Istorija| Politika

Fin momak kada gubi, no malo pogan kada vlada

Obren Markov RSS / 10.04.2013. u 19:00
Prisustvovao sam, kada je bilo vreme, originalnoj Jogurt revoluciji i posmatrao pripreme za nju. Gledam ovo što ovih dana sprema SNS u očekivanom društvu (DSS, SPS, Dveri jedne i druge, navijači bez kluba...takvi), i sada mi sve deluje nekako potpuno izveštačeno, amaterski, do neozbiljnosti neiskreno. Ako ćemo pravo, Slobodan Milošević je onomad rizikovao i kretao u igru iz ne baš loših, ali definitivno neizvesnih karata. Napao je ne na formalno jačeg, ali na naizgled solidno stojećeg i to na njegovom terenu.

Današnji Novojogurtaši su u usponu, a njihov protivnik u haosu i međusobnoj neslozi. Pajtić je onomad, kada su stvari stale propadati, napravio stratešku grešku ne formiravši Demokratsku stranku Vojvodine; na taj način je vezao Vladu kojom rukovodi za stranku koja se raspada, a ne za novu snagu koja nastaje. Istovremeno, Čankovo oslanjanje na Tadića je donelo potpuni nedostatak vizije šta dalje sada kada je Tadić pao; a dugotrajno loši odnosi sa vojvođanskim DS-om su ostali loši, u toj meri da Liga i danas, dok se iskopava zajednička jama i za DS i za Ligu, primetno ćuti. Ostale stranke i grupacije vojvođanske orijentacije su predugo bile praktično nepostojeće, baš zahvaljujući spomenutoj idili Tadić - Čanak i trudu koji je tadašnja vlast ulagala ne bi li uklonila potencijalnu konkurenciju sa te strane. Te snage danas (lično mislim, sa pravom) ne žele da stoje iza autonomije koja nije Autonomija, nego tek minimum potreban da dve virtuelno vladajuće grupe vojvođana lepo žive; a naročito ih je teško privoleti da podrže one koji su takvom autonomijom, javno, zadovoljni, pošto su je baš oni onomad na ustavnim pregovorima izborili. Ipak, mislim da iz tog razloga autonomaški svet ovde po Vojvodini čini grešku, jer ne uviđa dovoljno jasno moguću psihološku štetu od eventualnog drugog formalnog poraza autonomije a nakon svega četvrt veka.

Dok su autonomistički nastrojeni Vojvođani izgleda osuđeni da ih u svakoj generaciji predvode oni koji autonomiju zapravo i ne umeju da brane, ovi današnji Novojogurt revolucionari na svojoj strani imaju sve: i Policiju, i javna preduzeća, i lokalne samouprave, i Predsednika države za koga je izabrana Vlada Vojvodine takozvana, i Vladu Srbije, i Vojsku, pare i autobuse za prevoz spontano okupljenih, imaju čak i međunarodno okruženje koje će zažmuriti ako se istovremeno desi nešto drugo a svi znate šta, imaju kamione i avione, i čekić i nakovanj, ispostavlo se čak i Ustavni sud, ne rizikuju ama baš ništa uspeli ili ne uspeli... I sve su to namerni da upotrebe. Međutim, ovo ipak nije '89-ta, pa nemaju na svojoj strani većinu Vojvođana - a pri tome imaju i višepartijski sistem i kakave-takve slobodne izbore - i nema onog, starog, dobrog jogurta. Jer su u međuvremenu Novosadsku mlekaru premestili u Beograd, kao deo procesa koji je naknadna posledica originalne Jogurt revolucije. Ali, dok je nedostatak jogurta simboličan, onaj prvi deo uopšte nije; problem im itekako predstavlja to što vojvođanska vlast ima izborni legitimitet, možda nešto okrnjen, ali ipak značajan, jer je prošlo manje od pola mandata nakon njene ubedljive izborne pobede.

Tu dolazimo do konstatacije da bi projekat koji predvodi političar opisan u naslovu, a taj projekat je rušenje legitimno izabrane vlasti protestima i pritiscima baš zato što dotična vlast sprovodi program kojim je dobila izbore i postala legitimna, da bi on u svakoj normalnoj zemlji trebao da bude besmislen. Ovde, bilo bi prejednostavno kada bi bilo tako. Možda bi se smisao ipak najbolje našao u Somborčevoj karikaturi od utorka, u kojoj se potpisivanje sporazuma (misli se na sporazum sa Kosovom, naravno) odbija jer nema čime medijski da se pokrije, nekakvim spektakularnim hapšenjem ili nečim takvim, i u istovremenim najavama, 'nako ispod radara, da će za vikend Srbija na potpis ponovo dobiti nešto što je u suštini Ahtisarijev plan, i da će onda potpisivanja biti.

A početak pravedničkih protesta protiv otcepljenja Vojvodine od majke Srbije je zakazan, o zašto ja ne verujem u slučajnosti - za petak.

Na kraju, lični uvid: svaka država ima stvari koje nije u stanju da istrpi, a da se pri tome ne raspadne ili da ne padne u rasulo i bezizglednost. Za Srbiju, to je i urušavanje autonomije Vojvodine i održavanje problema Kosova nerešenim, i ostanak izvan EU - nijedna od ove tri stvari se ne bi smele dogoditi. Ono što nas stiže danas je posledica onoga što smo - ili nismo - radili juče.

EDIT: Prvi put od kada blogujem, isključio sam mogućnost komentarisanja teksta. Pri tome sam odmeravao potencijalnu štetu; sa jedne strane od nedozvoljavanja javnosti da na taj način, kroz raspravu, sazreva u ovoj temi; a sa druge strane, od očekivano stranački obojene, paušalne i necivilizovane rasprave kakva je na blogu uobičajena kada su ovakvi tekstovi u pitanju. Mislim da sam se, ukidajući raspravu, ipak opredelio za bolje rešenje.



Komentari (0)

Bloger je isključio mogućnost postavljanja komentara za ovaj tekst

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana