Nikad nisam bio velika spavalica. Kazu, a po mom misljenju to je apsolutna istina, da inteligentnim ljudima ne treba puno sna. Ili sam ja samo izuzetak koji potvrdjuje pravilo? No, svejedno, kasno lezem, rano ustajem. Kasni sati su po svojoj sustini, formi, i svemu ostalom razliciti kao sto su sve nesrecne porodice razlicite jedne od drugih. Dok su jutra uvek ista, uvek licna, i uvek tako predvidljivo uzbudljiva.
Rano jutro je deo dana kada je jedino moguce da ceo svet pripada vama. Kada je jedino moguce da puste ulice Beograda, Londona, Pariza, Dartmouth-a, ... izgledaju kao da postoje iskljucivo za vas. Post-apokalipticni prizori grada (koji su, uzgredbudireceno, apsolutno realni ukoliko se radi o subotnjem i/ili nedeljnom jutru) izazivaju osecaj novog pocetka, osecaj da je sada sve moguce, ali i stvaraju opasnu iluziju da smo mozda ipak, i uprkos svemu, zaista vladari sopstvene sudbine. Trenuci u kome Sunce jos uvek nije promolilo svoju ognjenu glavu, ali je ipak dovoljno velikodusno da nam unapred podari svetlo su oni u kojima najvise uzivam. Izlazak na terasu ili u bastu sa saznanjem da ostatak ukucana cvrsto spava, izlazak u setnju sa saznanjem da 90% ostalih stanovnika grada takodje jos uvek boravi in the Land of Nod, je usko povezan sa unutrasnjom mirnocom, ponekad i nepotrebnim ponosom, izazvanim spoznajom da smo ponovo uspesno prebrodili jos jedan dvadesetcetvorocasovni gauntlet, ali i da iznova sa istim pomesanim osecanjima ljubavi i mrznje treba spremno da (d)ocekujemo sledeci.
Dok mi je telo jos uvek neuprljano kafeinskim derivatima, i dok se nijedan miligram secera jos nije promigoljio kroz vene, pokusavam da ne razmisljam o tome sa koliko jos jutara cu imati privilegiju da se druzim. Malo mi je nelagodno da priznam samom sebi sebicnost ovakvih sopstvenih strahova i strepnji, stoga se svesno sputavam da mi misli odlutaju daleko u tom pravcu. Dovoljan je samo taj inicijalni, podsvesni, treptajni ranojutarnji quick check realnosti zivota koji nestaje u momentu kada kiseonik usisan iz vanjskog zraka duboko udahnutim plucima obraduje svaku moju celiju.
Irelevantno je da li su rana jutra dozivljena kod kuce, na ulici, u parku, na teniskom terenu, u kolima vozeci se na aerodrom, posao, odmor, ili u joggingu do obliznje prodavnice sa svezim kroasanima. Vazno je kada prvi foton udari u roznjacu oka ne okrenuti glavu na drugu stranu jastuka. Vazno je sto pre ustati i uspraviti se na dve noge. Vazno je pruziti svesnosti sansu. Vazno je ne gubiti ni malo vremena na samozavaravanje da bilo sta moze ugroziti linearnu aproksimaciju simbioze proteinskih jedinjenja...
The Big Sleep ionako strpljivo ceka, manje-vise, sve nas....
Nikad nisam bio velika spavalica...