I iako stručna javost smatra da im se ne treba davati na značaju citiraću još jednom pomenutog profesora – “tako doterivati istoriju, mogu samo zanesenjaci i pokvarenjaci. Vreme zanesenjaka bojim se da je prošlo, više je ovih drugih”.
"Када је у 15. веку Турска освојила Балкан, Византија и остале православне земље нису биле у могућност да се Турцима одупру. Тражили су помоћ од западних хришћана! Ватикан их је дочекао уценом.
Обећана им је помоћ од земаља Западне католичке Европе под условом да потпишу унију са католичком црквом, тј. да православна црква призна врховну власт Ватикана.
Васељенски патријарх из Цариграда је подлегао том притиску. Заказан је сабор у Фиренци 1439. године.
На сабор су дошли сви православни патријарси, чак и Руски. Сви, осим Српског. Владар Србије, деспот Ђурађ Бранковић, рекао је српском патријарху да ће га обесити уколико оде у Фиренцу.
Те, 1439, године у Фиренци унију са Ватиканом су потписали сви православни верски поглавари. Сви, осим српског (и светог Марка Ефеског, видети прилог). Сазнавши да се Србија супроставила моћном Ватикану, руски Велики Кнез је погубио свог патријарха, због срамоте коју је нанео Русији. Када се и у Цариграду сазнало да Срби нису потписали унију, настали су нереди. На захтев народа, Васељенски патријарх морао је да се повуче. Ватикан то Србима никад није опростио. Вековима је католицима у срце усађивао мржњу према Србима…"
1. Zanemarićemo činjenicu da je tekst napisan potpuno nepismeno. Ispravljanje brojnih pravopisnih grešaka bilo bi gubljenje vremena.
2. Podvučeni delovi teksta su činjenično netačni.
A) Što se tiče "ruskog patrijarha", u to vreme nije bilo ni Rusije, niti je bilo Ruske patrijaršije. (Rusija je imala patrijarha tek od 1589. do 1721. i od 1917.) Skupu u Firenci prisustvovao je Mitropolit kijevski Isidor koji je Uniju prihvatio suprotno stavovima crke i Vasilija II, Velikog kneza Moskovske kneževine. Po povratku u Rusiju uhapšen je, pa oslobođen, stigao je i do Rima i da zapadne u tursko ropstvo i da se vrati u Moskvu i da ponovo bude uhapšen, sve u svemu poživeo je skoro još 25 godina, do 1463. Dakle nema govora o tome da pogubljen kad se raščulo "šta su Srbi" uradili.
B) Srpski patrijarh iz tog doba Teofan, vrlo neobično ne nalazi se uopšte na zvaničnom spisku SPC-a, o njemu ima vrlo malo podataka a neki izvori navode i da ga je sam despot Đurađ lišio života tri godine pre Sabora u Firenci. Kako je od aprila 1439. otpočeo veliki napad Turske na Srbiju, Đurađ se povukao iz Smedereva preko Dunava i Save, a Smederevo je posle tromesečne opsade palo pod tursku vlast. U veoma detaljnim dokumentima koji se tiču tog perioda, podrobno se opisuju vojne i diplomatske aktivnosti srpskod despota, ali se Sabor u Firenci ne spominje ni jednom rečju, kao uostalom ni tzv. pretnja partrijarhu, za koga se ne zna sa pouzdanjem ni da li je u to vreme bio živ, niti SPC pruža o tome nekakve podatke. Izvor za ovakvu tvrdnju ne postoji ni u jednom pisanom dokumentu tog doba. Prema spisku koji daje sama SPC u spornom periodu (1435-1445) despotovina nema patrijarha, ili se ne zna tačno u kom periodu je patrijarh Teofan (negde naveden i kao Teodosije) vršio svoju dužnost, pa je veoma moguće da SPC nije imala predstavnika na Saboru u Firenci jer najvišeg velikodostojnika nije ni bilo.
C) Uzrok propasti ovog "sporazuma" u samoj Vizantiji nema ama baš nikakve veze sa nedolaskom srpskog parijarha na skup već leži u činjenici da pravoslavne crkve imaju sasvim drugačiji koncept "vlasti i odlučivanja" od katoličke crkve, pa je patrijarh samo "prvi među jednakima" (episkopima) i njegova odluka ne obavezuje ni na koji način crkvu koju predstavlja, ukoliko tu odluku ne podrži sveštenstvo i monasi, pa čak i vernici - praksa je pravoslavnih crkava da važnu odluku donosi "cela crkva" - poglavari, sveštenstvo, monasi i pastva. U Vizantiji je ovaj pokušaj naišao na žestok otpor svih slojeva društva i crkve i nikada nije zaživeo.
D) Vaseljenski patrijarh ( u to vreme je bio “samo” carigradski) se nije mogao povući jer je umro još tokom samog Sabora u Firenci, a njegov pristanak na “uniju” potvrđen je sumnjivim dokumentom datiranim dva dana pred smrt.
Verovatno će se svako iole razumno čeljade zapitati zašto se uopšte bavim ovime. Jedan ozbiljan unverzitetski profesor rekao je: “Stručna javnost smatra da im ne treba odgovarati jer ne zaslužuju prevelik značaj ali napisao sam knjigu da se zanat istoričara odbrani od ovih nasrtljivih i neukih amatera. To su pseudoistoričari koji vršljaju po istoriji i preuređuju je prema nekakvim svojim idejama, bez utemeljenja u istorijskim izvorima, što smatram zlonamernim.” I pokušava da pokaže naučnoj javnosti, ali i običnim građanima "koliko je bahato neznanje i nepoznavanje činjenica kod pseudoistoričara, koji opskurnim metodama dokazuju ...." dodati po volji.
I ne samo to.
Ja nisam istoričar. No s vremena na vreme uleti mi u vidno polje poneki link. I đavo mi ne da mira. Naivne pričice kao što je ova, koje kruže internetom, ne samo da su napisane potpuno nepismeno već svojim naslovima, iskrivljenim ili potpuno izmišljenim činjenicima utiču na formiranje jednog načina mišljenja, na usvajanje stavova i standarda. Kada se radi o dokonim gospođama koje ostatak vremena provode dopunjavajući svoje obrazovanje pred tv ekranom sa koga se smeši Sulejman ili sredovečnoj gospodi kojoj je dosadno u sopstvenoj koži, a u Srbiji se nema mogućnost za drugačije iživljavanje krize srednjeg doba ( i svih ostalih kriza pride), briga me. Nije mi nimalo stalo. Problem nastaje onog trenutka kad na ovome počinju da odrastaju generacije. Kad se ovakve priče serviraju klincima sa sve navođenjem na zaključke o tome zašto nas mrze, onda to postaje veliki problem. I iako stručna javost smatra da im se ne treba davati na značaju citiraću još jednom pomenutog profesora – “tako doterivati istoriju, mogu samo zanesenjaci i pokvarenjaci. Vreme zanesenjaka bojim se da je prošlo, više je ovih drugih”. (link)
Ovi “neoromantičari”(eufemizam ako mene pitate), kvazi - istoričari, nalaze odličnu podlogu na raznim forumima gde se opkupljaju klinci. Klinci koji ne znaju ni najosnovnije stvari iz istorije sopstvenog naroda i kojima je tako lako prodati priču o tome zašto nas mrze i ko nas sve mrzi. Naročito kad je upakovana u filmske scene u kojima pravedni vladari prete vešanjem i obezglavljuju izdajnike. Izvesni čovek koji zna dospeo je do toga da mu knjigu izda jedan od najuticajnih ovdašnjih izdavača. Nepismeni, a željni znanja apeluju da se nova istorija uči u školama.
Nismo još ni staru naučili.
* za dokone koji baš hoće da otvore - link o "ruskom patrijarhu" - na ruskom, na engleskom; link o srpskom partijarhu, link o srpskom despotu (linkovi su na popularne, dakle ne strogo naučne, najposećenije, najlakše dostupne i najpoznatije stranice vezane za temu).