Kultura| Ljubav| Moj grad

dižem iz benča 300, dodirujem nebo *

Radovan Nastić RSS / 29.04.2013. u 06:54

wisdom

 

3209_1129424641354_701969_n.jpg

Darjan, Pančevo
 

Lep dan

O, Bože, kako lep dan...
Sunce je pregrejalo ulice, čuju se ptice kako crvkuću dok lete,
i sve to podseća na nekakvu nerazumnu, ali za uho prijatnu simfoniju.
Ogromno polje sa crnim tačkicama, kao da je biberom posuto, za ptice je isto kao i uvek. Jedino sada se njime kreće kolona. 
Groblje.
Neko je kazao da, kada je sunčano, čak je i na groblju veselo.
Ljudi ćute. Odeveni su u crno od pete do glave. Sunce ih je spržilo, osećaju se kao gomila mesa na roštilju. Proklinju dan kada sam umro, inače bi me na miru oplakivali u hladu moje i očeve kuće.
Povorka sa kovčegom na čelu kreće se polako kroz groblje. 
Njen cilj je, nekoliko sati pre, iskopana raka. Duboka. 
Čuju se jecaji.
Pa gromki plač.
Šta vam je, ljudi?
Zbog čega plačete?
Radujte se ovom lepom danu.
Maštajte o moru koje vam se smeši kroz nekoliko nedelja.
Sanjajte o začetim sinovima, unucima, krštenjima. 
Plivajte.
Ugađajte svome telu limunadom ili pivom. 
Ne obazirite se sad na mene.
Otišao sam, pa šta?
Vratiću se. Narednog leta ćemo putovati na Zakintos, kao što je prošle godine bilo. Sećate se, ortaci? Po čitav dan plaža, bikiniji, pivo pod suncobranom. Tablić. 
Dogodine slavimo Veselinovu svadbu, u julu, čini mi se, i biće još toplije nego što je sad. 
Igraćemo fudbal i bušiti po jednu loptu nedeljno, potom se svađati čiji je je red da kupi novu.
Vratiću se.
A sada prestanite da se ponašate nezrelo, i recite mom ocu da prestane da plače. Pogledajte mu lice, naborano, prebledelo od suza. Oči mu se cakle, a u srcu mu je još gore. 
Ne volim to. Ne volim da drugi plaču zbog mene, pogotovo kad im ništa loše ne učinim. 
Lažnu rodbinu koja se sjatila ovde da bi pružila rame za plakanje ocu i mom bratu, snajki, i vama ortaci, pošaljite njihovim kućama uz kuglicu žita i čašicu rakije, i neka se više ne pojavljuju. Nije ih bilo ni pre, kada nam je bilo i grđe. 
Hoću, aman, da vidim osmeh, idite na Tamiš, jurcajte po pesku i šutirajte loptu, i svaku partiju fudbalice, zalijte pivom, hladnim da se ukenjaš. 
I tako sve dok se ne sretnemo.
Lep je dan.
Valja ga iskoristiti. 
Pomno ću vas pratiti.
Najebali ste, ako se oglušite o moje reči.
Povorka se raspršila, pop je pročitao molitvu i stavio pare u džep. 
I, razlaz.

K.M.
 
 
 

Mesojed

  Pilji u beživotno telo majke. Svoje majke. Nije stara, to zna jer zna kada se rodila. I da nije znao, tog dana bi saznao, jer je majka u posmrtnom bunilu tražila da joj čita ličnu kartu. Barem dvadeset puta čitao je njeno ime i prezime, datum rođenja, broj lične karte… Čitajući, nije ni primetio kada je izdahnula.
  Legitimacija mu se natapa znojem između dlanova koje čvrsto steže. Steže ih ne bi li barem tako iskamčio malo suza. Ali ništa ne teče niz bradate obraze. Čak se ništa ni ne skuplja po uglovima očiju. Oseća veliku žalost. Jer ne može da plače.
  Ustaje od majčine postelje i prilazi prozoru, preko kojeg su navučene roletne. Tamne prevlake deluju mu slično kao noć koja se načinje sa druge strane prozora, i koju zamišlja. Stoga ne diže ni jedan od skrivača. Nasloni se na prozor, umoren dugim bdenjem nad majkom. Staklo pod njim zakrcka, ali ne pukne. No, miris prašine sa roletne tera ga da se odmakne.
  Ne zna gde bi sa svojim telom. Gleda u mrtvo meso i shvati da bi jako želeo da legne i zaspi. Ne može da zaspi. Gleda majci u stomak, ali spavaćica se nimalo ne pomera. Spušta ruku na trup i brzo je pomeri kada shvati da je telo još uvek toplo, ali beživotno. Kako bi bio siguran da je sa njom svršeno, odlazi u kupatilo po ogledalce. Vraća se do majke i podmetne joj predmet pod nos. Pošto se musava površina nije zamaglila, odvuče se do WC-a, vrati ogledalce i vrati sebe majci.
  Zuri u to telo i ne zna šta će s njim. Shvata da mu ono predstavlja najveći teret koji je ikada osetio. Veće breme nego kada je majka bila živa i bolesna, i kada je morao o njoj da se brine: da je kupa, da joj menja pelene, da je hrani… Treba pozvati to malo rodbine iz obližnje zemlje i javiti im da je jedan njihov član porodice završio sa ovim svetom. (Rodbina je pretežno staračka. Oni koji nisu prematori da putuju na sahranu nezainteresovani su za tako što.) Misli mu se gomilaju u glavi i čini mu se da ne zna šta će sa njima – kovčeg je skup, podmititi popa je skupo, parcela je skupa ako je i nađe, spaljivanje je skupo… Majka nikome neće faliti, sem njemu. Nije čak ni u to siguran. Nesiguran i u svoju odluku, odlazi iz stana koji pažljivo zaključa dva puta.
  Vraća se brzo, sa rečima pozdrava i kesom u ruci. Ali čim zaključa vrata, shvata da je to sasvim nepotrebno. Iz predsoblja, dugo gleda u ženu na krevetu. Pomeri se, jedva. Ali posle nekoliko trzavih cimova nogu postaje odlučniji i gotovo umaršira u sobu. Na parket položi prvi predmet koji vadi iz kese – mlečnobeli najlon. Rasprostre ga po podu i zategne. Zatim izvadi bonsek – novi bonsek, nekorišćeni bonsek, bonsek čist i uredan kao veterinarski skalpel. Pusti bonsek da padne na najlon, a kesu smota u džep. Udahne duboko. Priđe majci i svuče je na patos, na najlon, kraj bonseka. Skine joj spavaćicu i pelene. Belu odeću svoje majke odloži na krevet. Zatim zgrabi bonsek i zadela.
  Očisti sebe i sobu, a delove tela uredno poslaže među kesice graška u zamrzivaču. Sedne za kuhinjski sto i otvori plavu sveščicu u kojoj je njegova majka, ružnim rukopisom, upisivala recepte. Okreće požutele strane koje mirišu na cimet, sve dok ne stigne do reči koje traži – “ČUDESA OD MESA”.

by Ilke
 
*
 



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana