Gost autor: Zilikaka
Danas oko podne, u Sokobanji je povređeno devetoro mališana, đaka prvaka. Jedna devojčica je zadobila, prelom lobanje sa nagnječenjem mozga i krvarenjem , i trenutno se nalazi u „veštačkoj komi“.
Do nesreće je došlo prilikom vožnje na ringišpilu, kada je pukao noseći stub i konstrukcija se srušila.
Da bi se ovakva havarija desila, taj stub je morao biti tako oštećen, da je to verovatno na prvi pogled
vidljivo. U svakom slučaju, otkrilo bi se jednom od rutinskim metoda, za pola sata rada.
Kažu, ringišpil nije imao dozvolu za rad.
Dakle, postavljen je u tajnosti, niko od nadležnih nije znao da postoji, a nesrećna učiteljica je kanalima iz
podzemlja saznala za njega i odvela tamo decu.
Poznata situacija, svi peru ruke.
Manje-više svi znamo kako izgledaju naši luna-parkovi, naročito po manjim mestima, i oni koji se
privremeno postavljaju kao obavezan dekor lokalnih proslava. Na prvi pogled je jasno da tu nema govora
o nekim proverama ispravnosti i bezbednosti od strane onih koji to umeju da urade. Isto tako je jasno
da su to skalamerije stare ko zna koliko godina, koje se održavaju pomoću štapa i kanapa.
Opet, to se godinama toleriše. Ne znam zašto. Ono što je najstrašnije je što tamo stavljamo svoju decu da se voze.
Ja, kao mašinac, svom detetu ne dozvoljavam da koristi usluge tih takvih luna parkova, ali hiljade druge
dece, koju roditelji jednako vole, nemaju ko da ih upozori na opasnost.
Gospodo političari, da bi jedna država bila uređena, osim studija o proceni rizika radnih mesta koje su
obavezne za svakog frizera, moraju se u red uvesti i on i od kojih se ne mogu zgrnuti pare.
Da li će se posle ove nesreće nešto promeniti bar po tom pitanju?
Volela bih da mogu da budem optimista.