбардују, да сваки час неко гине, да су сви старији око тебе веома узнемирени и уплашени ...
Тако да ми је мало смешно, више отужно и још више бљутаво када читам од вас којима је то био луди провод.
Усппут - за време бомбардовања, одем са кћерком да бацим ђубре, када у близини бубне бомба - она мене пита, шта је то тата, ја јој одговорим - гром. Она мени на то - мени личи на бомбу.
Имала је тада тачно 5 година.


Mišljenja sam da tekstu Malog Radojice fali 'poentiranje'.
Masa dece je rat doživela slično kako je to opisano u tekstu međutim poenta je u tome da se zapitaš kakav su život imala ta deca pre bombardovanja, kada su im ista đubrad koja su bombardovala uvodila sankcije na hranu ,kiseonik,život, a onda u sred tog bombardovanja deca utehu nalaze u neimanju škole,besplatnim koncertima i slično.I tu je sva naša tragedija ali i čudo života. Toj deci nisu uspeli da slome duh, za to će se pobrinuti kasnije odrastanje pod EU mantrom.
milojep milojep 20:37 09.03.2013

Re: martovske ide

bolid1
milojep
hajkula1
bolid1

Moja skola na Zvezdari, tacno ispod bivse kasarne PVOa u sumi, jos veci strah, posle su je i gadjali, ne znam samo sta, prazne hangare valjda i dobrano protresli komsiluk...
...


Tresla nam se kuća. Srećom deca tvrdo su spavali. Tresla nam se kuća kad god su Batajnicu gađali a ne nešto bliže. Zvezdarska padina, Karaburma a i kuća na nekom ćošku, kao da je na nekoj čudnoj steni. Sedeli mi i u komšiluku i komšije kod nas, pa drugi put neće, neka rezonancija ispod kuće, šta li.

Po Zvezdari se pomerao PVO. Kada nam priđu, ne daj ti Bože. Sve se trese, grmi. Kad se udalje, malo lakše se podnosi.

Na partizancu, ivica šume, tereni, basket, mali fudbal, rezervisti ko u cokulama, ko bos i klinci iz kraja.

Noć kada je pala bomba a nije eksplodirala nekih do 100m od kuće, nama pala vrata od regala na ćerku. Srećom, približila sam krevet uz sam regal, dobila je samo veliku modricu na kuku. Da je krevet bio na starom mestu, ne pitaj šta bi bilo. Oboje su emotivno vezani za svoje krevete, kako i to da im uskratim, nisam bila pametna, brinula zbog svega i strahovala a nisam imala baš neki izbor plus obaveza da njih zaštitim i od trauma. Posebno što su nama žice od dalekovoda iznad krova. Koji zvuk...

Desilo se da se trgnem kad pukne, prvi put im rekla, kao malo se ljutim, šta me gledate, kao da me ne znate X (njihov otac) pukne kesu, gledam kad baci petardu pa pobelim! Hoćete i vi da me zezate što sam zec?

I tako, glumila sam i lagala decu. Za Oskara.






Pola bombardovanja sam proveo među klincima i nešto starijim komšilukom malo niže na proplanku preko puta crkve na Karaburmi. Navijali smo za našu PVO.Jedino mi nije bilo jasno, vidimo avion koji preleće a naša PVO počne da šenluči jedno pet minuta kasnije?!


Cek, cek...Pere Cetkovica? Ja iso preko brda peske kod pokojne babe tamo, zivela odmah preko puta crkve.


Da da Pere Ćetkovića ona padina iznad garaža, posle su tu izgradili onaj niz apoteka,pekara...tu se skupljalo društvo da gleda i psuje tomahavke koji su leteli prema Pančevu!
Out of Beirut Out of Beirut 20:47 09.03.2013

Re: martovske ide

deca utehu nalaze u neimanju škole


Школе су неформална робија измишљена на западу од стране олигархије која је бомбардовала Србију.

За даља објашњења претраживати: Џон Гато, John Taylor Gatto, Ivan Illich...
little_radojica little_radojica 20:56 09.03.2013

Re: martovske ide

Да простиш, ово што си написао су глупости.
Пратећи твој рад, не верујем да си био толико неинтелигентан да ниси схватао - ипак си био већ 8. разред, да нас бомбардују, да сваки час неко гине, да су сви старији око тебе веома узнемирени и уплашени ...
Тако да ми је мало смешно, више отужно и још више бљутаво када читам од вас којима је то био луди провод.
Усппут - за време бомбардовања, одем са кћерком да бацим ђубре, када у близини бубне бомба - она мене пита, шта је то тата, ја јој одговорим - гром. Она мени на то - мени личи на бомбу.


Простим ја све.
Није то ствар интелигенције. Можда сам ја био у правом добу да све погрешно схватим. Зато сам ово и поделио онако како сам доживео, ни одузео ни додао.
Наравно да смо знали да је био рат, али ми смо били дечаци, хеј, сваких пет минута је ишло "волимо те отаџбино наша". Знам је и данас напамет. Смишљали смо пароле да исмевамо НАТО, носили смо мете и мислили смо да их баш погађа наш инат. Сви су били сложни око тога, никад Србе нисам видео сложније, 95% људи је рекло историјско "НЕ" на референдуму. Ја сам се лепо оградио, није мени пукло пред ногама, не знам никог ни из ближег ни даљег окружења да је повређен нити настрадао, нисам то осетио на својој кожи, нисам био свестан у том смислу те речи. Рестрикције су биле јаче 95-те, сви су имали пара, редовно су легале плате, није било никаквог хаоса у мом окружењу. Било је најлепше годишње доба, пролеће, које смо само тада проводили на терену по цео дан уместо у школи. Све је то утицало на наша осећања. Ми смо, у немогућности да икако помогнемо, ударали бригу на весеље. Ја сам дотад прочитао Тома Сојера већ 5 пута, а Жила Верна 3-4 и бар два пута "Салаш у Малом Риту". Па да онда не одем да видим порушени мост? Да ми то не буде "вау"?Тај тип дечака-дерана. Не очекујем да разумете.
Моја мама је била у другом стању. Иначе је тешка паничарка, али у трудноћи се само смејала. И пре бомбардовања и за време бомбардовања. Све јој је било смешно. С комшијама смо се онда зближили ко никад, роштиљали, седели до 3 ујутру напољу и развијали стратегије и теорије, како ћемо да средимо НАТО и зашто не смеју да крену "копнено". Осећали се битнијим него што смо били. Како и не би кад смо сваки дан били на CNN-у. А тек што смо им оборили "више од 100 авиона и 300 беспилотних летелица"! И "невидљивог"! А тек спрдачина Индексоваца и они што су тамо негде доле бранили неко брвно од Клинтона "који је први у свету по шунтавилу". Ми смо тога били свесни на тај начин, може да вам буде бљутаво, немам ништа против.
Десет година касније кад сам у Америци имао прилику да будем на аеромитингу њихове силне војне авијације било је бљутаво и мени, па нисам отишао. Али није исто 14 и 24...
Свако добро
Velimir Mladenovic Velimir Mladenovic 21:01 09.03.2013

Re: martovske ide

Наравно да смо знали да је био рат, али ми смо били дечаци, хеј, сваких пет минута је ишло "волимо те отаџбино наша". Знам је и данас напамет. Смишљали смо пароле да исмевамо НАТО, носили смо мете и мислили смо да их баш погађа наш инат.



Ovo je zaista tako!
milojep milojep 21:10 09.03.2013

Re: martovske ide

Velimir Mladenovic
Наравно да смо знали да је био рат, али ми смо били дечаци, хеј, сваких пет минута је ишло "волимо те отаџбино наша". Знам је и данас напамет. Смишљали смо пароле да исмевамо НАТО, носили смо мете и мислили смо да их баш погађа наш инат.



Ovo je zaista tako!


Nisi slučajno ispustio reč 'bilo'(Ovo je zaista bilo tako),i dalje ih nerviramo i dalje se inatimo, i dalje smo dečaci.
A kad Radojica već pomenu Balaševića jedan njegov stih legao bi i ovde: 'Mater im'
Velimir Mladenovic Velimir Mladenovic 21:16 09.03.2013

Re: martovske ide

Nisam ispustio rec -bilo-, cak namerno sam je izostavio, a vidim da si razumeo poentu.

Takvi smo,
Živimo na razmeđi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.



O takvima.
little_radojica little_radojica 21:22 09.03.2013

Re: martovske ide

Mišljenja sam da tekstu Malog Radojice fali 'poentiranje'.
Masa dece je rat doživela slično kako je to opisano u tekstu međutim poenta je u tome da se zapitaš kakav su život imala ta deca pre bombardovanja, kada su im ista đubrad koja su bombardovala uvodila sankcije na hranu ,kiseonik,život, a onda u sred tog bombardovanja deca utehu nalaze u neimanju škole,besplatnim koncertima i slično.I tu je sva naša tragedija ali i čudo života. Toj deci nisu uspeli da slome duh, za to će se pobrinuti kasnije odrastanje pod EU mantrom.


хехе, више волим сам да изнесем поенту, кад је има. :)
Не мислим да смо ми сад ту показали некакав несаломив дух, мислим да би било где у свету, па и у Америци, деца тог узраста исто тако реаговала.
У блогу се радило о доживљају бомбардовања неког од 10 година. Ја сам изнео како се генерација 84 провела и изнео разлоге зашто смо задржали више лепих него ружних успомена и зашто нисмо разумели размеру тог рата. Не могу да кажем да смо веровали да смо оборили 100 авиона, али смо се надали, веровали у преокрет у Русе, Кинезе и како ћемо победити. Наивни до глупавости, дотле да се нисмо бојали смрти уопште, дотле да нам је цела та атмосфера ванредног стања била супер. То је поента.
Velimir Mladenovic Velimir Mladenovic 21:24 09.03.2013

Re: martovske ide

Наивни до глупавости, дотле да се нисмо бојали смрти уопште, дотле да нам је цела та атмосфера ванредног стања била супер. То је поента.

hajkula1 hajkula1 23:01 09.03.2013

Re: martovske ide

milojep

Pola bombardovanja sam proveo među klincima i nešto starijim komšilukom malo niže na proplanku preko puta crkve na Karaburmi. Navijali smo za našu PVO.Jedino mi nije bilo jasno, vidimo avion koji preleće a naša PVO počne da šenluči jedno pet minuta kasnije?!


