Ne razumemo se fakat. Prebacim Basari da je pogrešno razumeo „Utisak nedelje“, on mi odgovori da ja nisam razumeo njega. U redu, u jednom se očito slažemo: ne razumemo se.
To je dobro znati za početak. I naslanja se na ono što sam pokušao da kažem u diskusiji, ne razumemo jedni druge, mnogo smo uobraženi, mnogo smo se uzvisili, mnogo smo gordi, mnogo smo puni sebe, mnogo nam u glavi jako trešti stranačka pleh muzika... pa iz toga sledi: mnogo se ne poznajemo, mnogo se mrzimo, mnogo jedni drugima želimo zlo, pa ćemo ovako, bojim se, mnogo brzo svi skupa i da propadnemo.
Mi, brate Basara, od sve te agresije i ne znamo više u čemu se tačno ne slažemo.
Zato sam predložio da besmislenu buku ugasimo. Ili barem utišamo. Pa onda da pokušamo da poređamo sve ono u čemu se ne slažemo.
Tokom ređanja, naišli bi na barem dve tačke oko kojih se, da vidiš, i slažemo.
Jedna je održivo i mirno rešenje kosovskog problema. Druga, članstvo Srbije u EU.
Ovde čujem Basaru koji kaže: „Ako misliš da se taj posao može završiti ugodnim razgovorima sa takozvanim političkim protivnicima, moram te razuveriti: neće moći!“
Čujem i sebe kako mu odgovaram: „Ne može da neće, dragi Bas, i mora da može jer ne može nikako drugačije! Ne može se taj posao završiti tako što će jedna strana da uništi drugu. Ne može da bude dobar Partizan ako nema dobru Zvezdu. Ne može Srbija ako vlast nema jaku opoziciju. To, jednostavno, nema da može.“
A ako bi samo na trenutak prestali da jedni druge vređamo i omalovažavamo, možda bi shvatili i kako to može.
Može ako se oslobodimo svojih stranačkih predrasuda, a to znači da moja strana treba da prestane da misli da smo mi ovamo svi lepi, pametni i urbani, a oni ružni, prljavi, zli i s masnim bradama.
Njihova strana treba da prestane da misli da su oni samo novi, pošteni i vredni... a mi svi lopovi, izdajnici i hulje... itd, itd.
Moramo da pokušamo da u komunikaciju vratimo elementarnu pristojnost i trezvenost. Moramo da se dogovorimo da se slažemo oko onog oko čega se slažemo, a možemo da se ne slažemo oko svega ostalog, ali ne moramo da se zbog toga istrebljujemo.
Kaže mi Basara na kraju svog obraćanja: „Ti, vidim, i dalje smatraš da je DS iznad svega toga i da je ‘motor promena’. Odmah da ti kažem: jeste Crven Ban. A moglo je biti sasvim drugačije.“
Ne smatram, ali da je samo to problem, problema ne bi bilo. Nevolja je mnogo veća. Imamo jednu nekoherentnu vlast u kojoj dva isturena čoveka vode politiku koja prema istraživanjima uživa široku podršku javnosti, ali imamo i stranke te iste vlasti koje po dubini uopšte ne razumeju ideje za koje se zalažu njihovi lideri. Samo one za to trenutno ne mare jer im se ukazala prilika da njihovi ljudi postanu kalifi umesto kalifa, pa su time zabavljeni i biće još neko vreme.
I imamo onaj demokratski, veći deo opozicije kojoj su dvojica lidera vlasti eksproprisala politiku, i koja u vezi s tim ne zna kako da se postavi, i trenutno, tako zbunjena, tumara tražeći sebe i svoje mesto pod suncem.
I imamo građane koji žele da im se nešto, napokon, lepo desi.
Naravno, imaš i tog Crvenog Bana, koji nam kao Damaklov mač visi nad glavama i kog ćemo svi zajedno sigurno dobiti ako se pod hitno ne uzmemo u pamet.