Bavila sam se u poslednje vreme proučavanjem načina na koji se u nas organizuju takmičenja za učenike osnovnih škola. Ljudi moji, komendijeeee... kao i sve ostalo u nas što je komendija. Načitala sam se takvih gluposti i nagledala takvog razmimoilaženja teorije i prakse, da je to za strip.
Počnimo od činjenice da stručno uputstvo o tome kako se takmičenja imaju organizovati donosi jedno odeljenje ministarstva, kalendar takmičenja drugo odeljenje ministarstva, a organizaciju izvodi stručno društvo koje ministarstvo odredi. I onda međusobno ne razgovaraju.
Ajde što međusobno ne razgovaraju, nego što i sa zainteresovanom javnošću razgovaraju – ono – samo u slučaju da pogrešite nadležnost. Ako li sam email poslala pogrešnom odeljenju ministarstva, dobila sam odgovor da sam pogrešila. Ako li sam nabola pravo odeljenje – odgovora nema. Znači, imam korpus delikates da znaju da koriste internet i email, samo što to čine jedino u slučaju da nisu nadležni. Ne mogu se oteti utisku da su svi redom isprepadani da ikad išta crno na belo izjave o bilo čemu za šta su nadležni. Zamišljam da u tom ministarstvu ti službenici žive u nekakvom konstantnom strahu da će reći nešto pogrešno zbog čega će posle neko negde da ih riba dok ne pobele od muke. I zato, kad god su za nešto nadležni, ćute. Nesrećnici. Prosto mi ih žao.
Stručno uputstvo ministarstva (pop nad popom) propisuje da se učenici koji osvoje I, II i III mesto na nižem nivou takmičenja automatski plasiraju na viši nivo takmičenja. A onda stručno društvo donosi porpozicije takmičenja u skladu sa tim stručnim uputstvom.
Aha.
Kad bi se gađali traktorima.
Stručno društvo za strani jezik i književnost rešava da kreativno tumači stručno upustvo. Ne samo da osvajanje jednog od prva tri mesta na okružnom takmičenju učeniku ne garantuje plasman na republičko takmičenje, već to zavisi od okruga u kome živite. Tako se deca iz beogradskog, severno-bačkog i zaječarskog okruga koja su osvojila 37 poena na okružnom takmičenju nisu plasirala na republičko, ali se zato čak 6-oro dece iz južno-bačkog okruga plasiralo sa samo 36 poena.
Bratstvo i jedinstvo is alive and well!
Ideja da se takmičenje koristi kao metod za širenje nekakve rogobatno protumačene socijalne pravde, a ne kao metod za podršku najboljima od najboljih samo je još jedna ilustracija načina na koji se u ovom našem društvu problemi iznova generišu.
Umesto da nam cilj bude da dodatne poene prilikom upisa u srednju školu i na faklutet na ime rezultata na takmičenjima dobiju oni koji imaju najveće znanje u državi – ne bismo li sutra bili sigurni da diplome fakulteta stvarno dobijaju oni najbolji – mi aktivno podmećemo nogu deci koja su pokazala veće znanje, dajući prednost onima koji su pokazali manje znanje.
Kakvu motivaciju imaju učenici i nastavnici iz južno-bačkog okruga da iz godine u godinu postaju sve bolji i bolji, ako znaju da će bez obzira na ostvarene rezultate NEKI BROJ učenika definitivno otići na republičko takmičenje, kakav god broj poena da osvoji?
Zar nam činjenica da određeni regioni u Srbiji na takmičenjima iz godine u godinu postižu lošije rezultate od nekih drugih regiona ne bi bila korisna za detekciju problema i pronalaženje rešenja za taj problem?
Ovako, radio ne radio – svira ti radio. Kakvo god znanje da imaju učenici po regionima, kakav god da je kvalitet nastave koji ih dovodi do takvog znanja – oni su sigurni da će se naći među najboljima u republici.
A deca koja imaju tu nesreću da uprkos znanju, a zbog pogrešnog mesta boravka, izvise na takmičenjima, mogu jedino da trče uokolo sa svojim roditeljima i ko Kalimero viču "Pa, to je nepravda!"
Uzalud.
Nema ko da ih čuje.
I to je osnovni problem našeg školskog sistema.
Kao što na takmičenjima nije važno koliko znaš, već je važno gde živiš, tako i u školskom sistemu nije važno koliko si kvalitetan kadar, već iz koje si partije. Kao što takmičenja uopšte ne služe za promociju i podršku onome najkvalitetnijem što u državi imamo, tako i u školskom sistemu radna mesta ne služe za zapošljavanje najkvalitetnijeg nastavnog kadra. Rezultati na takmičenju, kao i radna mesta u školi, služe za očuvanje nekakvog rogobatno shvaćenog i pogrešno protumačenog socijalnog mira.
U takvoj postavci stvari nije ni čudno što roditelji i deca nasrću na nastavnike, a nastavnici traže dodeljivanje statusa službenog lica, kao da će im to nekom magijom povratiti poštovanje javnosti za profesiju, poštovanje koje trenutno, fakat, nemaju. Kada sistem ne samo da ne rešava probleme, već ih aktivno generiše, onda svi činioci tog sistema potpuno pobrljave u ponašanju i nespretno pokušavaju da pronađu pojedinačna rešenja za sebe, gubeći iz vida činjenicu da pojedinačnih rešenja nema bez sveopšteg, sistemskog rešenja.
A sistemsko rešenje trebalo bi da smisle i u delo sprovedu ranije pomenuti službenici ministarstva koji ne da nisu u stanju da to urade, već nisu u stanju ni na najobičniji email da odgovore.
Žali bože para koje su potrošene na to da im se kompjuteri uopšte priključe na internet.