Profesija kojom se sad bavim je iznuđen izbor, ispostaviće se, sasvim prirodan u svojoj suštini. Mada mi nikada nije palo na pamet da bih mogla tome da se posvetim, jer po prirodi nisam sklona nikakvom avanturizmu, na koncu je postalo izvesno da je to jedino što umem da radim na nekom gotovo primalnom nivou.
U stvari, moj majušni, nedosanjani san bio je da imam malu knjžaru, galeriju, sitničarnicu, starinarnicu, svaštarnicu, u kojoj bih se okružila gomilom najraznovrsnijih knjiga i drugih predmeta bez naročite namene, a sa jasnom idejom da život učine lepšim i šarenijim, đinđuvastijom i svetlucavijim. Tamo bih , maštala sam, uvek bila spremna da poslužim čašicu razgovora svakome ko bi pokazao želju za njom, a prostor bi neizostavno mirisao na čaj od jasmina ili lipe i kandirane pomorandžine korice, na cimet i finu knjišku prašinu, na vilinski prah i beskrajne mogućnosti radovanja malim stvarima. Zaštitni znak bi mi bio osmeh, i daleko bi se pročula moja sposobnost da nenametljivo svakome pronađem ono što mu u životu naročito nedostaje. Podrazumeva se da bi negde morao da postoji i jedan krovni prozor, u kome bi neizostavno bio uramljen pun Mesec i još, obavezno, rodino gnezdo na dimnjaku od crvenih cigala. Naravno, i barem jedan zrikavac u nekoj šupljini u drvenom pragu.
Međutim, ne ostvari se baš svaki san. Jednostavno, kockice se ne slože na pravi način, promaši se neko skretanje stoga što je znak koji je ukazivao na njega bio sasvim zarastao u poponac i orlove nokte, put ka ostvarenju u trenutku se učini odveć krivudav i strm, pun tajnovitih prepreka i nemerljivih napora, a uz sve to život, ispostavi se, ima sasvim neke druge planove. ( Ko zna zbog čega je to u neku ruku i dobro. )
I tako, od svog majušnog sna sam odustala, teška srca, moram reći, ali ne onoliko nesrećna koliko sam mislila da ću biti. Zatim sam se bacila na odabir neke druge moguće profesije koja bi mogla da mi barem delimično donese zadovoljenje i sreću.
Izbor je bio neverovatan i razne stvari su mi padale na um.
Jedno vreme sam mislila da bih se sasvim dobro snašla kao tumač šara na kupatilskim i kuhinjskim pločicama. Ljudi ih, primetila sam, uzimaju zdravo za gotovo, uopšte se ne obazirući na njih. Zadovoljavaju se izborom određene boje i teksture, na šta troše neverovatno mnogo energije, a sasvim previđaju raznolikost onoga što smatraju nasumično nabacanim mrljama koje se za par nijansi razlikuju od osnove. Šta bi rekli kada bih im pokazala, recimo ( A to je samo mali deo moje keramičke galerije. ) pločicu na kojoj se sasvim jasno vidi namrgođeni i raščupani Betoven, ili onu na kojoj je plišani medvedić sa pomponima umesto leptir mašne, pa onu na kojoj je par koji se ljubi gotovo kao na Klimtovoj slici, onu sa uplakanim dečakom kome se jedna suza sliva niz levi obraz, a usne su mu sasvim povijene na dole i drhture u pokušaju da suspregnu jecaj, ili onu na kojoj se propeo zdepasti kratkonogi konj sličan crtežima iz Altamire...
No, bojim se da je to zanimanje od koga ne bi bilo neke naročite vajde.
Jedno vreme sam se zanosila mišlju da budem prva koja je otkrila misteriju čoveka u zlatnim patikama, sve dok mi nije sinulo da u svemu zapravo i nema neke posebne misterije i da sam svu tajnovitost, biće, umislila. Naime, u pitanju je bila jedna obična čekaonica koja je mirisala na obloge od komove rakije, bolne nesanice, udlage od gipsa i dezinfekciona sredstva. Kroz ogroman prozor je nadiralo malo previše letnje svetlosti za moj ukus, pa sam uglavnom gledala u pod i pomno ćulila uši da ne bih propustila trenutak u kome ću biti prozvana. U nekom momentu u vidokrug mi je ušetao par zlatnih patika, plitkih, pomalo iskrzanih i ofucanih, sa zlatnim pertlama vezanim zericu nemarno. Ne umem da objasnim zbog čega, ali sam i dan-danas pod jakim utiskom da je to imalo neko sasvim posebno značenje koje nisam u stanju da dokučim. Jer, ako se izuzme obuća, čovek koji ju je nosio bio je, bez pežorativnih primisli, krajnje običan: sredovečan, vitak, u svetlim farmerkama i neupadljivoj kariranoj košulji, sa jednom rukom belim povezom okačenom o vrat, dok je u drugoj držao kesu sa ( samo nagađam ) zdravstvenom knjižicom i ostalom medicinskom dokumentacijom. I baš zbog toga su te patike toliko izazivale moju pažnju i upravo stoga ne mogu da se otmem utisku da se iza svega krije nešto što, pre ili kasnije, svakako moram prokljuviti.
Padalo mi je čak na pamet da se bavim iznajmljivanjem ramena za plakanje. Primetila sam da ima puno ljudi koji žude za tim da se nekome izjadaju - ma kome na koga naiđu na pijaci, autobuskoj stanici, u čekaonici, parku, prevozu i ko pokaže makar malo interesovanja za njihovu priču ( čak i ako je zainteresovanost neiskrena i samo je povod da se uzvrati sopstvenom storijom ) ili je, pak, toliko lepo vaspitan da ne ume da se izvuče iz klopke logoreičara tužne sudbine, pa stoga nema drugog izbora do da sluša. Ideja mi je delovala gotovo savršeno jer imam taj neki prirodan talenat da umem ne samo da slušam, nego i da zbilja čujem, dočim većina ljudi nema strpljenja niti volje za takve akcije, ali mi je vrlo brzo savest prišapnula da ne bi bilo ni malo lepo ni pristojno zarađivati na tuđoj nevolji, tako da se, pod pritiskom svog ličnog cvrčka Džiminija koji mi povazdan čuči na levom ramenu i zanoveta oko ovoga i onoga i svačega i koječega, tom delatnošću bavim isključivo volonterski.
U nekom periodu sam rešila da se bavim usavršavanjem kuvanja egzotičnih jela, kao što su punjene paprike na mađarski način ili hladna supa od krastavaca, i na taj način se probijem na tržištu. Koliko je bilo moje razočaranje kada sam otkrila da se iza neobičnih imena kriju sasvim obična jestiva: prvo je uobičajena punjena paprika koja se u mojoj porodici generacijama kuva na identičan način - u soku od paradajza, a drugo obična salata od krastavaca sa jogurtom i belim lukom.
E, a poseban kunst mi je bio biti pronalazač novih reči i tragač za starim, pohabanim ili poluzaboravljenim kojima sam želela vratiti stari sjaj, uglačati ih, doterati, dovesti u red i upotrebljavati ih gde god da nađem za shodno, a nalazim i nalazila bih, jošte kako. No, ideja je ostala na čisto amaterskom nivou. Rečima, ganc novim i oldtajmerima, bavim se i igram za svoju dušu, razmenjujući ih najčešće sa ukućanima, veoma sklonim da u tome učestvuju i sopstvenim doprinosom, a na moje veliko zadovoljstvo.
Život mi je, dok sam birala i prebirala, onako, šatro savim naivno, smestio i jednu zvrčku: primetila sam da ljudi imaju poverenja u mene i da su, shodno tome, radi da mi povere neke svoje najtajnovitije tajne o sebi i drugima.
( - Nećeš nikome reći, zar ne?
- Neću, naravno.
- Sigurno?
- Najsigurnije. )
Što me je ( A kako bi drugojače? ) dovelo do maglovite pomisli da bih mogla da se bavim preprodajom tuđih tajni. Oooo, od toga bi se dalo sasvim pristojno živeti, mislila sam i već obnavljala svoj majušni san, sve trljajući ruke, verovatno i užagrenih očiju ( Nisam smela da se pogledam u ogledalu. ), ali, nekako mi se nije dalo - kosilo se sa svim mojim osnovnim životnim načelima i etičkim normama. Razume se, i dalje s vremena na vreme dobijam na čuvanje neku tajnu i pažljivo je pohranjujem na ona mesta sa kojih nikada neće izbiti na svetlo dana.
Onda sam jednog dana probala pekmez od trnjina, onaj organik, iz male staklenke koja može da mi stane u šaku. Njegov opor ukus me je podsetio da u životu najčešće nedostaje malo radosti, smeha, uzbuđenja, što mi je razmatranja usmerilo ka nekom poslu u cirkusu.
Nisam bila skrojena za ukrotitelja divljih životinja. Jedva sam uspevala da se izborim i sa pitomim, tako da sam tu ideju odmah odbacila iako mi se svidela pomisao da se družim sa tigrovima i češkam ih ispod brada i po trbusima.
Mislila sam da mogu da prođem kao gutač vatre, ali sam uvidela da ja to krajnje besmisleno, jer sam mnogo sklonija da vatru bljujem, naročito kada krenem da se svađam sa televizorom.
Klovnovi nisu dolazili u obzir od početka. Prvo, ne volim ih. Drugo, nisu mi smešni. Treće, plaše me. Dakle, ne bih umela da se snađem u njihovoj koži, te sam i tu varijantu odbacila bez i trunke kajanja.
Žongliranje? Ne. Slabi refleksi, urođena sporost.
Trapez? Ni za živu glavu. Em je visoko, em je odozgore duboko i daleko, em patim od priličnog nedostatka poverenja u ljude i vrtoglavice, što je, uzeto zbirno, sasvim dovoljna kontraindikacija za tu vrstu posla.
I, šta mi je ostalo?
Hodanje po žici.
Neobičan izbor?
Na prvi pogled - da. Na sve ostale, toliko logičan.
Metodom objektivnog ( Bar sam sklona da tako mislim. ) samoposmatranja i pažljivog samoosluškivanja došla sam do neverovatnog zaključka da je većina toga što mi čini svakodnevicu u svojoj suštini hodanje po žici i neprestani trud da se održi nekakva ( ma kakva ) labilna ravnoteža. Želje i mogućnosti, radosi i tuge, posao i kuća, obaveze i zadovoljstva, porodični odnosi, prijateljstva, ljubavi...
Tada sam se okuražila i krenula da balansiram po sredokraći između oblaka i trave u svojim ofucanim kariranim papučama sa rupom kod levog palca ( Jer ne volim da sam bosa i nekako su mi one najudobnije i u njima se osećam sigurnom. ).
Dobro mi ide, za sada.
Mada, ne prestajem da se pitam da li gomila koja me posmatra i vreba trenutak u kome ću da izgubim ravnotežu čini to iz straha da ću pasti ili iz želje da padnem.
P.S. Ako nekom treba osoba koja u svemu oko sebe iznalazi srca, a naročito se obučila u pronalaženju istih među krompirima i na površini najrazličitijih tečnosti, tu sam. Oko cene usluge ćemo se lako dogovoriti, jer u slobodno vreme intenzivno radim na poboljšanju performansi sopstvene skromnosti.
P.P.S. Od pre par dana ponovo me svojom pesmom uveseljava dvorišni zrikavac.
P.P.P.S. Sasvim namerno sam bila rodno nedosledna i neravnopravna. Sledila sam isključivo sopstveni sluh.