Posvećeno Jim Wilson-u, našem preminulom pećinarskom drugaru i vodji ekipe, bez koga bismo sigurno zalutali.
Peta na listi najdužih pećina na svetu smestila je svojih dvestotinak kilometara podzemnih kanala u jugozapadnom delu prelepe Black Hills oblasti, u Južnoj Dakoti. Crni Brežuljci su nadaleko poznati po Mount Rushmore spomeniku, i po najvećem američkom okupljanju motociklističkih gang-ova, Sturgis Rally-ju. A što je za nas, pećinare, bitnije: tu se nalaze dve ogromne pećine u kojima se intenzivno istražuje - pomenuta Wind Cave, i još veća, Jewel Cave.
Kao i kog velikog broja ogromnih pećina, prirodni ulaz u Wind Cave je sasvim mali, i neugledan. Za dvadesetak centimetara široku rupu u kamenju, u jednoj od bezbroj vrtača u ovoj oblasti, znali su, naravno, Lakota Sijuksi, stotinama godina pre zvaničnog otkrića. Ali, verovatno iz sujeverja, nikad nisu pokušali da se provuku kroz otvor.
Prvi pisani tragovi o pećini ostali su iza Džesija i Toma Bingama. Braću je još davne, 1881. godine, privukao glasan huk vazduha, koji je iz unutrašnjosti Zemlje dopirao kroz ovaj mali otvor. Posebno su bili zainitrigrani kada je, posle nekoliko sati, strujanje promenio pravac i otvor podjednakоm silinоm krenuo da usisava okolni vazduh. To je bila indikacija prisustva šupljine velike zapremine sa druge strane otvora, čije razmera tada niko nije bio ni približno svestan. Te iste godine, u jesen, Čarli Kreri, Džesijev i Tomov pajtaš malih razmera, provukao se kroz ovaj otvor i ušao u hodnike objekta, koji je tada dobio logično ime: The Wind Cave.
Nakon otkrića, započinje komplikovani put eksploracije i eksploatacije ovog grandioznog prirodnog objekta. Posle prvobitnih neuspelih pokušaja da se pećina iskoristi u rudarske svrhe, preduzimljivi članovi lokalne familije McDonald, koji su posedovali prava na korišćenje potencijalnog rudnog bogatstva na zemljištu sa pećinom (mineral rights), došli su na ideju da objekat promovišu u turističke svrhe. Najpoznatiji medju članovima te porodice, Alvin McDonald je prvi započeo sistematsko istraživanje i mapiranje pećinskih kanala, 1891. godine.
Od tada, pa do danas, promenljivim tempom, istraženo je i mapirano nešto više od 220 kilometara ove ogromne i komplеsne pećine. Pre nekoliko godina je, od mora prikupljenih podataka, napravljen detaljan trodimenzionalni kompjuterski model, koji se stalno nadogradjuje, i služi kao kičma - referentini sistem, sa kojim se spajaju novootkriveni kilometri pećinskih kanala. Iz modela se izvlače precizne kote poligonog vlaka za orijentaciju u pećini i predvidja se dalje njeno širenje. Ove podatke današnji speleolozi koriste prilikom pripremanja istraživanja.
O kakvom se zamršenom trodimenzionalnom lavirintu radi, možda se može steći slika ako se zna da je kompletna kilometraža istraženog dela pećine spakovana na površini od nešto manje od jedne kvadratne milje, u sloju debljine svega stotinak metara. Za potrebe istraživanja, pećina je administrativno podeljena na kvadrante, i danas retko koji speleolog detaljno poznaje više od dela kvadranta u kome radi. Izuzetak su glavne arterije pećine, koje su uredno obeležene i čije je poznavanje glavni preduslov da se od nadležnih vlasti dobije dozvola za samostalno istraživanje.
Pećina ima status Nacionalnog Parka, i zaštićena je Federalnim zakonima. Njeno sistematsko istraživanje je strogo regulisano i pod direktnim nadzorom Uprave parka, pre svega da bi se zaštitila unutrašnjost, delikatni ukrasi i mikroklima, i da bi se smanjio uticaj prisustva ljudi na njen krhki ekostistem. Ali i zbog relativno komplikovane logistike koju bezbedno istraživanje ovako komplikovane pećine zahteva.
U pećinu se danas ulazi na savremen način - liftom, koji istraživačku ekipu istovaruje na stotinak metara dubine, u takozvanu Istorijsku Oblast. Prvi kilometar pećine na ulazu uredjen je za posetioce. Prilično upućeni rendžeri, od kojih su neki i sami speleolozi koji istražuju ovu pećinu, upoznaju turiste sa istorijom njenog nastanka i razvoja, koja se proteže kroz milione godina. Usput ukazuju na mnogobrojne geološke fenomene kojima pećina obiluje. Park turistima nudi i "avanturističke" ture, koje sežu malo dublje u utrobu, ali i dalje u zoni na svega nekoliko stotina metara od ulaza. Iza toga se širi glavni deo pećine u koji samo istraživači-speleolozi imаju privilegiju da udju.
Sa tehničkog stanovišta, pećina spada u umereno teške za istraživanje. Većim delom je horizontalna, sa kanalima koji se u centralnom delu razbaškaruju na desetak i više metara širine, uz veliki broj ogromnih salomnih dvorana, kojima se pećinarskim osvetljenjem ne mogu obasjati plafoni. Na periferiji pećina se sužava u sasvim male kanale, kroz koje se kreće puzanjem ili teškim provlačenjem. U objektu ima dosta eksponiranih detalja, sa relativno lošim (krtim) opremcima. Ponegde se mora koristiti užad, ali se uglavnom sve svodi na kratka penjanja ili otpenjavanja (spuštanja) uz obod kakvog manjeg ili većeg ambisa koji nestaje u večitom mraku. Za ljubitelje problema u napredovanju kroz pećinu, poslastica su mnogobrojni meandri (feasures): paralelni zidovi "bez plafona i poda", čije savladavanje iziskuje izvesnu mentalnu stabilnost učesnika.
Pećina ima i interni naziv "Čičak-traka" (Velcro) zbog efekta koje oštri ukrasi imaju na odeću i opremu pećinara. Napredovanje kroz pećinu je zato sporo, dugotrajno i fizički veoma naporno. Da bi se od ulaza dospelo do nekog od oboda pećine gde se obavlja veći deo istraživanja, potrebno je izmedju tri i šest sati konstantnog pokreta, od koga je dobar deo puzanje i provlačenje. Zbog toga tipični radni dan u pećini traje od 15 do 20 sati, sa malim pauzama za klopu i regrupisanje. Najudaljeniji delovi pećine istražuju se u višednevnim akcijama, uz bivakovanje duboko u utrobi zemlje.
Ipak, glavni izazov u pećini je sama kompleksnost lavirinta kroz koji se kreće. Kanali i oblici se ponavljaju kao fraktali, a mnogostruka grananja i često teško uočljivi prolazi igraju se sa memorijom i osećajem za orijentaciju. Zvuk se kroz pećinu slabo prostire i već posle nekoliko zavijutaka, praktično se potpuno prigušuje. Zbog toga je gubljenje u ovoj pećini vrlo lako, a pronalaženje izgubljenih neizvesno, i o tome se posebno vodi računa prilikom istraživanja, naročito kada se napusti mapirani deo pećine i zadje u mrak nepoznatog.
Pećina je relativno suva, sem krajnje jugoistočne oblasti jezera. Zbog toga, za razliku od većine drugih pećina, Wind Cave nema previše monumentalnih formacija u vidu velikih stalaktita, stalagmita, pećinskih stubova i saliva. Medjutim, to nadoknadjuje obiljem vrlo delikatnih ukrasa. Ono po čemu je Wind Cave verovatno najpoznatija u pećinskom svetu je takozvani boxwork. Ovo je izuzetno retka formacija, pronadjena u još samo par pećina i u vrlo malom obimu, dok je u Wind Cave-u ima u neverovatnom izobilju. Poreklo ove formacije nije sasvim poznato, mada se neke teorije mogu pronaći ovde (link: http://www.nps.gov/wica/naturescience/speleothems-boxwork.htm)
Većina speleologa koji rade u ovoj pećini dolazi iz susednih saveznih država, uglavnom Vajominga i Kolorada, mada istraživači umeju da zapucaju i preko celog kontinenta. Za istraživanje je otvorena 2 vikenda u mesecu, i speleolozi tipično dolaze u petak, nakon višečasovne vožnje kroz bespuća američkog Zapada. U pećinu ulaze u subotu rano ujutro, da bi izašli kasno noću, prespavali, i u nedelju se zaputili kući - uz obavezan rani doručak u Dale's porodičnom restoranu u Hotspringsu, gradiću u neposrednoj blizini Nacionalnog parka.
Istraživački tim se sastoji od najmanje 3 a najviše 4 učesnika, od kojih svaki ima tačno odredjenu funkciju. Vodja tima je po pravilu najiskusniji speleolog, čiji je posao navigacija i crtanje plana novootkrivenog segmenta pećine. Dvojica članova tima se bave merenjem i markiranjem poligonog vlaka, dok je četvrti član - skaut: obično najagilniji speleolog koji prvi ulazi u nove kanale, procenjuje potencijal i pravce daljeg širenja, pokušava da pronadje vezu sa poznatim delom objekta, i potom navodi ekipu za merenje i crtanje plana. Prikupljeni podaci, i na licu mesta nacrtani plan, su jedini putokaz koji pećinari imaju kad sidju sa utabanih pećinskih staza i otisnu se u nepoznato.
Sve vreme dok traje akcija, dežurni rendžer pruža podršku na površini, to jest vodi računa koliko je ljudi u objektu, gde se nalaze, i na kraju dana proverava da li su svi izašli do dogovorenog vremena. U slučaju problema ili nezgode, njegov posao je da kontaktira speleospasilačku službu.
Rad u Wind Cave-u je potpuno volonterski, i jedino su merni instrumenti i potrošni materijal potreban za istraživanje obezbedjeni od strane Parka. Ali je zato smeštaj istraživača luksuzan, barem po pećinarskim merilima. Uprava je, uz pomoć speleologa, preuredila staro generatorsko postrojenje pored ulaza u pećinu, i pretvorila ga u besplatnu vikendicu, sa potpuno opremljenom kuhinjom, kupatilom sa tuš kabinama, i velikom zajedničkom prostorijom u kojoj se spava i priprema za ulazak u pećinu. Speleolozi obično vuku od kuće sve svoje potrepštine, mada se može opskrbiti i u Hotsprings-u.
Wind Cave se danas smatra za srednje istraženu pećinu. Neke od njenih geoloških granica su utvrdjene, ali se smatra da ima veliki potencijal daljeg širenja ka jugozapadu (Southern Comfort oblast). Rad u ovom delu je danas izuzetno težak, pre svega zbog vremena potrebnog da se do te oblasti pećine uopšte dodje, ali i zbog ograničene količine raspoložive pitke vode, što ograničava mogućnost dugotrajnog bivakovanja u pećini. Takodje, teška dostupnost ovog dela predstavlja velik problem u slučaju nezgode. Uprava parka zato razmatra eventualno otvaranje pristupa sa površine (bunara) u blizini zapadne granice pećine, kako bi se dalje istraživanje pećine olakšalo.
U svakom slučaju, entuzijazam istraživača ne jenjava, a u postojećoj mapi pećine i dalje postoje velike bele površine - neistražene oblasti, koje čekaju trenutak da ugledaju svetlost dana, makar u svom digitalnom obliku.
Više o Wind Cave-u i Nacionalnom parku u kome se nalazi, možete videti ovde (http://www.nps.gov/wica/index.htm).
Tekst je napisan za portal Q-Sphere (http://www.q-sphere.com/portal/).