Komšiluk.

I mi navijali, zato kažem, pravila sam cirkus. Treba izbaciti energiju. Sećaš se - Stigni, stigni - STIGLAAAA. A deci i onima koji malo više pokazuju strah, da to po nebu nisu ubojite rakete, bombe nego one svetlosne, da osvetle, da šire paniku... Znaju oni šta gađaju... kod nas nema vojih objekata u blizini... pančevački most nije baš blizu, Francuzi ne daju mostove... i slično.
Kako je vreme prolazilo, bilo je sve teže da foliramo.
A stid što odahnem, zbog olakšanja, eto nije kod nas... a pogodila je neke druge ljude... taj stid me prati i pratiće me...

Jukie Jukie 23:51 09.03.2013

Re: martovske ide

Meni je bilo mnogo lakše kada sam vas video da se mirno igrate u školskom dvorištu. Mislim da sam bar mesec dana sedeo u sobi plašeći se (bombi kako-tako, ako mi padne na zgradu gotov sam u trenutku, nego me je plašilo da će me neko pokupiti na ulici i odvesti na Kosovo, što je tog dana bombardovanja pre nego što sam otišao kući poslednje što sam čuo od drugara da se desilo nekim ljudima na Slaviji; nisam znao da li nasumično grabe ljude ili kako), dok me nije zvala sekretar škole telefonom da kaže da dođem po platu.

Školsko dvorište puno dece kao da je neprekidno veliki odmor, svi fini ljubazni, "kako ste nastavniče, šta mislite o ovome što se dešava," "pa kažu da će brzo biti gotovo," "a mi bismo voleli da ne bude gotovo tako brzo da ne moramo opet u školu". I odoše da igraju fudbal. Moram da priznam da je bilo i par njih sa uplašenim očima koji su sedeli pored zida kod vrata škole, njih sam ja tešio. Zanimljivo je da su svi gravitirali prema svom školskom dvorištu kao mestu gde se osećaju sigurno (iako ne žele na časove).
milojep milojep 00:00 10.03.2013

Re: martovske ide

little_radojica

Наивни до глупавости, дотле да се нисмо бојали смрти уопште, дотле да нам је цела та атмосфера ванредног стања била супер. То је поента.


To nije poenta. Ili hoćeš da kažeš da je poenta da nema poente? Za to dete iz 1999. možda i nije bilo poente ali sada bi trebalo da je ima.
Inače pominješ desetogodošnjaka i generaciju 84 pa mi nešto nije jasno.
milojep milojep 00:16 10.03.2013

Re: martovske ide

Velimir Mladenovic
Nisam ispustio rec -bilo-, cak namerno sam je izostavio, a vidim da si razumeo poentu.

Takvi smo,
Živimo na razmeđi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.



O takvima.


Meša Selimović o Srbima muslimanske veroispovesti, tako dobro leglo i u ovoj situaciji
srdjan.pajic srdjan.pajic 01:54 10.03.2013

Re: martovske ide

radojica
Смишљали смо пароле да исмевамо НАТО, носили смо мете и мислили смо да их баш погађа наш инат. Сви су били сложни око тога, никад Србе нисам видео сложније, 95% људи је рекло историјско "НЕ" на референдуму

...

С комшијама смо се онда зближили ко никад, роштиљали, седели до 3 ујутру напољу и развијали стратегије и теорије, како ћемо да средимо НАТО и зашто не смеју да крену "копнено". Осећали се битнијим него што смо били. Како и не би кад смо сваки дан били на CNN-у. А тек што смо им оборили "више од 100 авиона и 300 беспилотних летелица"! И "невидљивог"!



Mada, ostaje nejasno zašto smo se, i pored ovolike sloge, entuzijazma, i uspeha na vojnom polju, predali posle 3 meseca.


little_radojica little_radojica 08:07 10.03.2013

Re: martovske ide

Наивни до глупавости, дотле да се нисмо бојали смрти уопште, дотле да нам је цела та атмосфера ванредног стања била супер. То је поента.



To nije poenta. Ili hoćeš da kažeš da je poenta da nema poente? Za to dete iz 1999. možda i nije bilo poente ali sada bi trebalo da je ima.
Inače pominješ desetogodošnjaka i generaciju 84 pa mi nešto nije jasno.


