Ta reprodukcija iz predsoblja više mi se dojmila nego sve druge (originalne) slike, u raskošnim ramovima, u prostranoj dnevnoj sobi arhitekte. S tim u vezi, sećam se da sam jedne večeri, uspavljujući se, rekao sebi da ću, kada postanem "svoj čovek", posetiti manastir sa postera, u dalekom Egiptu.
Tek sada mi se pruža prilika da to učinim.
Neću pisati o istorijatu manastira, jer se podaci o njemu, kao jednom od najstarijih na svetu (potiče iz dalekog VI veka, srećom nikada nije bio rušen, ni zapuštan) mogu lako naći na Netu, ili drugde. Pisaću, dakle, kako ja doživljavam ovu posetu.
Bez lažne skromnosti, posetu doživljavam - umetnički, u smislu izreke (ne znam više ko je to rekao) da je velika umetnost iznad stvarnosti. Nastojim da istinski percipiram značaj mesta u kome se nalazim i uživam u gledanju (Francuzi to zovu: L'art de regarder), ali ne samo na način kako stvari - jesu, već i nekako nadnaravski, kao kad čovek gleda nadživotni horizont. Jer se ovaj slavni manastir ne može gledati samo „realnim očima". Pritom, govorim sebi: The one thing you can absolutely rely on is that very little is as it first appears.
Manastir se nalazi u uskoj uvali, na 1300 m nadmorske visine, okružen kamenitim planinama, čiji neki vrhovi prelaze 2000 m. Ovde je sve go kamen na golom kamenu, za razliku, recimo, od peščane i ravničarske Sahare kakvu znamo iz avanturističkih filmova.Opasan je visokim, veoma impozantim zidom od crvenkastog granita, granita od koga su sačinjeni i okolni pusti planinski visovi, bez ikakve vegetacije. Gledajući taj kameniti pejzaž, mrmljam sebi u bradu: ovako verovatno izgleda Mesečeva površina!
Pa ipak, ima neke neobične lepote u prilaženju ovom manastiru, u tom surovom kamenitom okruženju. Imam osećaj da mi se nešto posebno događa.
Красота неописуемая!!! - uzvikuje Rus nedaleko od mene, pošto posetilaca ima iz raznih krajeva sveta. Ja mu se nasmešim, jer mi je uvek drago kada vidim ljude koji se oduševljavaju lepotom. I topim se od neopisivog osećanja što sam najzad stigao ovde.
Spavaću u manastirskom konaku namenjenom posetiocima kojih, izgleda, stalno ima, jer odavno je manastir prestao da bude nepristupačan. Konak je izvan samog manastirskog utvrđenja, ali je blizu ulaza u njega; čini prirodan dodatak njemu, dobro je uređen, sa tekućom vodom i svim drugim što je potrebno savremenom putniku-namerniku. Izgrađen je u saglasju sa okruženjem, dakle, od istog crvenkastog granita, kao i manastirski zidovi i obližnji planinski vrhovi, a pored njega odmah je bašta, u dva nivoa, kao i drveće maslina, čempresa i drugog. Ima i cveća. Vidi se da se sve poliva cevima po sistemu „kap po kap".Ostaću tri dana. Neko se brzopleto može pitati šta čovek, koji je iole prav i zdrav (što je eufemizam za - normalan čovek) ima da traži u manastiru - makar on bio i svetinja - tri puna dana? Zar mu jedan dan nije dosta?
Nije. Bar meni. Prošao sam toliki put da bih došao ovde i jedan dan bi mi zaista bio malo; tako kratak boravak ovde izneverio bi sve moje želje iz mladosti da jednog dana istinski uživam u viđenju ovog čudesnog manastira.
Ovde sam stigao autobusom iz Jerusalima, prelazeći najpre Judejsku pustinju, zatim pustinju Negev, prema Egiptu. Dolazim u Eilat, jedinu izraelsku luku na Crvenom moru. Nešto dalje vidi se Akaba, koja pripada Jordanu, a još dalje već se nazire Saudijska Arabija. Potom je došla granica (najpre formalnosti izlaska iz Izraela, sa mnogo pitanja, i ulaska u Egipat, sa nešto manje pitanja). Grad na egipatskoj strani zove sa Taba. Ali ovde se nešto događa: ja sam od Jerusalima do granice sa Egiptom koristio izraelski autobus, a onda sam ga morao ostaviti na granici, jer Egipćani ne dozvoljavaju ulazak izraelskim autobusima i njihovo šetkanje po Sinaju! Dakle, morao sam se prebaciti u egipatski autobus, koji će me odvesti do Svete Katarine. Mrmljam sebi u bradu: ovo je, ipak, Bliski Istok!
Tako sam stigao u manastir po podne, pa sam vreme do noći iskoristio za brzometno razgledanje svega oko mene. Bože moj, kako je sve lepo! Udišem vazduh punim plućima i otvoram se za što više impresija. Prva noć je, dakle, za odmaranje od dugog puta i privikavanje, a sutradan ću manastir razgledati na tenane. A druga noć biće posebna - posle ponoći krenuću u pohod vrhu obližnje Mojsijeve gore. Kreće se u ranim jutarnjim satima, sa baterijskom lampom i drugom provizornom opremom za planinarenje, da bi se na vrh stiglo pre pojave sunca, pošto je posmatranje rađanja sunca na Mojsijevoj gori najvažnija stvar. Po povratku, u vreme oko doručka, slediće odmor do podne, a onda dalje aktivnosti u razgledanju manastira, uključiv i najmanje poludnevno zadržavanje u riznici/biblioteci. Potom ponovna šetnja oko manastira, da bih se još jednom uverio kako se nalazim na posebnom mestu, mestu o kome sam kao klinac ponekad sanjario. A nakon treće noći i doručka (u pitanju je polupansion, doručak i večera, za ručak pojedem neko voće ili gricnem nešto da prevarim glad) krenuću polako natrag, u Jerusalim.
Zaista, tri dana i tri noći nije mi bilo mnogo.
Nebo nad manastirskim kompleksom je tokom dana duboko plavo, kao na slikama naivnih umetnika; vazduh je čist a sunčeva svetlost jasna, pa se stvari na daljini vide kao da su bliže nego što jesu.
Mojsije. Okolni kameniti visovi nisu poznati samo zbog svog surovog lepog izgleda, već zato što se veruje da se ovde, pre više od tri milenijuma, proroku Mojsiju javio - sam Bog, u famoznom Gorućem grmu, koji je goreo, a nije sagorevao (o Grmu ću opširnije govoriti kasnije).
Mojsije je svakako jedna od najimpresivnijih i najživopisnijih ličnosti drevne istorije ovog podneblja. Po prirodi prek čovek (ni nalik, recimo, na Franju Asiškog ili pokojnog srpskog patrijarha Pavla), postao je verski vođa, prorok i zakonodavac. Pominje se u svetim knjigama judaizma, hrišćanstva i islama (na hebrejskom je Moše, a na arapskom Musa). U judaizmu se posebno poštuje: njegovih Pet knjiga predstavljaju temelj judaističkog pravnog i etičkog učenja (Tora), a njima počinje i biblijski Stari zavet.
Na gori koja sada nosi Mojsijevo ime (u Bibliji se pominje kao Horiv) on je primio Tablice Deset zapovesti, koje čine temelj judaizma i hrišćanstva. Naime, njegova posebna zasluga jeste u tome što je prvi širio veru u jednog Boga (Jahvea), učvršćujući tako monoteizam među Jevrejima. (Prva od Deset zapovesti glasi: Ja sam Gospod Bog tvoj; nemoj imati drugih Bogova osim Mene).
Kaži da je u toj nepristupačnoj pustinji Sinaja Mojsije proveo 40 godina, tražeći put iz egipatskog ropstva, kako bi odveo Jevreje u Obećanu zemlju Hanan. Stoga je i Sinajska gora za jevrejski narod sveto mesto.
Gorući grm. Kao što pomenuh, u podnožju Sinajske gore, prema predanju, Mojsije je video Boga, u grmu kupine ‘koja gori, a ne sagoreva'. Tada je čuo one poznate reči: "Mojsije, Mojsije! Izuj obuću svoju s nogu svojih, jer mjesto gdje stojiš sveta je zemlja", Izlazak, 3, 1-5).
Na mestu tog Gorućeg grma danas se, kažu, nalazi manastir Svete Katarine.
Naime, u dvorištu manastira i danas postoji grm svojevrsne kupine, za koju se veruje da opstaje još od Mojsijevog vremena. Grm je jedna od najvažnijih odrednica samoga manastira - posetioci obično hrle da ga vide, zadivljeni zbog njegove jedinstvenosti. (Priča se da su neki pokušavali da kradom uzmu njegove pelcere i presade ih na drugo mesto, ali se pelceri nisu primili). Zanimljivo je da ta kupina redovno cveta, a ne donosi plodove. Sada, dok je gledam, deluje zeleno i bujno, kao biljka koja ima mnogo sunca, redovno se poliva i održava s ljubavlju.
Botaničari su utvrdili da se radi o biljci Rubus sanctus, specifičnoj vrsti za Sinaj, koja je ekstremno dugotrajna, pošto sistem njenog korena obezbeđuje perpetualno obnavljanje.Gorući grm (Burning bush, The Unburnt Bush, na engleskom, Φλεγόμενη βάτος na grčkom, Неопалимая Купина, na ruskom, Nesagoriva kupina na srpskom) često je predmet u likovnim umetnostima.
Neki smatraju da je biblijsko verovanje oko Mojsijevog viđenja Boga u grmu Nesagorive kupine uticalo na to da se manastir Svete Katarine sagradi baš tu gde jeste, s tim što tu od vajkada postoji i solidan bunar sa pijaćom vodom. Bez vode u ovoj pustinji bi se teško moglo opstati, svakako.
Džamija unutar manastirskog kompleska. U vreme muslimanskih osvajanja, u VII veku, bila su teška vremena za hrišćane Palestine i Egipta; priča se da su monasi Svete Katarine, 625. godine, otišli u Medinu, direktno kod proroka Muhameda, i tražili zaštitu za manastir i monahe u njemu. Muhamed je razumeo njihovo traženje, te im je dao dokument (ahtiname, ili "sporazum o izuzeću", sa otiskom Muhamedove šake) kojim se garantuje zaštita manastira. Taj dokument su monasi potezali svaki put kada je dolazilo do novih islamskih osvajanja i pretnji razaranja. Prilikom jedne takve opasnosti, u XI veku, u manastiru je sagrađema džamija, sa minaretom koje se vidi i spolja, izvan zidina manastira, kako bi manastir bio pošteđen. I za vreme duge turske okupacije ovog prostora manastir je uživao zaštitu, protiv čega su se ponekad bunili moćni Jevreji na Sinaju. (Džamija postoji i danas, što Svetu Katarinu čini jedinstvenim mestom - da unutar hrišćanskog manastira bude i džamija, mada se džamija ne koristi, jer je naknadno utvrđeno da nije propisno locirana - prema Meki).
Beduini. U surovom, oskudnom i na izgled beživotnom prostoru oko manastira, od vajkada žive Beduini. Povezani su s manastirom od samog njegovog osnivanja. Govore arapski i islamske su vere, ali manastir duboko poštuju. (Uzgred, sebe ne smatraju Egipćanima, jednostavno kažu da su - Beduini). Žive razbacano, nedaleko od manastira, ali su, kao što rekoh, veoma upućeni na manastir, za koji rade mnoge poslove, od straže, održavanja reda, obavljanja poslova oko vrta, brinu se o kosturnici i mrtvim monasima i slično; bave se trgovinom u ime monaha, drže prodavnice manastirskih suvenira, kafeteriju za posetioce itd. U svakom slučaju, postoji duboko uvažavanje između monaha i Beduina (I danas, kada Beduini ne mogu da reše neki međusobni spor, dolaze kod igumana manastira da on presudi). Uostalom, na samim zidinama manastira stoji natpis na arapskom: obećanje trima beduinskim plemenima iz okoline da u svako vreme ovde mogu dobiti hleb i vodu. Zabeleženo je i da su monasi, uz pomoć beduina i kamila, u prošlosti donosili plodnu zemlju iz daleka, kako bi napravili bašte i zasadili masline i drugo drveće. Beduini su od pomoći i mnogobrojnim posetiocima manastira danas.Penjanje na Mojsijevu goru. U pitanju je vrh od 2285 metara, što je nešto manje od obližnjeg vrha Svete Katarine, koji sa svojih 2629 m predstavlja najviši vrh u Egiptu.
Polazi se u 2 sata (an entirely inhuman hour!) i penjanje do vrha traje oko dva i po sata peške, premda se, kome zatreba pomoć, mogu koristiti i kamile (za oko pedeset evra), jer su Beduini uvek tu, i u te sitne jutarnje sate, da pomognu i nešto zarade. Put se većim delom sastoji od stepenica, koje su tokom mnogog vremena sami monasi uklesali u kamenu ("stepenice pokajanja"). Staza za kamile dosta zaobilazi, a samo mali deo preostaje kojim kamile ne mogu dalje; ali tu su i dalje neumorni beduini, ako treba za ruku da vode one kojima je pomoć potrebna. Na vrhu se nalazi (grčka) skromna kapela, iz 1934. godine, s tim što je unutra, navodno, kamen iz koga su isklesane Mojsijeve Tablice; nedaleko, nalazi se i jedna džamijica.
Doživljaj rađanja sunca je, svakako. fantastičan. Neki posetioci ga doživljavaju mistično, te se zahvaljuju Bogu za takav prizor, dok drugi pevaju vesele i pomalo raskalašne pesme, ispijajući konzervi piva, poneti naraslim adrenalinom; oni smatraju to penjanje kao dokaz ‘savlađivanja prirode od strane čoveka'.
Riznica. Oko dve hiljade ikona sačuvano je ovde do danas, pa je to jedno od najvećih bogatstva u pravoslavnom svetu. Zapravo, radi se o jednoj od najzanačajnijih kolekcija ikona na svetu. Dve najstarije ikone, iz VI veka, izrađene u retkoj tehnici enkaustike, jesu Hristos Pantokrator i Sv. Petar. Ikone su rađene u manastirskoj radionici, ali mnoge druge bile su donete iz Carigrada, za vreme ikonoborstva u Vizantiji, te su tako sačuvane od uništenja.
Dobri poznavaoci vizantijske umetnosti smatraju da je lik Hrista Pantokratora "najbolje naslikan lik Gospodnji do danas", s tim što dodaju da su likovi na obema ikonama istovremene "iznenađujuće realistični i uzvišeno spiritualni".
Razgledam pažljivo, što istovremeno znači sa oduševljenjem, sa čistotom, sa verom u vrednost onoga što vidim.
Ovdašnja biblioteka smatra se drugom najvećom na svetu, posle Vatikana.
Da podsetim da su mnogi artifakti iz Svete Katarine bili izuzetno važni na dvema izložbama posvećenim Vizantiji, održanim u poslednje vreme u njujorškom Metropolitan muzeju. Najpre, to je bila "Slava Vizantije: Umetnost i kultura sredinom vizantijske ere" (The Glory of Byzantium: Art and Culture of the Middle Byzantine Era, A. D. 843-1261), 1997. godine, a potom izložba "Vizantijska vera i snaga (Byzantium: Faith and Power, 1261-1557), 2004. godine. Kaži da se ceo kulturni svet divio pomalo zaboravljenoj lepoti vizantijske umetnosti.
