Čudan smo mi narod. Pardon, meni čudan. Nemamo ništa. Dobijemo nešto. A onda kreće pametovanje. Jedni kažu da bi on dobili više. Iako su imali 4 godine da dobiju više. Oni su nesrećni jer nisu oni. Drugi kažu da smo izgubili sve. Iako su pre ovih prvih imali 4 godine da ostvare to svoje nešto, ali su umesto tog njihovog nešto izgubili u pogromu gotovo sve. Oni su takođe nesrećni jer gube temelj svoje politike. Treći likuju i kažu: ovi što su izgubili sve 90-tih su konačno priznali da nemamo ništa, a to što smo dobili je ništa, a mi smo to govorili svo ovo vreme i bili smo u pravu. Ali su srećni. Tek poneko kaže: Ovo je dobar Sporazum za Srbiju.
Mislim da treba reći: ovo je dobar Sporazum za Srbiju. Celu Srbiju. Mislim da treba da dobije podršku svih građana Srbije, uključujući i naše građane na Kosovu. Nadam se da mislite isto. Mislim da je važno za svu našu decu. Isto kao što je Dejtonski sporazum bio dobar i za Srbiju i za Srbe iz BiH. Kao što bi Z-4 sporazum bio dobar za Srbiju i narod Krajine, Slavonije i Baranje da je prihvaćen od lokalnih Srba.
Kroz istoriju, nismo kao narod često pokazivali mudrost. Toliko često je bilo mnogo više negativnog razmišljanja nego pozitivnog. I taj negativni pristup nas je potapao. Retko smo razmišljali o tome šta dobijamo i šta možemo sa tim da postignemo, a mnogo mnogo češće šta moramo da damo i koliko mislimo da time gubimo. I često nam se činilo da to što dajemo ima neuporedivo veću vrednost od onoga što dobijamo. Kao da nam se kroz gene provlači gen gubitnika koji se prenosi sa generacije na generaciju i uvek nezadovoljni što smo morali da damo ono što treba da damo. Ne igramo napad. Igramo samo odbranu i uvek završimo u sopstvenom šesnestercu. Nesigurni u sebe i sigurni u sopstveni neslavan kraj. Što postaje self-fulfilling prophecy. I tako smo kroz istoriju gubili mnogo više nego što smo morali.
U toj magli straha od davanja onoga što mislimo da je dragoceno, razni dušebrižnici su nalazili ogroman prostor za profit svake vrste. A na štetu svih nas.
Ovaj sporazum osigurava opstanak nealbanaca na Kosovu. On im daje okvir za ostvarenja pune samouprave. Kontrolu nad policijom. Kontrolu nad pravosuđem u prvom i drugom stepenu. Kontrolu nad ekonomijom, prosvetom, zdravstvom, prostornim planiranjem.
Ovim sporazumom u stvari ne dajemo ništa što zaista imamo, a dobijamo mnogo. Zakoni Srbije već dugo vremena ne važe na Kosovu. Zakoni Kosova su pod nadzorom EU. I ostaće tako. Kosovo je protektorat. Njihovom primenom ne gubimo mnogo. Sa druge strane, dobijamo najvažnije. Dobijamo garanciju opstanka nealbanaca na Kosovu i njihovu samoupravu. I to nismo u stanju da cenimo.
Argument da ovim sporazumom priznajemo Kosovo je naravno netačan. Isto kao i argument da se krši Ustav Srbije. Plan je da kroz ustavni zakon koji traži 2/3 većinu u skupštini Srbije, nadležnosti Republike Srbije prenesu na Autonomnu pokrajinu Kosovo i unutar nje Zajednicu Srpskih Opština. Na skupštinu Kosova će biti preneta zakonodavna ovlašćenja. Time će se proširiti ustavno-pravni sistem Srbije i današnje, realno Kosovo sa svojim zakonima i institucijama, će postati njegov deo.
Zašto je to važno? Mnogi se podsmevaju ovome. Posebno iz gornje treće grupe. Mnogo im je važno da kažu da je Srbija priznala Kosovo. Zaista ne razumem zašto. Čemu taj gubitnički pristup? Srbija je ozvaničila svoje učešće u oblikovanju budućnosti Kosova. Srbija se pita o Kosovu. O njegovoj unutrašnjoj organziaciji. Da se ne pita, niko sa nama ne bi ni razgovarao. Niti bi učestvovali u pregovorima o budućem ustrojstvu Kosova, da se ne pitamo. Tako će biti i u budućnosti.
Da li je potreban referendum po pitanju Sporazuma? Mislim da je 2/3 većina u skupštini dovoljna. Mislim da je prilično očigledno da će građani Srbije podržati sporazum. Jedini smisao referenduma koji vidim je da protivnicima Sporazuma uskrati argument kako građani ne podržavaju Sporazum. I mislim da je pravilo usloviti održavanje referenduma sa obavezujućim prihvatanjem njegovih rezultata za sve, uključujući i građane Srbije sa Kosova i njihove izabrane predstavnike. A pitanje? Pitanje treba da bude jasno i nedvosmisleno: da li podržavate potpisani Sporazum.
Srbija je 90-tih godina izgubila pravo da upravlja sa kosovskim Albancima. To smo pravo izgubili i formalno Rezolucijom 1244. Njom nismo kao država izgubili sva prava na Kosovu. Izgubili smo mnoga. Zbog svoje istorije, zbog svoje imovine, zbog svojih građana, zbog svoje kulture, država Srbija treba i mora da učestvuje u određivanju dalje budućnosti Kosova i zaštiti naših interesa na Kosovu. I do neke nove Rezolucije Saveta bezbednosti ili nekog novog Ugovora sa i u vezi sa Kosovom, kao svaka normalna i ozbiljna država, treba da vodimo računa o našim pravima i našoj imovini.
Moram da priznam da mi nije jasno zašto se kosovski Albanci toliko upinju da upravljaju kosovskim Srbima. I oni su, kao i mi, izgubili svako pravo, pre svega moralno, a neko pravno odnosno formalno nikada nisu ni imali, da upravljaju kosovskim Srbima. Osim ako ne računaju da će kad-tad završiti ono što su započeli 1999, nastavili 2004 i sprovode do današnjeg dana. Osim ako neće teritoriju bez ljudi. A bojim se da je upravo to.
Još jedna interesnatna dimenzija. Zajednica srpskih opština je veličine jednog okruga sa jakim gradskim centrom. Decentralizacija cele Srbije bi trebalo da bude bazirana na ovom temelju. Okruzi u Srbiji bi trebalo da imaju svog predsednika i skupštinu. Okruzi bi trebalo da imaju punu ekonomsku nadležnost, nadležnost za zdravstvo, prosvetu, prostorno planiranje. Okruzi bi trebalo da imaju izvorne prihode. Većinom poreskih prihoda okruga treba da upravljaju okruzi. Opštine su premale za sve ovo. Decentralizaciju treba sprovesti na nivou okruga sa jakim gradskim centrom. Svaka decentralizacija iznad nivoa okruga nije decentralizacija nego još jedan nepotreban nivo centralizacije. Svaka decentralizacija ispod nivoa okruga je eksplozija nepotrebne birokratije.
Sporazum nema niti treba da ima ikakve veze sa dobijanjem statusa kandidate za članstvo u klubu. Sporazum je dobar za Srbiju sam za sebe.
Od načelnog Sporazuma do detaljne implementacije je dugačak put. Sigurno će biti mnogo problema na tom putu. Mnogo novih arbitraža, razgovora i natezanja. Taj posao možemo uspešno završiti samo ako država jedinstveno nastupi na tom putu i ako u timu države budu i zastupnici naših ljudi na Kosovu. Ovim pregovorima treba pristupiti konstruktivno, iskreno u nameri da uspeju. Ako se tako budemo ponašali, mislim da ćemo zaista i uspeti.
Na čemu bi trebalo insistirati?
- Na imovini. Kako na imovini države Srbije, tako i na imovini svih njenih građana. Ne može Srbija izgubiti imovinu, a sa druge strana biti odgovorna za penzije i za dugove koje je godinama otplaćivala. Imovina mora biti vraćena. Sva imovina. Ono što nije dobro je što nemamo detaljan popis sve imovine i što do sada nismo glasno insistirali na ovome i postavili ovo kao uslov. Niko razuman nam ovo ne može odbiti.
- Na carinskoj uniji. Srbija i Kosovo bi trebalo da budu u posebnoj carinskoj uniji. Niko ne može na Kosovu dobiti bolji tretman od naše privrede. I obratno.
- Na poreskim rešenjima za Zajednicu srpskih opština. Gotovo svi porezi Zajednice treba da ostanu u Zajednici.
Parafirani Sporazum je dobar za Srbiju. Za sve njene građane, uključujući i građane koji žive na Kosovu. On garantuje opstanak nealbanaca na Kosovu. On je velika prilika za novi početak. Ovo je prilika da prestanemo da budemo gubitnici
http://www.facebook.com/SasaRadulovich
http://twitter.com/SasaRadulovich
.