E, moram svašta nešto da vam kažem. ( Ne umem da ćutim, pa to ti je. )
Elem, ljudi moji, što ja ne volim kada se unjanjavim i raspekmezim, a bez ikakvog pravog povoda i razloga.
Htedoh vam reći da mrzim kada me to spopadne, ali sam se predomislila. Ipak je ne voleti daleko primereniji opis. O mržnji ne volim ni da razmišljam, a da je praktikujem u bilo kom smislu mi ne pada ni na pamet. Dakle, ne volim.
Nećete verovati, čak sam mislila da sam pronašla i pravu reč za ovo moje stanje. Nekako, zazvučala je u trenutku taman kako treba: po malo tajnovita, prilično zaboravljena, lelujava pri izgovoru, kratka i nejasna mi u svom osnovnom značenju.
I onda zauzmem odgovarajuću pozu i važno kažem:
- Oh, kako sam ovih dana nešto nujna.
Ali, ne. Nije to to. Potražila sam po rečnicima. To mu dođe nekakva melanholija. A za mene, melanholija je tiha, smirena, svedena, setna, zakopčana do grla u tišinu i osamu.
A ja?
Ja sam pobrkana, najblaže rečeno. Nešto mi, kao, fali, ali ne znam šta. U meni je, van mene je, pojma nemam. Tek, primećujem da sam preosetljiva. Napeta kao struna, spremna da se sasvim urušim u sebe na najmanji podsticaj, tek tako.
Plače mi se, smeje mi se, ćuti mi se, priča mi se... Ništa od toga svega mi ne polazi za rukom kako valja, ništa me ne zadovoljava, ništa ne donosi smirenje, olakšanje...
Onda, te sasvim male stvari koje me doslovce preplavljuju ushićenjem.
Čistim tako zelen i najednom osećam kako počinje da me ispunjava neverovatna radost u trenutku kada otkrijem da se u vezi krije i koren paštrnaka. Okrećem ga u ruci, mirišem, njuškam, udišem duboko njegovu slatkastu oporost, neprimereno, preterano srećna što će supa imati onaj pravi miris. Samoj sebi dođem i smešna i blesava i kojekakva. Toliko, da se gotovo postidim.
Ili, posmatram iskusnog gradskog uličnog psa kako na pešačkom prelazu čeka da se upali zeleno svetlo. Stoji malo podalje od ivice pločnika, za svaki slučaj, i kreće tek pošto je i par pešaka zakoračilo na zebru. Prelazi smireno, ujednačenim korakom, ali odlučno.
- Uau! - mislim se ja, - Gledaj ga samo što je pametan.
Ali, primećujem da nekako preterujem u toj svojoj fascinaciji, da su mi misli i osećanja u vezi toga neprilično predimenzionirani, da svemu pridajem suviše značaja, da sam u doživljavanje viđenog unela nesrazmerno mnogo energije. Opet, tešim se, sjajno je što obraćam toliko pažnje na nešto lepo i prijatno za videti.
A tek juče!
Jeste li videli kakav je dan bio?
Ono čisto, kišom dobro oprano, vetrom proluftirano, prozračno svetlo, spram sveg sivog mraka dolazeće oluje.
Joj, što ja volim takve dane!
Razbiju me sasvim na sitne komadiće uznemirenosti, razdraganosti, bezmernog divljenja, atavističkog straha...pa se skupljam, skupljam, usplahirena i zadovoljna istovremeno.
I prosto ne znam kud bih pre da bacim pogled.
Grad, naslonjen na kulise sazdane od tamnih bedema bliskog nevremena, pod snopovima svetlosti koji su istopili nepravilne rupice u olovu oblaka i slivaju se kroz njih u štedrim mlazevima na njega, gotovo da počinje potpuno da zaslužuje svoje ime. A svi obrisi, sve boje, svi oblici, svi zvuci postaju precizni i oštri i definisani - jasni u svom bitku do same srži.
A nebo tu na dohvat...! Neki visoki vetrovi pretumbavaju oblake na sto različitih načina i boje vazduh u nebrojeno nijansi belog i plavog i sivog, sa natruhom šljokičastog sjaja u svojim haotičnim vrtloženjima. Pri tom, sve prozirno, gotovo staklasto, krhko na prvi pogled, a kovitla se i menja i pretrčava prostorom brzinom od koje mi zastaje dah. Premeću se iznad mene ledeni arhipelazi nekog severnog mora, dižu se zidine nekakve sure tvrđave zaogrnute sumaglicom daleke kiše, ostaju tragovi brezove metle nekog zahuktalog vetra-čistunca i na tavanu njegove kuće raspada se tanka bela paučina koju je dokačio svojim nervoznim dahom, jure predeli, pejzaži, somnabulne slike koje ne umem da dokučim, mada mi po malo liče na nešto poznato i već viđeno makar u snovima... Umetnici visina brišu i preuređuju i prepravljaju nebeska prostranstva predano, sasvim prepušteni svom stvaralačkom zanosu ili obesnom hiru, ko će ga znati, a ja blesim u sve to opčinjena i ganuta.
Pa šareno popodne: red kiše, red sunca. Prva grmljavina ove godine. Prisećam se, kaže legenda, da ona tera duhove voda na dno, u mulj i glib, i od tog trenutka slobodno je kupati se u rekama, jezerima i morima, jer prestaje opasnost od toga da će vas neka nesmirena duša povući u bezdan sa sobom. Smeškam se u sebi, blago upitana zašto se toga prisetim svake godine i kako to da je čitava ta priča ostavila tako jak utisak na mene.
Posmatram vrapce dok hitro skakuću po telegrafskim žicama usput glasno vodeći neke svoje, pernate razgovore, da bi trenutak kasnije prhnuli ka nebu. Za trenutak mi se učini da visoko gore vidim kako makazorepa lasta preseca daljinu leteći u susret smiraju, ali, ne umem da budem sigurna u to. Ja kratkovida, ptica daleko. Ipak, rešavam da sam videla upravo ono što mi se učinilo da jesam i to me, naravno, ispunjava zadovoljstvom.
A onda, hvatam onaj jedinstveni, dragocen trenutak u kome se bude ulične svetiljke i počinju krmeljivo da trepću, još blago ošamućene od sna i prisustva već po malo mutnog i svedenog dnevnog svetla. Toliko sam ushićena, da sam na ivici suza.
- Svašta od tebe. - mislim se i krišom šmrčem u maramicu.
I sad, otkud sve to?
Mislim da naslućujem odgovor: to me proleće začikava, pristiglo već sasvim blizu. Još uvek se krije iza prvog ćoška ( I onda zamakne iza drugog, kad ja do prvog stignem svojim laganim koracima. ), i u sabljastim listovima lala koji su tek prosekli zemlju, i u ružičasto raskokanom grmu na koji mi je pogled pao sasvim slučajno, u magnovenju, i u olucima koji nadobudno zamišljaju da su najveće i najmoćnije reke sveta ( Neka ih. Što da ne? Svako ima pravo na svoje nedosanjane snove. ), i u tek neprimetno nabreklim granama spremnim da propupe na onaj neki tajanstveni mig koji, tako je očigledno, spremno i nestrpljivo očekuju...
Osećam kako mi golica tabane, kako me tera na pokret, kako mi sasvim smišljeno pokreće ovaj bururet u glavi sa kojim ne znam šta bih i od koga ne znam kud bih da se denem, kako iz mene izvlači sve nemire i sve kenjkavosti i njanjavosti i oduševljenja i udivljenja koje posedujem, kako me čika da mu se pridružim u nedoslednostima i ludorijama, kako me namerno zbunjuje i sluđuje i mami, kako se igra sa mnom, istovremeno i obešenjački i dobronamerno.
U stvari, htedoh samo reći: evo ga.
Samo što nije...