Društvo| Porodica| Roditeljstvo

April: Dve priče

Bitka za porodilišta RSS / 25.04.2013. u 17:00

Na aprilsku temu, konkursa za Naj-maminu priču, Naša prva šetnja stigla su još dve priče:

1. Prva šetnja male porodice
2. Šetnja na obali Dunava

Glasanje je otvoreno 72 sata od postavljanja priča na našem blogu.
Glasanje se vrši davanjem preporuke (klikom na oznaku PREPORUČI u komentarima).
Za priče mogu glasati svi registrovani korisnici bloga B92.

Priče nam možete slati do kraja meseca na: maminaprica@bitkazabebe.rs



Komentari (4)

Bloger je isključio mogućnost postavljanja komentara za ovaj tekst

Bitka za porodilišta Bitka za porodilišta 17:01 25.04.2013

Maša: Prva šetnja male porodice

Eh, kad se samo setim naše prve šetnje!!! U ovom trenutku mi deluje kao da je to bilo jako davno, međutim to je bilo pre oko sedam meseci. Bila je to sredina septembra, miholjsko leto u Beogradu. A u našoj kući vanredno stanje. Suprug i ja ne znamo gde udaramo. Toliko je novih stvari, treba to sve popamtiti! A kako li je tek našem bepcu bilo!!!
Naš mali miš, naš mali Marko, napunio je dve nedelje i sad se suprug i ja razmišljamo da li da idemo sa bebom prvi put napolje ili ne! Neki kažu da sa bepcem treba što pre izaći, neki kažu nikako 40 dana, a mi pojma nemamo. Probudimo se mi to septembarsko lepo sunčano jutro i shvatimo da Marko već ima dve nedelje i da bismo mogli da izađemo sa njim napolje. I onda kreće većanje, hoćemo li ili ipak nećemo! Možda duva, možda je mnogo toplo, a možda je ipak i hladno za tako malu bebu?? I na kraju ipak padne odluka da krenemo. Sad se, međutim, postavlja pitanje, kuda ćemo, pošto živimo u veoma bučnoj i prljavoj ulici. Ne mora to baš da bude prvi kontakt sa spoljnim svetom!!! Nakon par minuta razmišljanja odlučimo se da to bude Topčiderski park. I kad smo to odlučili shvatili smo da treba da se spremimo. E, tek onda kreće pravo ludilo! Kao muve bez glave suprug i ja trčimo po kući i smišljamo šta bebi da obučemo, šta da ponesemo... Jedan drži Marka, a drugi juri po kući jer zaboga, mora to jako brzo da bude dok je još sit i miran. A Marko mirno leži i verovatno se pita šta se s nama dešava. Prvi zadatak - obući bebu! Napolju ima 20-ak stepeni, mi smo u kratkim rukavima ali pojma nemamo šta njemu da obučemo! Kažu jedan sloj više nego mi, ali ko? Ja imam dva sloja dok suprug ima samo jedan!!! I tako mi obučemo Marku bodić bez rukava kao potkošuljicu, preko majicu dugih rukava, donji deo trenerkice i naravno kapicu. U bebinu torbu spakujemo još gomilu stvari kao da ćemo ga za tih 15 minuta napolju pet puta presvući! Stavljamo ga u njegovu veliku korpu i krećemo u pustolovinu zvanu vožnja automobilom sa bebom! Tata vozi jako napeto dok ja strepim nad bebom. E, tek kad smo izašli iz auta, u Topčiderskom parku, i kad nas je obasjalo sunce, onda smo se opustili i u tom momentu smo shvatili da smo mi zapravo po prvi put izašli u šetnju kao mala porodica! Tada nas obuze sreća i usplahirenost i mama je naravno od uzbuđenja morala da pusti neku suzu! A Marko, on je naravno sve prespavao.
Bitka za porodilišta Bitka za porodilišta 17:02 25.04.2013

Šetnja na obali Dunava

Ništa nas nije plašilo više nego da dobijemo bebu u sred hladne evropske zime. Kako ćemo je oblačiti i izvoditi bile su naše svakodnevne nedoumice. Kada se naša mezimica rodila, jedne decembarske noći, zima je tek pokazala svoje ledene zube.
Bio je to jedan od onih, sasvim običnih i sasvim hladnih, zimskih dana kada smo odlučili da našu mezimicu prvi put izvedemo, da duže od 10 minuta udahne svež, tada već januarski vazduh. Kao i uvek, dete smo spremili kao da je napolju sibirska mećava, a bilo je realnih i sasvim prijatnih 6 stepeni sa zubatim suncem koje nam je ulivalo lažnu nadu da je napolju toplije nego što zaista jeste. Da smo je pretrpali garderobom, shvatali smo postepeno i vremenom. Nekada bismo primetili znoj na malenom čelu, nekada bi naša mezimica pokušavala plačem da nam saopšti da grešimo, u ovom konkretnom slučaju naša mezimica je bila veoma uznemirena. Kako kolica još uvek nismo imali, nosili smo je na rukama i svojom toplotom je dodatno grejali. Trebalo je zaista dosta vremena da savladamo i tu roditeljsku tehniku - kako pravilno obući svoje dete. No... Odlučili smo gde bismo prošetali. Izveli smo našu bebu na obalu Dunava, na mesto gde se uvek vraćamo i gde će, verujemo, i ona voleti da se vraća kada odraste, mesto koje uliva mir i spokoj, u tom momentu smo verovali da je sasvim prikladno. Obuzimale su nas razne emocije, od sreće, preko straha, razmišljanja "šta ako"... Iako je šetnja trajala ne više od pola sata, imali smo utisak kao da je prošao čitav dan. To je bio doživljaj koji je neponovljiv i iskustvo koje je nemerljivo i neuporedivo ni sa jednim... U mezimičinih godinu dana bilo je mnogo "prvih" momenata - prvi odlazak u grad, prvi let avionom, prva šetnja svetskim metropolama, ali naša prva šetnja malenim seocetom nadomak Novog Sada, je nešto što će zauvek ostati zapisano u vremenu, neizbrisiva uspomena za čitav život.
dada7473 dada7473 19:57 26.04.2013

Šetnja na obali Dunava

Divno
Bitka za porodilišta Bitka za porodilišta 17:02 28.04.2013

Kraj glasanja

Hvala čitaocima na preporukama.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana