Gost autor: St.Jepan
„Moraš, Majo, s rečima opreznije, ne mogu se tek tako gomilati, valja urednije misliti... Jer, što rek'o Njegoš, 'nije reč šarena marama da je oko vrata vežeš, no je reč ptica lutalica'. Kad odlutaju van tvojih uskih, fondacijski napaljenih krugova, te tvoje reči neće razumeti niko. Stoga bi, ako je moguće, valjalo kakvo bilo razjašnjenje."
Škužajte, moraće mali uvod:
Mnogo godina unazad, Sekretarijat za kulturu Grada Beograda je svim izlagačima u nekoliko najprestižnijih beogradskih galerija uplaćivao tzv. „sredstva za pripremu izložbe". Uplaćivao ih je striktno nakon izložbi, najverovatnije zbog uverenja da bi umetnička fukara te novce inače smesta propila. Nije, dabome svima davao jednako ‒ galerije su bile rangirane po značaju i po zahtevnosti pri dodeli termina. ULUS-ova je, uz Paviljon „Cvijeta Zuzorić", uvek bila na prvom mestu ‒ nadoknade su bile najveće.
E, ove godina, reče mi glavna za vizuelne u umetnosti u Gradu, neće biti tako. Oformiće komisiju koja će oceniti koje izložbe zaslužuju da budu dotirane, koje pak tu gradsku podršku ne zaslužuju. Fino, pomislim, pa to je skroz OK ‒ i u najboljim galerijama biva koješta, zašto bi Grad svima davao po automatizmu? Evo baš zimus, baš u galeriji o kojoj je reč, bila jedna izložba zbog koje sam ozbiljno pomišljao da od svoje, već zakazane, odustanem. Razumećete, ozbiljan sam čovek, bruka je... Smislio sam da tokom termina koji mi je dodeljen, u pomenutim izlozima vise ogromni natpisi: „Stjepan Mimica zabranio rad Galerije od do".
Ovo me podsetilo na početak jednog mog bloga:
„Sa šalama oprezno, katkad se ostvare. Moje uvek. Neizostavno!"
(Mislim na činjenicu da je nedugo nakon zatvaranja moje izložbe, Galeriji isključena struja. Do danas nije uključena, jer Sekretarijat ‒ može mu se ‒ više ne „dava" novce.)
I..., pre otprilike dva meseca, čujem ‒ Komisija završila rad. Odmah nazovem, pitam za rezultate... Ne, ne smeju da mi kažu, nije još za javnost, rezultati se sad revidiraju, pa kad se to završi... U glasu ni malo nelagodnosti, saopštava mi se nepojano kao nešto najnormalnije, Dobro, a ka' će... Tek onda mi sine ‒ kakva sad revizija, ko revidira..., ko sme da revidira ono što je Komisija već odlučila? Nisam, naravno, dobio nikakakav odgovor.
Ali sam pre neki dan dobio mejl. Sekretarijat najzad učvario, poslao svima rezultate. Gledam spisak dobitnika iz raznih oblasti..., zanimljivo, zanimljivo, imao bih štošta, ali bez panike, neću. A sasvim na kraju dopisa, spisak galerija čiji će izlagači dobiti nadoknade. Kako sad spisak galerija, pa rečeno je da će biti vrednovane pojedinačne izložbe? No dobro..., promenili..., nebitno...
Obradujem se spisku vrlo. Baš se, pomislim, ove godine Grad otvorio ‒ dotira sve izlagače u čak 17 beogradskih galerija! Nisam imao pojma da ih je u gradu toliko, za neke nikada nisam čuo, al' nema ni to veze, važno mi je bilo koliko će (moj slučaj) dobiti izlagači u ULUS-u. Prelećem spisak, ne uočavam odmah ULUS. Vratim se na vrh, krenem polako... Nema! Pomislim, možda mejl kod mene odsečen, biće da fali strana... Cimnem neke kolege ‒ nema ni kod njih. Aaaa, pa ovo je već pank zezanje, top lista nadrealista ‒ ubedljivo najprestižnija galerija, ni među prvih 17!
Hej, nema ni „Cvijete" ‒ vrišti od smeha jedna Dragana, pa mi, zacenjujući se, nabraja kojih sve bitnih tu takođe nema. Ali na spisku galerije u Lazarevcu, Grockoj, Sopotu... Uočavam da su dotirane čak i izložbe na stepeništu one škole crtanja u Šumatovačkoj... Mora, dabome, i to, i naravno da mi je drago što su podržani i oni van centra, ali sve navedene sume su, mada na granici uvredljivog, znatno veće, kako od nule koja je dodeljena ULUS-u, tako i od nule koja je dodeljena „Cvijeti". Sve je veće od nule.
Eto, opet je ovde „nemoguće postalo stvarnost".
No čak i kad bi sve to bilo skroz legitimno, oduzimanje nadoknada umetnicima koji izlažu u ULUS-u i „Cvijeti" moralo se odnositi na narednu godinu, a ne da bude ovako retroaktivno, jer bi umetnici onda na vreme znali da su te galerije (stigla direktiva) od sada beznačajne, te da je bolje da konkurišu za termin u npr. pomenutom stepeništu, ili da se raspitaju gde su tačno one galerije čije je delanje strogo konspirativno, i u koje (osim što se prilikom vernisaža okupe najintimniji prijatelji umetnika) nikada nije ušetao niko.
OK nisam protiv šege, ali kad je šega, naročito kad je na moj račun (a ova je bukvalno na moj račun), volim da znam ko se šegači. Zato najpre potražim na Googletu, pa se onda posvuda raspitam... Uzaman ‒ nigde ne piše, niko nema pojma. Nije bilo druge, opet obrnem Glavnu. Oboje spontano predjemo na vi, a ja spontano osetim krv u nosu ‒ uvek je osetim kad se pređe na vi: „A šta će vam", pita me, „imena?" Uspem, ipak..., nekako...
Evo vam ih, i da znate da je ekskluziva, nigde još nije objavljeno:
Kunsthistoričarka Maja Ćirić,
Kunsthistoričarka Aleksandra Estela Bjelica Mladenović,
Arheologinja Lola Joksimović (predsednica).
Odmah kontaktiram tu prvu ‒ frendovi smo na Fejsu...
Uh...
Verujte, lakše je polemisati s jogi letačem, ubeđivati ga da nije stvarno levitirao, bez obzira što je, poskakujući, sve vreme vikao „jes' vid'o, jes' vid'o!". Ovo poredjenje nije bez osnova, videćete.
Zato par fragmenata prepiske, pa vi to sami...:
(Ocenjivani su) „ne samo kvalitet programa, vec i inkluzivnost građana, medijacija prema publici, strucnost... itd."
P.S. Inkluzivnost i medijacija su samo neki od parametara....
Jebo oca ako ja ovo... Inkluzivnost građana? Pre svega, kojih građana? Ja sam građane, i to baš dosta njih, viđao u Galeriji ULUS, nešto manje u Galeriji Kulturnog centra i u „Cvijeti", a u ostalim galerijama tek po kojeg, ili ni jednog. Ne pamtim, međutim, da sam kod ijednog od njih primetio nešto naročito izraženu „inkluzivnost". Ma šta to značilo. A što se tiče „medijacije PREMA" čemu bilo..., mislio sam da znam šta je medijacija.
Neće biti da gospođa Ćirić stvarno veruje kako je u svih onih 17 podržanih galerija „inkluzivnost" snažno prisutna, a samo u ULUS-ovoj i u Paviljonu „Cvijeta Zuzorić" od „inkluzivnosti" ni traga. I neće biti da i njoj samoj nije komično to što se „inkluzivnost" u ovom kontekstu uopšte i pominje, a kamo li tretira kao bitan faktor u raspodeli gradske siće. Verovatnije je da se gradi blesavom upravo zato što je pametna. Zna ona da su tu, i još kojekakve bedastoće, naši NVO pregaoci prosto prepisali iz nekih europskih formulara, odnosno da su primenili „europske standarde", u koje se, ako je karijera mila, ne sme izraziti ni najovlašnija sumnja. Drugarima, saborcima i bliskim „ekipama", je, dabome, na vreme dojavljeno da u svoje aplikacije obavezno ubace reč „inkluzivnost", kao i da ubace još neke obredne reči, koje su u Europi ove godine in, i koje dakle, kao kakva molitva ili mantra, garantuju uspeh.
No, ne bih ovde dalje o tome, prethodni pasus me skrhao.
Žvaka o čitavoj jednoj fondacijskoj, jasno profilisanoj supkulturi (kojoj, nedvojbeno, pripadaju i članice Komisije), zaslužuje poseban blog. Koji ću možda jednom napisati.
„Razumete da ste mi se obratili kao clanu Komisije, i da je i FB javna vrsta komunikacije, koju mozete citirati, a narocito u odnosu na senzibilitet teme oko koje komuniciramo...."
Znam šta je senzibilitet, ali kunem se da nikada nisam čuo za temu koja je senzibilna, odnosno za temu koju krasi „senzibilitet". I kunem se da nikada nisam komunicirao OKO bilo čega.
„Kao sto sam napisala, da sam se ja pitala ta izlozba bi bila podrzana od strane grada! Davno nisam videla tako svezu i zanimljivu samostalnu izlozbu! Mozda je, bas zato sto ULUS ne radi svoj deo u promociji umetnosti, parametar koji se zove "kapacitet podnosioca projekta" nisko ocenjen".
Aha, to me dakle ujebalo, taj „kapacitet podnosioca projekta"! A šta ja, dođavola, imam s „kapacitetom podnosioca projekta", dakle s „kapacitetom" ULUS-a? ULUS je samo formalno, i to po zahtevu Sekretarijata, morao da ispečatira projekat. Napisao sam ga ja, produkciju radova finansirao ja, s momkom iz galerije i jednim drugarom, radove kačio ja, štampu kataloga, banket na vernisažu i dežurstvo nedeljom, platio ja...! Belodano, kažnjen sam ja, nikakav ULUS ‒ taj novac je uskraćen meni, ne ULUS-ovoj kasi.
Ipak, osetio sam nežnost, odgovorio blago:
„Moraš, Majo, s rečima opreznije, ne mogu se tek tako gomilati, valja urednije misliti... Jer, što rek'o Njegoš, nije reč šarena marama da je oko vrata vežeš, no je reč ptica lutalica. Kad odlutaju van tvojih uskih, fondacijski napaljenih krugova, te tvoje reči neće razumeti niko. Stoga bi, ako je moguće, valjalo kakvo bilo razjašnjenje".
U stvari nema veze, mislim ta neuredna misao ‒ ionako ni ona, ni ostale dve, po svoj prilici nisu stvarno odlučivale ništa, one su tom nitkovluku samo davale traljavu legitimnost. Ne pričam ovo napamet ‒ gospođa Ćirić mi je, videli ste iz gornjeg citata, rekla upravo to. Bila je za, ali nije se pitala! Pa ko se pitao ako ne jedna od samo dve kvalifikovane članica Komisije?
Saznaćemo, saznaćemo...
P. S. Ako neko misli da Država ne treba da pomaže umetnost, smatrao bih to posve legitimnim stavom, čak bih se pod izvesnim uslovima s time i složio. Nekako mi je prirodno, jer što se mene lično tiče, niti sam od ove države ikada tražio, niti dobio ni cvonjka. Izgleda da sam bio u pravu što nisam tražio, verovatno ne bih ni dobio. A evo sad, prvi put u životu, jesam tražio, i dabome da su me skenjali ‒ kažnjen sam jer sam učinio nešto mimo svog prirodnog garda, a to nikada ne izađe na dobro. Očito je, ta greba meni ne leži, nije to za mene..
Otuda sam duplo ljut: i na njih, i na sebe.