Мислио сам на поенту МОГ доживљаја тог рата, који је сасвим супротан доживљају домаћина блога. Он је онда имао 10 година, а ја 15 (генерација 84). Свако се носио с тим како је могао и морао. Само сам хтео да нагласим да ми нисмо толико специфични по том инату као што мислимо. Проблем је што је размера ове опасности била толико велика да је нисмо могли у то време у тим годинама сагледати. Плус пропаганда, која нам је свакодневно говорила како су смешни и како је 15% Кинеза (око 200 милиона) изјавило у анкети како су спремни да дођу да бране Србију. Зато смо мислили да смо битнији него што јесмо, а у ствари смо били глупави и наивни. И нагледали смо се филмова о херојима, што наших што америчких. Један од филмова који добро причају сличну причу је "To End All Wars", познат филм о дечаку у Шангају (отприлике тог узраста) који је претрпео јапанску окупацију, након што је био раздвојен од родитеља.

Још једном, нисам се бавио поентом целог рата, за то сам још увек клинац, него мојим доживљајем истог.
Velimir Mladenovic Velimir Mladenovic 10:11 10.03.2013

Re: martovske ide

Uvek dobro legne.
little_radojica little_radojica 10:35 10.03.2013

Re: martovske ide

Mada, ostaje nejasno zašto smo se, i pored ovolike sloge, entuzijazma, i uspeha na vojnom polju, predali posle 3 meseca.


хахах, управо тако. Сећам се обешених носева након Кумановске капитулације кад нам је свима постало јасно какви смо магарци испали (95% нас). Што је најгоре, исти тај патриотизам и понос нам и данас мажу на лебац, само у мало тањим слојевима. И буквално испаде "појео вук магарца", како год да тумачиш.
milisav68 milisav68 11:02 10.03.2013

Re: martovske ide

srdjan.pajic
Mada, ostaje nejasno zašto smo se, i pored ovolike sloge, entuzijazma, i uspeha na vojnom polju, predali posle 3 meseca.

Zato što smo dobili ponudu, koju nismo mogli da odbijemo.
srdjan.pajic srdjan.pajic 18:10 10.03.2013

Re: martovske ide

milisav68
srdjan.pajic
Mada, ostaje nejasno zašto smo se, i pored ovolike sloge, entuzijazma, i uspeha na vojnom polju, predali posle 3 meseca.

Zato što smo dobili ponudu, koju nismo mogli da odbijemo.


Pa, koliko se sećam, ponudu koju nismo mogli da odbijemo smo dobili i pre bombardovanja. Ali tad smo valjda ubedjeni bili da možemo da je odbijemo. Ma, ako mene pitaš, zajebali nas Rusi, eto, samo da su nam dali taj obećani S300, da NATO svinjama opoobaramo i to malo aviona koje nismo stigli da dovatimo kubovima i strelama, i danas bi se sa nama drugačije razgovaralo.



milisav68 milisav68 19:28 10.03.2013

Re: martovske ide

srdjan.pajic
Pa, koliko se sećam, ponudu koju nismo mogli da odbijemo smo dobili i pre bombardovanja. Ali tad smo valjda ubedjeni bili da možemo da je odbijemo. Ma, ako mene pitaš, zajebali nas Rusi, eto, samo da su nam dali taj obećani S300, da NATO svinjama opoobaramo i to malo aviona koje nismo stigli da dovatimo kubovima i strelama, i danas bi se sa nama drugačije razgovaralo.

Ma kakvi Rusi, loše ti bućkalo.

Ponuda pre toga je bila bezobrazna, tipa da nam pošalješ ženu kad zatreba, ali niko nije pominjao da će od kafanče da napravi poljanče (ipak je bilo svedoka).

Posle, kad se videlo da se ne krije da policija radi za mafiju, onda je bilo daj-šta-daš.

No svejedno, naučilo me da smo krivi, pa koristim i ovu priliku da se izvinem svima (za svaki slučaj).
srdjan.pajic srdjan.pajic 20:53 10.03.2013

Re: martovske ide

milisav68


Ponuda pre toga je bila bezobrazna, tipa da nam pošalješ ženu kad zatreba, ali niko nije pominjao da će od kafanče da napravi poljanče (ipak je bilo svedoka).



Ček, to što kažeš nije ponuda, nego cena za uslugu, po cenovniku. Šta ono beše ponuda? A i ovo sa poljančetom je verovatno pisalo negde, samo sitnim slovima, za one koje ne mrzi da čkilje i pročitaju.
milisav68 milisav68 22:20 10.03.2013

Re: martovske ide

srdjan.pajic
Ček, to što kažeš nije ponuda, nego cena za uslugu, po cenovniku. Šta ono beše ponuda? A i ovo sa poljančetom je verovatno pisalo negde, samo sitnim slovima, za one koje ne mrzi da čkilje i pročitaju.

Ma da, nije cena, nego ucena, kakva usluga - kupovanje cigle?

Gde si video da sudija pruža nekom uslugu?

I gde si video (sem kod mafije), da ako ne potpišeš ugovor, onda će da ti zapale kuću?


hajkula1 hajkula1 19:15 09.03.2013

Hvala

Hvala što si podelio svoje sećanje sa nama.
Moj sin je imao oko 13 a ćerka oko 6 ipo i oni kažu da se ne sećaju bombardovanja sem par situacija.
Koliko sam uspela da ih zaštitim, malo pravila cirkus, malo pričala o živima koji su preživeli oba svetska rata, neko detinjstvo u II svetskom ratu, bombardovanja... prababe, pradede, dede, babe... puno prećutkivala...
Koliko su zaboravili a koliko potisnuli, ne znam.

Želim svima srećniju budućnost.
Velimir Mladenovic Velimir Mladenovic 19:31 09.03.2013

Re: Hvala

Koliko su zaboravili a koliko potisnuli, ne znam.

Želim svima srećniju budućnost.


Hvala i vama. Vi ste svojoj deci pricali ono sto je moj deda, nama, unucima.
Secanja su varljiva. Često i nejasna. Možda treba da ih čuvamo za tu srećniju budućnost.
hajkula1 hajkula1 20:13 09.03.2013

Re: Hvala

Velimir Mladenovic

Secanja su varljiva.


Kad smo kod sećanja... Malo svekrva, malo bivši muž, imali su neke čudne šale.
Rekonstuisala sam događaj, sin mi je nešto prepričao a nešto što znam s kim imam posla... a s posledicama sam se dugo borila.
Dolazim s posla ćerka na moj ulazak reaguje bunovnim, grčevitim, bolnim i ljutitim plačom - Ti si mene ostavila, ti si otišla a ja sam ostala da plačem jako. Ostavila si me na stanici. Ja sam plakala jako a ti si ušla u autobus.
Ona je bila čak bolesno vezana za mene a pomenutih dvoje je zezalo zbog toga, svašta su izmišljali. I to popodne, kako sam otišla i bla, bla, bla da neću da se vratim. Ona je onda zaspla a opterećena i sanjala. Događaj joj je dugo ostao kao da sam stvarno otišla, ostavila na autobuskoj stanici da plače!? ali sam se predomislila i vratila. Stvarno ne znam da li mi je na kraju poverovala da je to samo sanjala ili je samo zaboravila san-događaj.

Ja nju u životu nisam ostavila bilo gde uplakanu. Čak ako vidim da će plakati, da je nisam ubedila, vodila sam je i na posao, pa šta bude. (Bude joj dosadno pa neko vreme ne traži). Usklađivala sam posetu lekaru dok ona spava. Naravno, najavim joj odlazak i kažem ako želiš da čekaš red samnom, hajde i ti. I sav taj trud da propadne zbog glupih šala i sna i varljivog sećanja.
Velimir Mladenovic Velimir Mladenovic 20:31 09.03.2013

Re: Hvala

Ne treba se igrati sa takvim stvarima. Nikada ne znamo šta je u glavi drugog.
milojep milojep 20:01 09.03.2013

Mantra

I od tada, pa sve do danas odnos Srbije prema Evropskoj Uniji je veoma čudan. Iako je naizgled došlo do nekog pomirenja i sada kao svi žele da pristupe Uniji, činjenice govore drugačije. Do danas nije izgrađena ni javnost koja traži EU, ljudi okreću leđa problemima, niko ne ide u susret da rešava iste.


Zapela mi je za oko ova tačna konstatacija.Reći ću moje mišljenje po ovome pitanju. 'Žuta' ekipa je je sa jedne strane toliko forsirala priču oko EU a da uopšte nije objašnjavala zašto je ta EU bitna (na stranu vize). A nije objašnjavala iz jednostavnog razloga jer bi time išla protiv same sebe što danas vidimo. Jedino što su znali da rade je lopovluk a to nije EU. I sa druge strane toliko anesteziranja javnosti koje je bilo potrebno da se proguta žaba zvana Kosovo je uticalo i na stav oko EU. Jer ako nam Kosovo nije bitno(kako god,državno,moralno,ekonomski), pa podsvest jasno postavlja pitanje o smislu EU kao dvadesetogodišnjem cilju? Na kraju a po ovoj temi bih samo pokušao da citiram 'ludog' Petra Lukovića iz jednog od njegovih peščaničkih monologa: 'Ovde je narod za EU kao i za kup Uefa, ne pravi se razlika...'
hajkula1 hajkula1 20:17 09.03.2013

Šta kaže Mile Isakov


Kosovo nije samo srpska stvar

Treba pregovarati, ali ne treba se zanositi da će kosovski problem konačno biti rešen. Potrajaće to. Ako je neko poradio na konačnom rešenju onda je to bio Hitler, pa ipak, Jevreji su preživeli a njihov uticaj u svetu je ojačao. A napravili su i svoju državu, baš tamo gde su uvek govorili da će se vratiti. Istina, nismo mi k’o Jevreji, ali bar možemo nešto naučiti na njihovom primeru, zaključuje Tabloidov kolumnista Mile Isakov, dugogodišnji novinar, bivši potpredsednik Đinđićeve vlade, a potom ambasador Srbije u Izraelu

Piše Mile Isakov

Jednom prilikom, dugogodišnji savetnik izraelskog premijera, koji je imao dva kabineta, jedan u Jerusalemu a drugi u Vašingtonu, izneo mi je zanimljivo stanovište povodom višedecenijske bliskoistočne krize. Taj problem jeste naše veliko breme i balast, kaže Dov Vajsglas, a opet to nas drži u životu. Kada bi jednog dana bio rešen, svi bi zaboravili za nas i lako bi mogao da nas pojede mrak. Dakle, dokle god postoji bliskoistočna kriza i Izrael će biti važan, i sve važniji što je ona veća. Jednom kad bude rešena, Izrael bi mogao biti prepušten sam sebi u izrazito neprijateljskom okruženju, kao ostrvce koje svaki čas može potopiti plima radikalnog islamizma.

Ne kažem da je situacija sa Kosovom ista, ali niko ne može da tvrdi da nema baš nikakve sličnosti. I Jevreji su bili proterani sa svete zemlje, ali nikad se sa time nisu pomirili, pa je vekovima, njihov pozdrav, ma gde se sreli u belom svetu, bio: Vidimo se u Jerusalemu! I vratili su se i osnovali svoju državu na svojoj zemlji, uprkos protivljenju svih suseda i većine najmoćnijih svetskih sila. Za sve to vreme, takozvana realnost nije im davala gotovo nikakve šanse.

I još jedna aktuelna sličnost. Mnogi su se ovih dana zabrinuli zbog najave Egipta da prizna Kosovo, jer moglo bi to uticati na mnoge arapske i nesvrstane zemlje. Podsećanja radi, isti taj Egipat je do juče bio najveći prijatelj Izraela, a jedan njegov predsednik platio je i glavom zbog toga. Sada je realnost drugačija, Egipat danas ima predsednika kojem je bliže Muslimansko bratstvo, ali koji zbog toga ima i ozbiljnu pobunu u zemlji. Ko zna kako će se to završiti, ali svakako ne treba se svakodnevno prilagođavati varljivoj „realnosti", jer onaj ko tako radi neće imati svoju, ni realnost, ni budućnost.

Drugi zanimljiv i poučan razgovor o Kosovu imao sam sa Igorom Ivanovim, bivšim ministrom spoljnih poslova (1998-2004), tada sekretarom Saveta za bezbednost Rusije (do 2007. godine). Na moje pitanje, šta znače učestale izjave ruskih zvaničnika da Rusi ne mogu biti veći Srbi od Srba, da li je to poruka da mi sami ne branimo dovoljno srpske interese i da previše očekujemo od Rusije, Ivanov mi je odgovorio da ne može da tumači tuđe izjave ali može da garantuje da Rusija neće popustiti oko Kosova ako mi ne pokleknemo.

Na sva moja ubeđivanja da to nikome u Srbiji ne pada na pamet, da to prosto ne može biti ni zbog Ustava, ni zbog raspoloženja javnosti, on je uporno ponavljao: mi nećemo popustiti, ako vi ne odustanete! Kada je to ponovio i treći ili četvrti put, bilo je jasno da kod njega postoji sumnja, ili čak da možda ima i neke informacije da je neko iz Srbije ipak spreman da odustane, pa sam ga to i direktno upitao.

Ne znam ja to, samo znam da mi nećemo popustiti, ako vi ne popustite. Ali to nije moguće! A kako ste odustali od Crne Gore, mi se sa time nikad ne bismo saglasili, ali kada ste vi pristali, mi nismo imali kud. Pošto je pitanje zazvučalo kao prekor, postalo je jasno da mu nisu bile potrebne nikakve informacije da bi sumnjao, bilo je dovoljno loše iskustvo sa našim vlastima koje su najpre tražile rusku podršku za slučaj Crne Gore, a onda, kada su Rusi založili svoj autoritet protiv referenduma na kojem će odlučivati manje od 50% birača, ipak to prihvatile. Njegovo uporno ponavljanje mantre, mi nećemo ako vi ne budete, bilo je, dakle, izraz nepoverenja. I državničkog i ličnog, jer ko zna šta mu je sve obećano pa iznevereno i onomad, kad je ubedjivao Miloševića da prizna poraz na izborima i verovatno mu dao neke garancije, koje kasnije nisu ispoštovane. To je takođe naša realnost.

Sve u svemu, realnost je da Kosovo nije samo naša stvar, kao što ni naša stvar nije samo naša. Odavno o tome odlučuju drugi, više nego mi. Odavno je to problem i SAD i Evrope,kao i svih država koje nisu priznale Kosovo jer ne prihvataju takvu praksu samovoljnog proglašenja nezavisnosti. Oni to ne rade zbog nas, zbog toga što smo im simpatični i posebno bliski, nego zato što taj presedan vide kao ozbiljnu opasnost i za sebe i generalno za međunarodni poredak. Međutim, kod nas je svest o tome prisutna samo polovično, svi vidimo da su zapadne sile, na čelu sa SAD, odlučile da nam ga oduzmu i da od njega naprave posebnu državu, na silu i protivno međunarodnom pravu i pravdi. Pošto im se može, to je realnost. I svi samo o tome razmišljamo, šta biva ako im se suprotstavimo.

Sa druge strane, mada znamo da u toj borbi imamo snažnu podršku sa istoka, pre svega Rusije i Kine, koje su takvo nastojanje zapada i učinile nelegalnim, ne postoji jasna svest o tome da je i to realnost. Da dve velike sile, sve snažnije i značajnije na međunarodnom planu, ne pristaju na politiku svršenog čina u slučaju Kosova i da samo zahvaljujući tome to još uvek nije konačno. Da mi imamo šansu da se tome suprotstavljamo zato što oni ne dozvoljavaju da se to legalizuje, ali da ni oni to ne mogu bez nas. Naime, i Rusija i Kina imaju šansu da to drže otvorenim, samo dok mi to ne prihvatamo. Oni to rade iz svojih razloga, ponajviše zato što ne žele da dozvole da NATO otima teritorije suvrenim državama i pravi svoje državice gde god im se prohte, ali ako se te države saglase, to više nije otimačina i oni gube povod i pravo da se bore protiv toga. A troše svoj autoritet i kredit.

Dakle, pored toga što moramo imati na umu da iza nezavisnosti Kosova stoje interesi Amerike i vodećih evropskih zemalja, sa kojima nije pametno svađati se, mi moramo voditi računa i o interesima onih koji su se tome suprotstavili, jer nije se ni njima zamerati. Logika koja podrazumeva da su nam to prijatelji koji će nas razumeti, prosto ne drži vodu jer ne rade oni to zbog prijateljstva, nego zbog interesa. Mi smo u pravu i oni braneći to naše pravo, brane princip po kojem će sutra sprečavati i neke druge slične pokušaje.

Mi smo tu nažalost u položaju zamorčića, ali ipak važni, jer braneći svoje pravo mi branimo i princip. Odustajanjem od toga, nećemo izneveriti samo sebe i Srbe na Kosovu, nego i princip, kao i sve one koji su zalegli za njegovu odbranu. Svojim odustajanjem izbijamo im iz ruku najsnažniji argument. Znači, jednako kao što brinemo o tome kako će reagovati naši protivnici, morali bismo voditi računa i o reakciji naših saveznika u tom slučaju, onih koji se uzdaju u nas, koliko i mi u njih.

Kako bismo sutra, na primer, pogledali u oči onih pet članica EU, koje nisu priznale Kosovo i tako sprečile zvanično priznanje Brisela. Samo zahvaljujući njima mi još uvek pregovaramo o ulasku u EU, mada odbijamo da priznamo Kosovo, jer to ne bi bilo moguće da ga je EU priznala. Kako će oni na nas gledati, ako ih ostavimo na cedilu. Hoće li nas ikad više ozbiljno shvatiti i podržati u bilo čemu?

Kako ćemo uopšte biti tretirani u EU, ako u nju uđemo posle odustajanja od svojih legitimnih prava. Oni koji nas slome i ponize, svakako nas neće poštovati, ali ni oni koji su nas podržavali i zbog toga ispali smešni. Naravno da nije lako biti u toj poziciji, da se preko naših leđa kola lome, ali sami smo tome značajno doprineli.

Mi svakako imamo pravo i obavezu da brinemo pre svega o svojim interesima, o tome kako da našem narodu i ovde i na Kosovu omogućimo da bolje živi, ali kad pri tom govorimo i o budućim pokolenjima, moramo biti obazriviji i mudriji. To često nije isto i najčešće ne ide jedno s drugim ruku pod ruku. Nemamo mi pravo da našim naslednicima ostavimo problem ako možemo da ga rešimo, ali nemamo pravo ni da im natovarimo nove zarad prilagođavanja svojoj realnosti. Dužni smo da pristanemo na sva moguća odricanja, da bi ih oslobodili balasta i osigurali im što bolje perspektive, ali za to aktuelna realnost nije uvek najpametniji razlog.

Dakle, ja ne mislim da treba da branimo Kosovo po svaku cenu, naročito ne zbog prošlosti, ali da, treba ga braniti kao princip zbog budućnosti. Za mene nije pravo pitanje, hoće li nam vratiti Kosovo ako ne uđemo u EU, kao što Dačić pita Patrijarha, nego hoće li biti bolje ako uđemo pod uslovom da odustanemo.

Neokolonijalna struktura EU nije više nikakva tajna, pa ni položaj njenog juga u odnosu na razvijeni sever, tako da nije teško predvideti ni kakav će biti naš položaj u njoj, posebno ako zbog učlanjenja pristanemo na zakon jačeg i status države drugog ili trećeg reda. Ne sumnjam ja da su i oni koji bi da se nekako nagode i oni koji nikako ne pristaju na kompromis, spremni da se žrtvuju za budućnost Srbije, samo je pitanje svrsishodnosti tog žrtvovanja. Koje ima, a koje nema smisla. Pitanje je šta više doprinosi boljoj poziciji budućih generacija. Bojim se da na to pitanje nemamo odgovor, a da to svakako nije samo uvažavanje realnosti za koju svi znamo da ne valja. Realnost je relativna i promenljiva veličina, a kao što znamo nije baš zasnovana na pravdi i pravičnosti. Neće ni sutrašnja biti mnogo bolja, a za nas posebno ako sad pristanemo da nam ova presudi.