Krađa, prekrađa. Ako pođemo od one narodske pošalice „Svi kraduckaju, svi kradu", ovde se dogodio zanimljiv slučaj krađe listova jednog od retkih i veoma značajnih sakralnih dokumenata, tzv. Sinajskog kodeksa. U pitanju je bio najstariji Novi zavet, pisan pre 1600 godina, na grčkom jeziku. Navodno se radilo o jednoj od Biblija naručenih lično od cara Konstantina Velikog, nakon priklanjanju hrišćanstvu. A onda je u XIX veku nemački naučni istraživač Konstantin fon Tišendorf (Tischendorf), iz manastira odneo, bez dozvole manastirskih vlasti, veći deo listova. Kako je njegov put u Sinaj finansirao ruski car Aleksandar II (inače poznat kao darodavac velikog zvonika u ovom manastiru), on ih je njemu poklonio, pa je to neprocenjivo blago postalo rusko. A onda se dogodilo da je Staljin, za vreme velike gladi u Rusiji, tridesetih godina prošlog veka, bio primoran da to blago proda Britanskom muzeju, gde se i danas nalazi.
(Nedavno, prilikom posete britanskog prestolonaslednika Čarlsa, bratstvo manastira ga je pitalo kada će im Britanski muzej vratiti Sinajski kodeks, koje je nelegalno odnet iz manastira, na šta zbunjeni Čarls nije imao odgovora, rekao je da za to nije znao i „da će se raspitati").
U biblioteci ima knjiga na 11 jezika (pretežno na grčkom), uključujući i slovenske jezike, među njima i srpski.
The Serbian connection. Za manastir Sv. Katarine na Sinaju vezan je i delić srpske istorije. Najpre, u biblioteci se čuva najstariji sačuvani srpski psaltir (staroslovenski, ćirilica, X vek). A Sv. Sava je posetio ovaj manastir, tokom svoje druge posete Svetoj Zemlji, 1234. godine: proveo je časni post na Sinaju, a penjao se i na vrh Mojsijeve gore. Zabeleženo je i da su srpski kraljevi Dragutin i Milutin pomagali ovaj manastir, a krajem XIV vela Srbin Joanikije bio je njegov - iguman.
UNESCO. Manastir je na spisku Svetske baštine Unesco-a.
Međutim, posetiocima danas pada u oči da je unutrašnjost manastira u prilično devastiranom stanju, pogotovu manje važni manastirski objekti, pa je potrebno hitno renoviranje. Ne čudi me što Grčka ne može, ali se pitam zašto ne priteknu u pomoć Unesco i EU. Naime, manastir nije u mogućnosti da sakupi znatna sredstva za ozbiljnu rekonstrukciju, pa su potrebni bogati sponzori, što bi bilo u korist celokupnog čovečanstva.
Da se ne zaboravi Sv. Katarina. Posetiocima se ovde uručuje prsten (izgleda kao silver-plated), sa natpisom Sveta Katarina (Αγία Αικατερίνη), kao i brojanice od 33 čvora, koje se nose kao narukvica.Odlazeći, čujem kako mi u ušima još odzvanja ono liturgijsko i tako milozvučno grčko Kýrie Eléison (Κύριε, ἐλέησον).
P. S. Kažu da naši turisti, koji letuju u egipatskim letovalištima u Šarm El Šeiku i Tabi mogu koristiti šansu da obave jednodnevno putovanje do manastira Svete Katarine (udaljenost je oko 200 kilometara). S tim u vezi, preporučujem onima koji planiraju letovanje u navedenim letovalištima da svakako posete ovaj jedinstven manastir.
(Sledi još jedan nastavak putopisa).