Kažu, valjda kažu, kako je prvi, i možda jedini uslov da prema nečemu može da se razvije empatija to da to nešto mrda i da ima neku autonomiju - više-manje da ume da nas proizvoljno ignoriše kada mi ne želimo da budemo ignorisani.
A mi smo, kobajagi i više-manje, uglavnom i skoro svi neka vrsta robota danas. Tako to mnogi vole da misle da jeste.
„Mislim dakle postojim", „osećam dakle postojim", „štagod dakle postojim" ne bi trebalo da pomera ovu tužnu jednačinu previše, skoro nimalo u stvari, pošto sam ja ja i nisam ja robot, nego su svi ostali roboti, tj uglavnom, usporednom, nije bitno u stvari kakvo cveće cveta u objektivnoj stvarnosti dok god miriše kako mi želimo da miriše u našim glavama.
A opet, dok su lepe brown oči u koje piljimo periferal značajno pomeren u odnosu na bilo koje druge lepe brown oči, ili lepe plave oči, ili zelene, ili sive, mi, u stvari, nećemo priznati ono što mislimo da priznajemo dok buljimo u nešto drugo, a ne u oči, npr dok posmatramo more ljudi koji svako jutro sinhrono presipaju životnu eneregiju u betonske ploče ispod njih na putu ka poslu.
Nema robota među nama. Da ih ima sve bi oči bile suve. Prvo bi neke oči bile suve, pa bi isušile neke druge oči, pa treće, i tako do poslednjih.
Otkud mi sve ovo? Naleteo na predgovorne reči iz naslova koje Vonnegut koristi u predgovoru knjige i u deliću sekunde se prisetio da sam bar tri puta u poslednjih nedelju dana pričao, ili počinjao i „insistirao"da pričam o tome kako će naši unuci, verovatnije praunuci „kačiti" veštačke mrežnjače kao što mi danas kačimo minđuše iz jednog prostog razloga - to će biti previše prosta i rutinska intervencija koja nudi veću preciznost, bolji fokus i širi spektar, bolje svrdlo u objektivno, koje će se sudariti pa zagrliti sa demonom nejasnih obrisa „otelotvorenog" u našoj radoznalosti i strasti za brzim življenjem.
Kako će lepe vlažne oči ići preko lepih suvih mrežnjača? Nemam pojma, verovatno će dobro ići,kao što sve sa svim verovatno dobro ide.
Dobro de, lepe suve rukavice, ma koliko mekane, ne idu baš nešto naročito preko lepih mekanih ruku, npr, ali uvek možemo da ih skinemo.
U stvari, uvek nešto negde možemo da skinemo, na poljani između ušiju nigde kraja, na poljani ispred očiju nigde kraja.
(sve je ovo jedna relativno prosta paranoja, ovako kad gledam u ekran dok pišem blog, a ne gledam u decu i prijatelje, koju sam ja, izgleda, „odlučio" da usvojim i oko koje „očigledno" (bilo kakvim očima) „želim" da poludim)
Samo opet, dok god oni najdraži umeju da me pogledaju kao poslednjeg „sumnjivo-čudnog-čoveka", više i bez nekog iznenađenja, ja sam, u stvari, relativno srećan i ne plašim se mnogo svog „razmišljanja"
Dobro jutro, odoh sad po kafu pa ću posle da vidim šta sam napisao, ako ja ne provalim o čemu se radi Free hoće sigurno.