Kultura| Ljubav| Moj grad

poljubac u obraz

Radovan Nastić RSS / 13.04.2013. u 10:36

Maši im dok odlaze...


Silazimo na poslednjoj stanici.Banjica. Rad. Subota uveče.
Njih dvoje su spakovali kofere a mi im dolazimo na pivo i tortilje. Pariz 7 dana, London 7 dana. Višnja me upozorava da slučajno ne diram mačku ako se napijem.
Prošli put sam je bezuspešno jurio po stanu. Posle nekog vremena uspeo sam da je sateram u ćošak.Dve nedelje su mi šake bile iskasapljene.
Ljudi te čudno gledaju ako im pijan loviš ljubimce. To malo dlakavo klupko se uglavnom nije pomeralo, ležalo je u uglu bez želje da paradira stanom ili da se jednostavno mota oko nogu. Prosto je izazivala pijanicu, krotitelja amatera.
Možda je samo alkohol u pitanju ali morao sam dva puta ozbiljno da joj obećam da je ovog puta neću ni pogledati.
Seli smo u dnevnu sobu. Na stolu su činije sa neoljušćenim kikirijem, pivo, belo vino, tortilje, pepeljare.
- Gde vam je Bepa? (mačka)
Višnja me je samo pogledala.
Ustvari, nije me zanimalo gde je. Pitanje je uglavnom bilo nešto kao uvod za prejedanje i potezanje piva. Svi se prisetimo koliko sam prošli put bio jadan i onda se ismejemo na tu divnu scenu, ubacimo još po jednu u tanjir i spustimo gutljaj niz grlo.
- U sobi je.
- Nikada ne možeš biti dovoljno siguran. Možda je posetim kasnije.
Zamolio sam da posete Fulamov stadion, ne znam zašto ali šta sad. Kao da sve moram da kažem sa jakim razlogom. I trg Kliši. Ja ne mogu. Mileru bi to možda značilo. Selinu takođe.
Celo veče sam pio i pričao o kreativcima koji umiru u dvanaestočasnovnim smenama. Kreativci koji neće imati ni posthumno priznanje. Nisam mislio o sebi. Znao sam da od mene neće biti ništa, ali oni … oni zaslužuju da štucaju dok ih pominjem i pijem pivo pa vino i ljuštim kikiriki. Verovatno me nisu prekidali jer je tako nešto bilo nemoguće. Uzeo sam dobar zalet. Kapacitet mi je bio solidan, prag tolerancije takođe. Odlazio sam u wc i vraćao se sa sve većim besom i sve boljim rečenicama. Višnja je majstorski trpela. Čekala je da se ispraznim i umrem naliven a ja sam svo vreme razmišljao kako bih tako rado ostavio sve u sobi i jurio onu prokletu mačku. Kroz par minuta, ponovo sam morao u wc. Seo sam na šolju, iskenjao se i tada je počelo da se vrti. Užas. Pokušao sam da povratim ali me je miris govana terao da što pre pobegnem iz tog malog kupatila načičkanog slikama u boji koje više ništa nisu značile.
Nekako sam se pribrao pljuskajući hladnu vodu po licu. Treba uvek biti pijan, moj sto pedeset godina mrtvi Bodleru, stvarno treba. Pogotovo kada su svi oko tebe trezni. Pogotovo kada su im koferi spakovani a vino kvalitetno i hladno. Pogotovo kada idu u tvoj Pariz pa posle u London a ti im mašeš iako ste i dalje u sobi a ne na aerodromu, i onda te ubace u kola, odnesu kući i u tri ujutru dobiješ neverovatno želju da ispržiš krompiriće ali ne smeš da ustaneš jer znaš nad čime i gde ćeš provesti narednih nekoliko sati.
Truli,
I.Pelin
 
šetnja
image(3).jpeg

image(26).jpeg

Bila sam juče u šetnji...
Poljubite Džonija.
Rachel.
 
 
Laž

Izvesna količina vremena već je iscurila iz poroznog bureta mog stvaralavštva, a ja nisam napisao priču. Dobru priču. Iako bi drugi, sa problemom ovako neugodne prirode, bili skeptični i zabrinuti, ja nisam. Baš suprotno – osećam se vrlo optimistično i držim se, takoreći, hrabrim i odvažnim, s verom da bi, čim bih se latio pera, iz moje glave, kao leptir iz tegle koju sam kao dečak nosio tokom lova na leptire, izletela neka dobra priča, priča vredna pomena. Međutim, to je samo osećaj, vrlo varljiv, koji ume da prevari, pogotovo nas, koji sebe nazivamo piscima.
Shvatih da to neću saznati nemo sedeći u svojoj naslonjači, lica uprtog u ovu belu hartiju, sa olovkom koju s vremena na vreme gricnem, ili je onako majstorski, stavim iza uha – kada se konvoj misli zaustavi, zbog kakve barikade na putu – već da moram da nastavim da radim ono što najbolje umem.
O, koliko je samo sumanuto govoriti o sopstvenim veštinama, tako je hvalisavo i okrutno! To je isto kao kada bi Isus narodu pričao o svojim čudesima bez da ih prikaže. Vidiš, ja ne umem pokažem svoja čudesa: ono u čemu sam najbolji stidljivo se krije u meni, već dugo, dugo, pa čak nisam ni siguran da je to ono najbolje od mene. Nikada nisam napisao priču, o romanu i da ne govorim; nikada iz moje glave nije proiznikla niti jedna pesma, iako sam često pomišljao da posedujem sve predispozicije da budem pesnik kojem nema ravnog, koji je bez premca. Znaš, moja veština je da lažem. Surovo sam dobar u tome; pretvaram se da sam nešto što ni mrtav, u nekom drugom životu ne bih mogao da budem. Kada bi se trista miliona sudbina spojilo, kada bi trista miliona zvezda pokušalo da se ujedini u određena sazvežđa, na dan kada sam rođen, ne bih mogao da budem to što sada mislim da jesam.
Imam problem, znaš: nehumano je koliko lažem, i to ljudi oko mene znaju, siguran sam.
Toliko lažem, vidiš, a nikada nisam napisao priču, što za jednog pisca nije baš činjenica za ponos.

K.M.


Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana