Bend o kojem je reč se zove HorrorPops a žanrovska odrednica je predmet brojnih sukoba, protesta i nasilja nad perjanim jastucima u mnogim domaćinstvima. Načelno, mogli bi da kažemo da je u pitanju Psychobilly, ali ću se prvo ograditi da to ne mislim zaista, pre nego što mi neki Psychobilly fan ne upadne u kuću i zadavi me gumenom kokoškom. Da bih bolje objasnio problem žanra ovog benda, zato što bih voleo da tekst nosi malo više smisla od glorifikacije samo jednog benda, a bogami i da bih izašao u susret čitaocima koji pojma nemaju šta je to dodjavola Psychobilly, napraviću jako kratku digresiju u prirodu ovog žanra. Ovaj put zaista jako kratku. Ozbiljno. Prestanite da se smejete.
Niko neće smatrati kao posebno novu informaciju podatak da je Rock 'n' Roll muzika, od svog nastanka do danas, najdominantnija forma popularne muzike. Priča o podžanrovima Rock muzike je, međutim, prilično komplikovana rabota. Srećom, nas zanima samo sam početak grananja ovog žanra – ni deceniju iza prvog talasa Rock muzike, prvi jasan podžanr se oformljava pod nazivom Rockabilly. Rock muzika pod snažnim uticajem američkog Country zvuka (ne malim delom posredno, kroz Swing) tokom pedesetih godina prošlog veka daje nešto drugačiju muziku koja će svetu podariti takve muzičare kao sto su Jerry Lee Lewis i Elvis Presley. Popularnost ovog žanra drastično opada u šezdesetima, ali do početka osamdesetih on doživljava potpun revival, ovaj put sa sobom noseći jednu celokupnu podkulturu.
Pomenuti revival, kako to obično biva, nije vezan samo za Rockabilly. Naime, pomenuta podkultura se ponekad naziva i *billy podkultura jer povratak popularnosti ovog žanra dovodi do stvaranja i različitih varjacija na temu. Bendovi Stray Cats, Screamin' Jay Hawkins i The Cramps daju osnovu za stvaranje novog pod-žanra koji je The Cramps frontmen Lux Interior nazvao Psychobilly. Sami The Cramps sebe nikada nisu priznali u pomenuti žanr, već su kasnije, između ostalih naziva, još bili prozvani i Gothabilly (termin koji je na kraju čak počeo da se smatra validnom žanrovskom odrednicom).
Prvi (a po nekima u isto vreme i poslednji) žanrovski Psychobilly bend je bio The Meteors i on odlično ilustruje ceo žanr – fuzija Rockabilly muzike sa Punk zvukom, kemp horror-SF temama i bleskastom atmosferom. Iako ne važi u potpunosti u The Meteors slučaju, korišćenje kontrabasa i privrženost pinup modelima takođe predstavljaju nedvosmisleno Psychobilly indikatore.
Jedno od najvećih imena modernog Psychobilly zvuka je Nekromantix koji potiče iz Danske. Frontmen ovog benda, Kim Nekroman, inače poznat po svom custom-built kontrabasu u obliku mrtvačkog sanduka, je jednom prilikom upoznao izvesnu Punk vokalistkinju koja se zvaše Patricia Day. Iste godine to dvoje golupčića su se oženili i izrodili novi bend – HorrorPops.
HorrorPops nije Psychobilly. HorrorPops čak nije ni zamišljen kao Psychobilly bend. HorrorPops je eksperimentisanje sa muzikom koje, da, uključuje Psycobilly zvuk, ali takođe i Punk, Pop, Surf, New Wave, nogu od zmije i pola kašičice drobljenih mentol bombona. Ipak, Psychobilly je najdominantnija komponenta te jednačine pa se bend onda nekako najlakše svrstava u tu kategoriju (mada je, kao delimično derogativni naziv za HorrorPops muziku, izronio i termin Popabilly). Meni lično se najviše sviđa kako ih je talk show voditelj Jimmy Kimmel jednom prilikom definisao: "If Rock 'n' Roll and Punk were to have a child together, this band would probably beat the hell out of that child."
Frontwoman benda je Patricia Day na custom-built kontrabasu dok Nekroman daje podršku na gitari (prilikom oformljavanja benda su se "zamenili" pošto je Nekroman basista a Patricia svira gitaru – u ljubavi se sve može). Performansi uživo ostavljaju snažan utisak čak i ako niste fan muzike jer, zaista, Patricia koja izgleda kao krajnje nekonvencionalni retro pinup model sa ogromnim blesavo obojenim kontrabasom u rukama kojeg energično šamara u brzom ritmu retko koga može da ostavi ravnodušnog. To je valjda i razlog nenadanog uspeha ovog benda koji je trenutno izvan *billy podkulture verovatno poznatiji od matičnog Nekromantix-a.
