Silovanje postoji.
Neki dan pita me kolega kad će novi blog… Nema se vremena. Jedva da ponešto stignem i da pročitam, ne kometarišem gotovo uopšte, a pisanje zaista zahteva mnogo više. Tada sam mislila da će moj sledeći tekst i biti o tome – o nasušnoj potrebi da dan potraje bar još nekoliko sati, da nedelja ima bar još jedan (neradan naravno) dan i sl.
Naravno, uvek se namesti drugačije.
Nedavno se na jednom blogu pričalo o tabloidima i šteti koju nanose. Suština problema, bar iz mog ugla, nije u tabloidima ( od njih se očekuje određen nivo prljavštine i niskosti, pa ko voli, nek izvoli), već u činjenici da je naš medijski prostor, od televizija, preko informativnih sajtova do štampe i njihovih on-line izdanja potpuno tabloi(di)ziran, ako takva reč uopšte postoji. Ukoliko zanemarimo par časnih izuzetaka koji i onako služe samo da potvrde pravilo, skoro čitav naš medijski svet ispunjen je prepucavanjima, skandalima, estradom, optužbama, crnom hronikom i izveštajima o gnusnim besmislicama iz reality programa. Pri tom većina se vesti dopunjava pouzdanim informacijama iz “neimenovanih, a bliskih” izvora, ljudi se blate bez ikakvih dokaza, iznose se optužbe i presude u naslovima pre nego što do ikakvog suda i dođu. Žrtve nasilja imenuju se na takav način da svako može da sazna puno ime i prezime bez imalo truda, često se objavljuju i njihove fotografije i sl. Jedan te isti događaj, posebno ako se radi o nekoj nesreći ili zločinu, bez ikakve mere i pristojnosti, povlači se danima po svim medijima, uz neprimerene naslove, komentare kvazi-stručnjaka i analize dobrohotnih komšija, rodbine i prijateja žrtve i/ili zločinca. Mislila sam da me posle skandaloznog izveštavanja o tragediji u Ivanči, koja je ispraćena kao estradni događaj par excllence, ništa ne može iznenaditi.
Naravno, uvek se namesti drugačije.
Već nekoliko dana povlači se priča o slučaju devojke M.M. Način na koji mediji prate ovu priču, nije skandalozan, sramotan je.
Bez ikavog dokaza i provere prvo objavljuju da je devojka dva dana zlostavljana, tučena i silovana od strane nepoznatih počinilaca. To što su pojedini među njima svoje naslove stavili u formi pitanja nimalo ih ne oslobađa odgvornosti. Komentatori onda opletu po lošem zakondavstvu, malim kaznama, predlažu šta treba da se učini sa počiniocima kad ih uhvate i tome slično. Onda objavljuju da je pregledom utvrđeno da devojka nije silovana i da policija sumnja u njene optužbe i kreće serija tesktova sa naslovima – izmisila silovanje da bi se osvetila dečku i sl. Podrazumeva se da su svi objavili devojčino ime i prezime, godine, mesto rođenja i sliku. Komentatori onda opletu po kurvetini, lažljvici, iskompleksiranoj, spoznoruši, narkomanki, drolji…
Mene muči nekoliko (grupa) pitanja.
a) Da li se iko među tim ljudima zapitao da li u redu objaviti vest da je neko rekao da je silovan ako za to ne postoji nikakav drugi dokaz? Da li se na taj način ohrabruje svaka neuravnotežena osoba željna pažnje koju će dobiti tako što će nekog optužiti za nešto? Da li se na taj način trivijalizuje jedan od najtežih zločina protiv dostojanstva ljudskog bića?
b) Da li je moralno prihvatljivo i odgovorno ponašanje objaviti rezultate nečijeg lekarskog (ginekološkog) pregleda i policijske pretpostavke dok istraga još traje? Ko su osobe ( u zdravstvenim i bezbedonosnim ustanovama ove države) koje su ove podatke dale novinama? Ko su osobe koje imaju kredibilitet da objasne uzroke “lažne” optužbe za silovanje? Mediji nas nisu obavestili da je obavljeno veštačenje od strane neuropsihijatra koji bi jedini mogao da to sa nekom sigurnošću potvrdi. Ko sa sigurnošću može da potvrdi samo na osnovu ginekološkog pregleda da nad nekom osobom nije izvršeno seksualno nasilje? Seksualno nasilje ne podrazumeva nužno vaginalnu penetraciju. Niti bilo koju drugu. Osoba se može zlostavljati na mnogo načina. Takođe osoba može biti pod desjtvom ozbiljnih droga koje bi je onemogućile da pruža otpor što obesmišljava svaki priču o “pregledima”.
Odgovori na ova pitanja imaju mnogo – ali…
Stil života devojke iz ove nesreće priče nije mi nimalo blizak. Čitav milje splavova mi je sasvim stran. Verovatno bi se i ona zgorzila na moj izgled u 21. šminkanje u tri boje –crno i tri broja veću kariranu košulju. Sistem vrednosti, muzički ukus, životni ciljevi, interesovanja, tip ljudi koji nas okružuju, verovatno su nam savim različiti. Onako na prvu loptu kad vidim sliku, pomislim: lepa!. Nije mi simpatična, doduše. Ali to ne menja stvar. Niko, ama baš niko, ne zaslužuje da bude žrtva nasilja. Ni onda kad su mu životne vrednosti suprotne našim, ni onda kada smo ljubomrni na njihove godine, izgled, mogućnosti, ni onda kad je taj neko izvan domašaja naših mogućnosti. Jezivi mozaik koji sačinjavaju komentari na ovu priču pokazuje potpuno odsustvo empatije, i sačinjen je od parčića sopstvene seksualne i svake druge isfrustriranosti, prilične količine mizoginije i automizoginije. Izgleda da je za mnoge argument prekratke suknje i dalje krunski dokaz za opravdavanje silovanja, ili bar umanjivanje krivice silovatelja.
Postoji nekoliko varijanti.
Najgora je da je devojka zaista zlostavljana. U tom slučaju svi oni koji su je danima razvlačili po novinama na ovakav način morali bi da njoj i njenim bližnjima upute pismeno javno izvinjenje. I ne samo njoj, već svim žrtvama silovanja koje su osetile još jedno dodatno poniženje zbog ovakvog sramotnog odnosa medija prema jednom od najgnusnijih zločina nad bilo kojim ljudskim bićem koje između ostalog često ostaje neprijavljeno zbog straha od reakcije okoline (sumnje u istinitost), traumatičnog puta da se ono dokaže, stigmatizacije, osećaja krivice i sl.
Najbolje bi bilo da devojka nije silovana i da je sve izmislila. Najbolje za nju, jer bi to značilo da je ovom izmišljotinom uputila svojim bližnjima ozbiljan poziv u pomoć. I time treba da se pozabavi stručnjak. U tom slučaju bi izvinjenje, pismeni i javno, ona lično trebala da uputi svim žrtvama silovanja koje su osetile još jedno dodatno poniženje zbog trijavlne zloupotrebe tog zločina, kao i zbog toga što se mnoge žrtve nikada ne odluče da silovanje prijave upravo zbog straha od reakcije okoline (sumnje u istinitost), traumatičnog puta da se ono dokaže, stigmatizacije, osećaja krivice i sl.
Postoji naravno i ona nazovi siva zona … u koju se devojka možda sopstvenim pristankom upustila. Ima ljudi koji vole da se drogiraju i da orgijaju (vidim da je u komentarima to bila popularna fantazija). Ima. I neka ih. Šta god se odrasle osobe pod punom svešću dogovore da je dopušteno, dopušteno je. Naravno, svakome je jasno da, kad se radi o ovakvoj situaciji, drugs involved opcija – dogovor pod punom svešću vrlo lako postaje bespredmetan i stvari se otrgnu kontroli. Sve i da je tako (bilo) sistem mora da bude na strani žrtve.
Za sada su bespogovorno na njenoj strani samo brojne ženske organizacije, za koje bih volela da, ukoliko se ispostavi da je sve bila laž, izađu u javnost sa jednim ozbiljnim saopštenjem u kojem bi podvukli moralno i društveno neprihvatljivu trivijalizaciju silovanja od strane pojedinaca - lažnih žrtava i od strane medija i pozvali novinarsku profesiju da se adkevatno, sa ozbiljnošču, primerenim rečnikom, proverenim informacijama i poštovanjem prema intimi žrtve i njenih bližnjih bavi ovakvim temama. Isto ovo saopštenje vezano za medije očekivala bi hi u slučaju da se ispostavi da je devojka žrtva silovanja, samo još malo oštrije uz obavezno insitiranje na izvinjenju žrtvi i svim drugim žrtvama silovanja. Takođe se nadam pozivanju na odgovornost (ne samo od strane ovih organizacija već i od predstavnika države, ombudsmana i sl.) osoba u policiji i zdravstvenim ustanovama koje neovlašćeno (pro)daju informacije medijima.
Silovanje je jedan od najtežih zločina. Ono podrazumeva ne samo akt fizičkog nasilja već je i atak na dostojanstvo žrtve. Ostavlja trajne posledice na psihu, a nekada in a fizičko zdravlje. Može biti uzrok neželjene trudnoće. Često prolazi sasvim nekažnjeno jer su žrtve osramoćene, u strahu da neće moći da dokažu zločin ili da će ih sam proces dokazivanja dodatno poniziti, da im se neće verovati, da su same krive, da će ih okolina posmtrati drugačije, da su nosile odviše kratku suknju. Minorizacija i trivijalizacija ovog zločina jednako je gnusna kao i njegovo korišćenje u svrhe pukog skretanja pažnje na sebe. Nadam se da će neko iz ove priče izaći bar sa mrvicom moralne odgovornosti i izdići se iznad ove kaljuge.
EDIT: 04.07. 2013.
Prema navodima medija devojka je silovanje i otmicu izmislila i optužena je za lažno prijavljivanje. Ja se nadam da će ona imati dovoljno pristojnosti i hrabrosti da se izvini svim žrtvama silovanja koje je svojim postupkom uvredila i omalovažila njihovu patnju i do nivoa tabloidnih rekla-kazala spustila jedan veoma ozbiljan zločin i društveni problem.