Prolazi još jedan vedar i sunčan dan.
Sedim na terasi u svom stanu na jugu Španije i puštam da mi topao vetar šara po obrazima, pošto kosu nemam. Uopšte nije bitno gde živim; Španiju sam pomenuo zbog vetra jer ne bih znao kako da ga ubacim u priču, a vrlo je bitan. Taj vetar zove se Poniente i dolazi sa kopna. Suv je i nosi vrelinu španske zemlje, žute i spržene. Ovdašnji svet, na sam pomen ovog vetra, beži sa ulica u svoje domove, zatvara prozore i čeka noć. Ja, eto, tipično srpski, ne slušam savete i radim upravo suprotno. Telo mi je vlažno od znoja, odeća se lepi za kožu, usta suva kao da su puna zemlje, ali su mi svi prozori otvoreni, u inat.
Sloboda se ne rimuje sa razumom, bar ne na srpskom.
Ponosni smo ovih dana na na Ivanu Španović, Emira Bekrića, Dudaša, Kolašinca...Tako je malo potrebno da se osećamo ponosnim. Velike ljude imamo u sportu. Stvarno velike.
Pročitam, tako, blog o školi u Lebanu. Prikuplja se pomoć među blogerima. Ko ima ili ko zna nekog, da pomogne. Ima i žiro račun, krenula je i kampanja po društvenim mrežama. Svaka čast blogeri. Čestitam od srca svima koji su se pokrenuli da povrati dostojanstvo đacima i nastavnicima u Lebanu. Imamo mi dobre ljude.
Evo i ja želim da pomognem. Ja sam ne mogu mnogo, ali znam neke ljude koji lako mogu da reše problem. Pobogu, pa oni su prvi među nama jednakima. Njih smo birali jer su bolji, pametniji, vredniji, mudriji... Spremni su da pored svog posla koga nesumnjivo imaju, rade i veoma važne poslove za državu. Šta bi onda za njih bila jedna obična, mala škola u zabačenom kraju na jugu Srbije.
Kažu da je Đilas užasno bogat čovek. Siguran sam da sam može da kupi stolice za tu školu. Ne mora nikome ništa da priča. To nikako. Posle bi se svi sjatili da traže. Da pomogne, onako, od srca. Šta je to za njega, 4-5 evra po stolici. Ako nema da da, neka bar organizuje. Ne treba ni most ni metro, samo stolice. Sa naslonom ako može.
Mrkonjić je, kažu, veoma sposoban. Na stranu politička pripadnost. Čovek zna posao. Gradio je po Africi, Aziji, Evropi...Gradio je mostove, puteve, pruge... Čak je i devojci napravio put do kuće, da ne gazi blato. Mogao bi da okrene par telefonskih brojeva i da završi da se prekreči ta škola i eventualno da joj se sredi krov. Nije to mnogo. Ne mora ništa javno da kaže, da ga ne razvlače posle na sve strane, samo da, onako ljudski, pomogne.
Velja Ilić se razume u kapitalne investicije. U to nas je ubeđivao godinama. Ovo nije ništa kapitalno, ovo je jedna mala škola u malom mestu. Mačiji kašalj ili, što bi Velja rekao pi...n dim. Može on to, bez da se zna. Šta je to za takvog vuka koji je prošao sito i rešeto i peške i na bageru.
Mlađa Dinkić je ekonomski ekspert. Ma šta ekspert, Mag. Guru. Vudu. Seća li se neko knjige "Ekonomija destrukcije"? Sve puteve novca zna. Za njega tu nema tajni. Evo, sada nije više na vlasti pa ima vremena da potroši desetak minuta svog vremena i nađe neki pišljivi procentić iz nekog od raznoraznih fondova Evropske unije. On se bavio državnim budžetom onolike godine. Ne treba iz svog džepa, to nikako. Znamo da nema. Samo da pozvoni tamo gde ima i da pomogne da se, recimo, sredi školsko dvorište. Ni on ne treba da se javno hvali. Neka to uradi, onako, džabe. Bolje da niko ne zna. Svi bi ga posle cimali.
A Đelić harvardski đak? Ja u njega najviše verujem. Kladim se da može veoma lako da ubedi rukovodioce u bar dve-tri kompanije: onako euforično, pun energije i entuzijazna, vedrine i pozitivnog duha, da poklone po par stotina evra. Ja mislim da to nije mnogo za njih, što bi se reklo: diskretno.
A Naprednjaci? Koliko bi njima trebalo? Rekao bih, jedan udarac šakom o sto i stvar je rešena. Uopšte ne treba da se trude da uberu pokoji politički poen, ionako su najjači. Samo malo dobre volje i da...šakom o sto ili dlanom o dlan. Neka čeka Zvezda.
Eto, odazvao sam se i ja javnom pozivu da pomognem. Nije mnogo, takoreći ništa, ali ako ja ne mogu, znam ko može pa, eto, ako neko slučajno poznaje ili sretne bar nekog od gospode koju sam pomenuo, neka im kaže da verujemo u njih i njihovu dobru volju i spremnost da pomognu. I bićemo ponosni.
Imamo mi velike ljude. I u sportu, a i šire.
Duva tako taj vrući vetar, što se zove Poniente, duva kao fen. Sedim tako na terasi i puštam da mi šara po obrazima, pošto kosu nemam. Svi su se zatvorili u kuće kao da je epidemija, a ja sve otvorio, u inat.