Piše: Nikola Knežević (a.k.a. metanoia)
Radikalna retorika koja se protekle dve decenije mogla primetiti kod određenih crkvenih velikodostojnika i neretko prelazila granicu verskih pitanja kako bi poprimala formu ideološkog i političkog diskursa, a u pojedinim momentima i napuštanje neutralne pozicije u odnosu na ratna zbivanja, nije deo savremenog trenda i posledica minulih ratnih zbivanja, već ima svoju istorijsku pozadinu i viševekovni kontinuitet koji se može objasniti kroz pojam "pravednog rata".
Na početku je važno napomenuti da se teorija pravednog rata u hrišćanstvu prvi put pojavljuje kod blaženog Avgustina gde on funkciju rata transcendira u okvire dualističke percepcije u kome rat poprima apologetski karakter i opravdava se kao sredstvo odbrane vere u veoma specifičnim istorijskim okolnostima unutar kojih je tadašnji Rim bio pod konstantnim napadima Gotskih varvarskih plemena. Diskurs o pravednom ratu dalje sistematski razlaže sholastički teolog iz 13-tog veka sv. Toma Akvinski, koji smatra da je za vođenje ovakvog rata potrebno nekoliko osnovnih uslova: Rat mora pokrenuti osoba koja koja ima najviši pravni autoritet i legitimitet u zemlji. Razlozi za to moraju biti opravdani i ciljevi moraju biti pravedni, rat mora biti oslobađajućeg karaktera, radi uspostavljanja trajnog mira i predstavlja zadnje sredstvo.[1] O konceptu pravednog rata dosta je pisano, u kontekstu ovoga važno je napomenuti dela iz ove oblasti hrišćanske etike, Ronalda Bejtona (Ronald H. Bainton) Christian Attitudes Toward War and Peace i Artura Holmsa (Arthur F. Holmes) War and Christian Ethics: Classic and Contemporary Readings on the Morality of War.
Iako se pod pojmom pravednog rata podrazumeva sukob u fizičkom smislu, ovaj termin svakako da poseduje svoj dublji značaj i karakter. Pre svega mislim na duhovni aspekt rata u kome se „neprijatelj“ posmatra kao personifikacija zla i pretnja sopstvenom opstanku, najčešće je u pitanju opstanak verskih, nacionalnih vrednosti i interesa. Na ovakav način slika neprijatelja se traspondira na ravan mitoloških sukoba i manihejskog poimanja stvarnosti, ljudsko obličje poprima obličje demonskog, a poprište sukoba iz vremensko prostornog kontinuuma premešta se u kontekst večne borbe između sila dobra i zla.
Ako postavimo teoriju pravednog rata unutar istorijsko – društvenog konteksta našeg naroda i uporedimo je sa retoričkom matricom pojedinih političkih i verskih činilaca, onda možemo primetiti sledeće: amalgamaciju verskih i nacionalnih ideja kao i kontinuitet ideje pravednog rata unutar kolektivnog pravoslavnog etosa.
Kosovski mit predstavlja centralno mesto u kome se prepliću vekovna osećanja i oko kojeg se formirao nacionalni identitet srpskoga naroda. Kosovski boj, unutar srpske nacionalne svesti daleko prevazilazi jedan istorijski događaj i poraz od strane Otomanske imperije kao njegov epilog, naprotiv, on se transcendira iznad prostora i vremena gde postaje izvor najdubljih verskih i nacionalnih osećanja i aspiracija za slobodom, očuvanjem identiteta i opstanka srpskoga naroda. Značaj ove bitke nema samo istorijski, već duboki metafizički, soteriološki[2] i eshalotoški[3]. “Kosovo nije više samo polje, ni samo bitka; to je duhovni koren srpskog bića, bez kojega srpstvo gubi i samosvojnost i samobitnost... ...Kosovo je bilo i ostalo junačka i beskompromisna odbrana svoje vere, svoga roda, svoje otadžbine, svoga doma i svojih domaćih.“[4] Kao centralna figura ovog mitskog događaja, Knez Lazar ne predstavlja samo feudalnog vladara koji daje svoj život radi očuvanja svoje zemlje i „slobode zlatne“ već i branitelja vere „časnoga krsta“. Analogija između Hrista i Kneza Lazara ogleda se u paralelizmu njihove žrtve za očuvanje hrišćanske vere. „Hristos, gospodar vaseljene, žrtvovao je sebe za spasenje čovečanstva. Sledeći njegov primer, Lazar, vladar jedne nacije, takodje žrtvuje sebe radi dobra svoga naroda i u odbrani hrišćanstva.“[5] Od tada pa do današnjeg dana Kosovo predstavlja simbol nacionalne borbe za slobodu ali i samu srž svetosavskog indentiteta pravoslavnog hrišćanstva. Mitoligizacija i mistifikacija ovog događaja u epskoj književnosti za koje čak i postoji osnovana sumnja da su epovi o Kosovskom boju opevani i pre samog događaja[6], ni posle više od šest vekova ne blede i predstavljaju izvor nadahnuća vere ali i konstantne rekurzije prema obavezi žrtve koju srpski narod treba da položi na oltar vere i časti:
„Jedno treba da bude jasno svima i svakome za juče, danas i sutra: Srpski narod nema skuplje reči od reči Kosovo, ni dragocenije stvarnosti, ni veće svetinje, prošle, sadašnje i buduće, nego što je stvarnost i svetinja Kosova. Za Srbe, pitanje Kosova nije prosto biološko pitanje, ili pitanje samo „oblasti“, „pokrajine“ ili „republike“. Ono je nešto neuporedivo veće i više od toga. Srpstvo, po rečima najmudrije Srpkinje, Isidore Sekulić, to nije hleb i škola i država, nego je Kosovo; a Kosovo je grob, grob u koji je sve zakopano; a vaskrs ide opet preko groba. „Vaskrsenja ne biva bez smrti“. Pitanje Kosova je pitanje duhovnog, kulturnog i istorijskog identiteta Srpskog naroda.“[7]
Nakon prethodno izloženog sasvim je jasno da se može primetiti veza između vođenja rata u duhovnom i fizičkom smislu. Fizički rat je u suštini materijalizacija duhovnog sukoba i poseduje apologetski - odbrambeni karakter u kome dolazi do interpolacije pojma Bellum iustum u Bellum sacrum. Još s kraja 18 i početkom devetnaestog veka, sv. Petar, mitropolit Cetinjski, vodio je kako i sam kaže ratove „protiv opštega neprijatelja vjere i zakona i slobode i otečeštva našega“[8]. Zanimljivo je osvrnuti se na i jedno savremeno razmišljanje odnosa hrišćanske – pravoslavne vere i rata. Matej Arsenijević u svom radu pod imenom „Pravoslavlje i rat“ opisuje rat kao neizbežnost i jedino sredstvo u borbi protiv globalne geopolitičke zavere Amerike ili ti pax Americana, Američkog mira: „Pitanje rata tj. hrišćanskog otpora Američkom miru se za pravoslavne narode na kraju XX. Veka ispostavlja kao ključno, praktično i teorijsko, pitanje njihove savremene istorije, pitanje duhovnopolitičkog opstanka, pitanje koje u sebi dramatično zbira sva pitanja o njihovoj istorijskoeshatološkoj sudbini. Ono je, stoga, teološko pitanje par exellence“[9]. Nastavlja dalje, i kaže da ovo nije sveti rat, jer on je kao takav u hrišćanstvu ne postoji, ali zato postoje sveti ratnici. Ko su to sveti ratnici, po Arsenijeviću?
„Sveti ratnik je onaj Hrišćanin koji se – izvršavajući poslušanje svojoj Otadžbini kao vojnik Otadžbine i svojoj veri kao vojnik Hristov – u antipersonalističkoj stihiji i sunovratu rata kroz svoj lični Boj izborio za odbranu branjene Svetinje i pri tom sačuvao čist svoj hrišćanski Obraz... ... Sveti srbski ratnik je svaki onaj srbski vojnik koji se pod znakom Krsta – uključivši se celim svojim bićem u mističko energetsko polje hristoljubivog srbskog vojinstva od Kosova do danas tj. u opit Časnog Krsta i Zlatne Slobode – borio za odbranu vere, naroda i svetinja, i, boreći se "po pravilu", pobedio zlo u sebi i zlo oko sebe. Sveti ratnik je onaj koji se u nesreći rata pokazao kao bogoliki srbski čovek i kao bogočovečni srbski junak.“[10]
Nakon ovih reči ne zvuči iznenađujuća činjenica zašto optuženici za ratne zločine postaju deo narodnog folklora, njihovi ratni pohodi dobijaju dimenziju epa i postaje jasno od kuda se pojavio panteon novih bogova - heroja i zaštitnika čija je i kakva je distorzija verskih i nacionalnih osećanja zaslužna za njihovu apoteozu.
U kontekstu prethodno izloženog i u svetlu sadašnjih događaja u vezi sa Kosovom, ne treba da čudi ni nedavni govor vladike Atanasija u kojem on indirektno pozivajući na radikalizaciju reakcije političke javnosti, aludirajući tako i na mogućnost upotrebe sile, nastavlja tradicionalni koncept pravednog rata, ili ako bi se to prevelo u dobro poznatu maksimu von Klauzevica nastavlja odbranu vere i njenih interesa drugim sredstvima.
U sledećem tekstu osvrnuću se na koncept Pravednog rata kojeg vodi Američka administracija i kako se taj koncept sagledava u okvirima nekih verskih zajednica koje tu administraciju podržavaju.
[1] Vidi: Aquinas, Thomas, The Summa Theologica (Of War (Four Articles)), Benziger Bros. Edition: 1947.
[2] Oblast u teologiji koja se bavi pojmom spasenja
[3] Oblast u teologiji i filosofiji koja se bavi pitanjima zadnjih vremena, konačne sudbine čovečanstva i kraja sveta
[4] Matejić, dr Mateja, Kosovo kao plod Svetosavlja, Manastir Lepavina, 1989.
[5] Matejić, dr Mateja, Sveti Knez Lazar i Vidovdan, Manastir Lepavina, 1989.
[6] Jacanović, Dragan, Srpska narodna epika kao izvor arheološke informacije, http://www.rastko.org.yu/rastko/delo/10968
[7] Pravoslavlje, Duhovni i istorijski identitet Srba, broj: 928.
[8] Radović, dr Amfilohije, Jagnje Božije i zvijer iz bezdana: Sveti Petar Cetinjski i rat, Svetigora, Cetinje: 1996.
[9] Аrsenijević, Matej, Božije i zvijer iz bezdana: Pravoslavlje i rat, Svetigora, Cetinje: 1996.
[10] Isto.