Bend prvo izdaje singl MissTake a zatim i ceo album Hell Yeah! Pesme obradjuju takve teme kao što su relativno klasične priče o međuljudskim odnosima (Julia, MissTake, Emotional Abuse, Drama Queen), Psychobilly stajling i kultura (Baby Lou Tattoo, Kool Flattop), komične kemp horor ideje (What's Under My Bed, Where They Wonder) ali i nešto čudnije teme kao što je ismevanje retro grindhouse stereotipa po kojem devojke treba uplašeno da skaču u naručje svog momka prilikom gledanja horor filmova u bioskopima (Ghouls) i jednostavno upozoravanje muške populacije da devojke kao što je Patricia nije baš pametno ženiti (Psychobitches Outta Hell). New Wave 'okus' muzike je jasan, čak i kroz već pomenutu Psychobilly-dominantnu žanrovsku papazjaniju koju bend fura, mada instrumental Horror Beach predstavlja jasan omaž klasičnom Surf Rock-u.Popularnost je delimično i razlog zašto je bend postao meta bespoštednih kritika ljudi koji su smatrali da je HorrorPops preterano komercijalizovao Psychobilly, prodajući ga kao da je Pop muzika. Devojka sa stavom i energičnim karakterom, Patricia Day je na ove kritike odgovorila na drugom albumu u pesmi Freaks in Uniforms. Pesma kaže: "A zombified closed community / A brainwashed hypocrisy / It's Misguided loyalty!" i na to još dodaje u refrenu: "you can go Na-Na-Na-Na yourself".
Moj lični utisak je da drugi album, pod nazivom Bring It On!, vidno zaostaje za prvim albumom. Razlog je moguće to što je album u celokupnosti smišljan na turneji koja je pratila izdavanje prvog albuma (bend je bio maltene bukvalno godinama non-stop na turneji). No, daleko od toga da je album loš. Tematski prati ideju iscrtanu u prvom albumu sa catchy pesmama kao što je Where You Can't Follow i Walk Like a Zombie, dok se u izvođenju mnogo snažnije okreće Rock zvuku.
Prva dva albuma su izašla u razmaku od godinu dana, a do trećeg je trebalo sačekati još tri godine. Petog februara ove godine, konačno je izašao Kiss Kiss Kill Kill koji je u odnosu na prethodna dva albuma, kao što i samo ime indicira, malo zakoračio u nekom weird-Noir filmskom pravcu. Već prva pesma na albumu, pod nazivom Like Thelma And Louise, to jasno ilustruje. Muzički se u glavnom vraćaju nekom Punk-Pop-New Wave balansu sa prvog albuma, što nedvosmisleno pokazuje da je to zaista bila dobitna kombinacija za ovaj trio (u stvari, bilo ih je četvoro tokom drugog albuma, ali se broj ponovo sveo na troje; plus dve go-go plesačice).Boot to Boot, pesma koja se izdvaja iz filmskog koncepta albuma, je podrška njihovom rodnom Kopenhagenu. Iako bend već duže vreme obitava u Los Angeles-u, rušenje Youth House zdanja, jednog od centralnih lokacija lokalne Rock scene, ih je potreslo koliko i svakog drugog Kopenhagenškog ljubitelja dobre muzike. Podršku svojoj sceni pokazuju upravo kroz Boot to Boot a sentiment se nastavlja i kroz pesmu Refugee u kojoj bend izjavljuje da se još uvek smatraju "Kopenhagenškim izbeglicama".
Pesma koja je meni najviše uhvatila pažnju je Disco – neka čudna kombinacija ironičnog, sarkastičnog i humorističnog komentara na čudne načine povratka 80's tekovina u pop kulturu. Vesela melodija propraćena je ponekad čak i čudnim komentarima, pa Patricia u jednom trenutku peva: "I don't get why anyone would wanna dress up as an 80's whore". Da bi čovek u potpunosti shvatio željenu poentu pesme (što ne tvrdim da je meni sa sigurnošću pošlo za rukom) stvarno bi trebalo da bude deo muzičke scene koja obožavanje 80's muzike dovodi do maltene religioznih momenata, i da iz te perspektive sagleda medijski pop-hype oko retro stilskih ispada. Bend tvrdi da je pesma napisana daleko pre pojave emisije, te da se potpuno slučajno uklopila kao komentar na Bret Michaels-ov (pevač benda Poison) reality TV šou Rock of Love. Bret se čak i imenom spominje u pesmi: "Five, six, seven eight / She wished Bret Michaels was her date / Trying so hard to be old school / But goddamn Poison was never cool"
Ne treba ni spominjati da je naslovna pesma Kiss Kiss Kill Kill jedna blago mračna sjajnost (heh heh) epskih proporcija. Horror Beach 2 predstavlja, u maniru prvog albuma, sjajan Surf instrumental, Hitchkok Starlet bi bila fenomenalna pesma samo na osnovu naslova čak i kada bi bila pet minuta tišine (što, srećom za sve ljubitelje dobre muzike, nije) i, u ostalom, za svaku pesmu bih mogao imati samo reči hvale što ću ovaj put preskočiti jer se tekst i onako odužio.
I za kraj, jedan sjajan citat još sjajnije Patricie. Upitana kako se osećala svirajući sa takvim bendovima kao što su Danzig, Dropkick Murphys i Offspring, odgovorila je: "It feels like we've accomplished what we set out to do, which is crush genres."
----
Za zainteresovane, evo još par zanimljivih HorrorPops spotova.
Ghouls:
Where You Can't Follow: