O politici retko pišem. Možda zato što sam dobar deo ne tako dugog života potrošila na vetrenjače i stoku. I zato što se o tome ne može razgovarati pristojno, bez da ti neko ne nalepi -izam. Nisam od onih razočaranih, što u dešperaciji odmahuju belim listićem. Sve što sam imala o sadašnjoj vlasteli da kažem stalo je u par rečenica. Ostalo je još ponešto da se doda u konkretnom slučaju.
Sv. Tomu Stiroporskog uporno i uspešno ignorišem. Blekberija sa koferčetom isto. No, Vučiću, Eliotu Nesu, bogoocu i vicepremijeru našem nasušnom nemoguće je odoleti. Svuda ga ima, u sve se meša, dijamant takoreći. Sve postiže, sve komentariše, sve rešava, sve zna, sve ume, sve razume, nikoga se ne boji, ni pred čim ne uzmiče. I narod je saglasan. Panegirici samo pršte. Ne znam da li se Vesna Pešić nešto izjašnjavala, ili će možda u stihu, pa dok joj nadođe. Tek mnogi ljudi u čiji zdrav razum ne sumnjam iskazuju veliko poštovanje za dosadašnji rad i učinak, a posebno za uspehe vezane za pregovore sa Prištinom. Svaka mu čast, on je skupio jajca i uradio ono što niko pre njega nije ni hteo ni smeo! O tome bi se moglo diskutovati do prekosutra (ili do zatvaranja bloga), jer biće da je imalo i drugih koji bi se poduhvatili toga posla ali nisu stigli, pošto su bili sprečeni objektivnim razlozima, npr. smrću, za kojom prethodno pomenuti nisu pokazali neko željenje. Zatim ima i onih koji su se u prethodnom periodu već natezali istim kanapom sa istom protivničkom ekipom. No, kod nas istorija sveta počinje promenom vlasti. I tu negde leži uzrok onoga o čemu želim da pišem - kokošije pamćenje. Mladi komunisti odricali su se svojih očeva seljaka, solunaca, da bi zatim doživeli da se njih odriču njihova sopstvena deca kojoj se otkrilo srpstvo i tako redom, priča se tu ne završava. Svaka sledeća vlast od prethodne je nasledila smo probleme i dugove, nikakvo pozitivno nasledstvo se ne broji. Kokošije pamćenje naroda pogoduje takvom ponašanju vlasti.
A u kokošinjcu... Vučić. Svi su zaboravili Vučića sa nalepnicama... Vučić gipko i oštro gazi u Evropu. Ne znam da li ste primetili ali više ne krivi glavicu dok priča o napaćenoj zemlji Srbiji, sirku tužnom bez iđe ikoga (osim Rusije ofkors). I šta je moj problem, mislim Vučić gazi u pravcu koji mi odgovara? Ja nikada nisam imala dilemu Kosovo ili Evropa. Koje Kosovo? Ratovali smo, izgubili smo rat. Kraj. Kosovo je nezavisno. Može meni to da se ne sviđa, ali to je činjenično stanje. Istinski hrabrim političarem smatraću onoga ko to bude javno rekao dok je na vlasti. Zato ovo uzimanje bremena na svoja pleća od strane one-and-only Vučića smatram za prenemaganje. Jer on sebi taman toliko može da dopusti. Da ga desničari mrze. Videla sam juče još jednom ko su, a i koliko ih ima. Ostali će mu oprostiti: Narod će mu oprostiti. Jer Vučić je sasvim lepo sebi napravio udobnu poziciju beskompromisnog borca protiv kriminala i korupcije... oličene u prethodnoj vlasti, dakako. A naš narod najviše voli te borce za pravdu, što otimaju od bogatih.. Robin Hud fazon. Samo što je ovaj naš više Hudini nego Hud, majstor iluzionizma koji je sa par bučnih hapšenja, bombastičnih izjava i pretnji da niko nije nedodirljiv stvorio sebi imidž koji ga pred ovim narodom kokošijeg pamćenja opravdava i i za predaju Kosova. To što, osim u slučaju Dulića ni jedno od tih hapšenja nije dalo očekivano bombastične rezultate, to nekako promiče. Važno je da se hapsi... Isto tako promiče i činjenica da pored njega tako beskrupolozno svetog sedi isto tako beskrupulozno bezobrazni i amoralni Mrkuta i slični. Tako da ću i ja morati da se pridružim opštim izrazima slavlja&oduševljenja, doduše zbog nenadjebivog iluzionizma, ali... treba i to umeti. Čovek je sebi gotovo ni na čemu stvorio pijedestal dovoljno visok i dovoljno čvrst da sa njega može da pljucne na obraz srpstva i da ga dirne u srce, bez da ga to mnogo košta na narednim izborima.
I malo "teorije zavere". Očekivano je bilo da će od svih društvenih struktura baš crkva biti najnesklonija Vučićevom postignuću. Tako da mislim da nije nimalo slučajno što je prljavština prepodobnog raba Vasilija baš sad isplivala u svoj svojoj odvratnosti. Da se razumemo, nemam ništa protiv toga što je matori gej, nego što je licemer, a izgleda i pedofil.
Nameće se i logično pitanje, toliko o kokoškama, a otkud jarići? Pa zato što su jarići vesele životinjice, koje kad nema šta da se brsti na zemlji, nauče i na drvo da se penju ne bi li jele. A kad porastu postanu tvrdoglave jarčine ili koze. Za mužu. Svaka sličnost je namerna.