Sve govori da ne treba srljati i prelamati preko kolena. Pregovori upravo tome i služe, da se problem sagleda sa svih strana i uporno i strpljivo traga za najoptimalnijim rešenjima. Ni EU ne sme biti razlog za žurbu, jer i do nje je još dug put pred nama. A i pred njom su mnoga iskušenja. Još će mnogo vode proteći i Dunavom i Ibrom dok se ne slože sve kockice za konačno rešenje. Ako je ono uopšte moguće.


http://www.magazin-tabloid.com/casopis/index.php?id=06&br=279&cl=14


milojep milojep 20:42 09.03.2013

Re: Šta kaže Mile Isakov

Sada mi je jasno i zašto je Mile Isakov brzo nestao iz DOS-a svojevremeno.
mozeta mozeta 21:36 09.03.2013

martovske ide

Ha, i ovo da dodam-bilo je i (tragi)komičnih situacija.
Stariji sin (4 god) me je pitao tada:"Šta ako bomba padne na našu kuću?" Rekla sam da je naša kuća mala, nevažna, da gađaju samo velike zgrade-a da u podrumu imamo, ako zatreba i mleka, lampu, keksa, radio, ćebad, dva poljska kreveta...i tako to "legne".
U podrum nismo silazili, dok nam čika-pilot NATOa nije "mahao" iz aviona, tol'ko je nisko leteo...kada je avion bio nad centralnim gradskim ulicama, na snazi NIJE bila vazdušna opasnost.Vraćala sam se iz biblioteke (!), biciklom...i, buuuum!!!
Zaverglam ka kući, mali sin plače, a veliki-spava.Snesem ih u podrum.
Posle 15 tak minuta, četvorogodišnjak se budi, sluša gruvanje, ogleda se po podrumu i kaže:"Mama, baš je nama u podrumu lepo;imamo zejtina, luka, krompira..."
Velimir Mladenovic Velimir Mladenovic 21:41 09.03.2013

Re: martovske ide

Da se covek od muke nasmeje.
mozeta mozeta 21:45 09.03.2013

Re: martovske ide

Baš tako...
Velimir Mladenovic Velimir Mladenovic 21:45 09.03.2013

Re: martovske ide

Ne skodi
jedi-knight jedi-knight 22:05 09.03.2013

...

Pročitao sam tekst i evo razmišljam; ne o tekstu, već o vremenu. Nekako je prošlo baš kao što vreme ume da prođe: neprimetno.
Ljudi i događaji postoje samo u sadašnjosti, prošlost ih prekriva zaboravom, a budućnost se nije ni desila, pa ni ne postoji. Tako kažu.
I često slušam baš o tome; kako je život samo sadašnji trenutak, kako ni prošlosti ni budućnosti nema. Ja tvrdoglavo verujem baš u suprotno. Verujem da sam sav sazdan samo od sećanja i nade. Ako mi to uzmeš, biću ono što i jeste sadašnji trenutak: Ništa.

Hvala za podsećanje i preporuka za tekst.
Velimir Mladenovic Velimir Mladenovic 22:11 09.03.2013

Re: ...

Verujem da sam sav sazdan samo od sećanja i nade. Ako mi to uzmeš, biću ono što i jeste sadašnji trenutak: Ništa.

Nazalost covek je ono cega se seca. Tako kazu.

Hvala za preporuku.
coviax coviax 22:37 09.03.2013

martovske ide

Nekad sam se u zemljama Varšavskog pakta boraveći čudio što se ljudi ne smeju...
Mi smo se tada svuda smejali ko ludi na brašno...
Sad mi jasno šta nije smešno...
Pogledajte po ulici-nekadašnji smehovi su iščezli!
Neki su nam ih zamenili...
aleksandarkarisik aleksandarkarisik 23:57 09.03.2013

jedno od...

...najlepših proleća koje pamtim, bilo je to, 1999. Sve okolo lepo, sve što se dešava - gadno.

i sva sreća narod je uvek pametniji od svojih političkih elita.


o ovome bi se na žalost jako moglo diskutovati.
Velimir Mladenovic Velimir Mladenovic 00:05 10.03.2013

Re: jedno od...

Jeste lepo je bilo to prolece. U gradu niste mogli videti trudnu zenu te godine. Bilo je malo jezivo...
dusanovaiivanovamama dusanovaiivanovamama 12:41 10.03.2013

komsija-pozdrav


Ivan drugi, Dusan cetvrti razred:)))

Definitivno je bilo najgore kad je gadjan i pogodjen onaj rezervoar pun nafte kod Kovinskog mosta.
Tad je u Grockoj bukvalno svanulo...



Velimir Mladenovic Velimir Mladenovic 13:16 10.03.2013

Re: komsija-pozdrav

da, secam se te noci. presedeo sam u fotelju.

hvala na javljanju

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana