Dva su teksta, danas, potakla zanimljivo i važno pitanje: kako je to ispalo da je Aušvic nacistički, Jasenovac ustaški, a Srebrenica srpski zločin?
Zato prenosim oba, Dežulovićev iz sarajevskog Oslobođenja i Ćirjakovićev iz Politike.
Pročitajte, zanimljivi su.
Nož, žlica, Sjenica
(Boris Dežulović)
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, došla na srpskoj slavi hrana za stol, a jedan rmpalija halapljivo dohvatio meso pa ga rukama čereči i trpa u ralje. “Nožem, brate, nožem”, diskretno ga domaćin munuo laktom, a ovaj se trgnuo i dohvatio nož: “Koga, brate, koga?”
Ima taj vic i videospot, vidjeli ste ga ovih dana na YouTubeu, zapis iz Bratunca, sa tamošnjeg tradicionalnog vašara na Makivije, blagdan svetih mučenika Makaveja, gdje se okupljeni narod dobro podliven mlakim pivom dohvatio u kolo, pa sve veselo poskakujući i podvriskujući zapjevao: “Oj, Pazaru, novi Vukovaru, a Sjenice, nova Srebrenice!”
“Oj, Pazaru, Vukovaru” novi je ljetni hit, srpska Macarena ili Lambada. Nakon što je bratunačka verzija poharala regionalne top-liste, otkrilo se kako je ta pjesma već neko vrijeme obavezni dio repertoara seoskih derneka, krsnih slava, vašara i svadbi od Vrnjačke Banje do Banje Luke, pa se već sutradan pojavio i videozapis s jedne tipične srpske svadbe, na kojoj o Sjenici novoj Srebrenici pjeva neki mišićavi bilmez, praćen smijehom oduševljenih uzvanika što za stolovima udaraju ritam noževima i žlicama. Nož, žlica, Sjenica.
Teza o banalnosti zla jedna je od najeksploatiranijih i najizlizanijih teorija uopće – nesretna je Hannah Arendt vjerojatno onomad i umrla od štucanja – ali rijetko kad je imala tako efektan i precizan filmski zapis. Oba su snimka, naime, zastrašujuće slična, i – isključimo li zvuk – jednako zastrašujuće banalna.
Na prvoj slici vidimo tako svjetinu okupljenu pred zgradom Opštine Bratunac, narodno veselje u kasnu uru uoči Makivija, prvog dana Gospojinskog posta: uhvatilo se za ruke staro i mlado, debeli muškarci sa zlatnim lancima i njihove oznojene žene u iznošenim štiklama, metiljavi mršavi muškići u tijesnim majicama Dolce Gabbana i plavokose djevojčice u majicama na Hello Kitty, pa pocupkuju po prljavom asfaltu ljepljivom od piva, dva koraka naprijed, jedan nazad, iju-ju.
Na drugoj pak slici vidimo isto kolo, isti su likovi, isti debeli muškarci i njihove oznojene žene, isti tinejdžeri u šaniranim majicama i djevojčice na Hello Kitty, samo ovaj put u kafani. Tu je i mlada u šestom-sedmom mjesecu trudnoće, i kum s mikrofonom – bilmez s mikrofonom je uvijek kum – i muzičari koji, s nepojamnom dosadom na licu, na automatskom pilotu odrađuju umpa-umpa-iju-ju.
Zvuk je, podsjećam, isključen, pa ne čujemo što sviraju, ali nepogrešivo znamo: to su oni uvijek isti idiotski erotski deseterci o mojoj maloj i mom velikome, na koje se debeli muškarci grohotom smiju, njihove oznojene žene stidljivo hihoću s rukom na ustima, djeca besramno zlorabe priliku da legalno naglas govore “kurac” i “pička”, a podnapiti kumovi kite muziku novčanicama od deset eura, pa svi zajedno pocupkuju po podu ljepljivom od piva, dva koraka naprijed, jedan nazad, iju-ju.
Onda uključimo zvuk i čujemo: naravno da je dvostih u desetercu, naravno da su posrijedi vašarske doskočice za grohotom smijanje, stidom hihotanje i muziku čašćenje, samo što to nisu više duhovite rime o mojoj maloj i mom velikome, već o nožu, žici i Srebrenici, o Pazaru novom Vukovaru i Sjenici novoj Srebrenici.
Efekt bi trebao biti sličan kao u klasičnom horror obrascu, gdje se šok postizao davajući užasu nevino obličje djeteta, igračke ili klauna. Ovdje tu ulogu igraju nevini vjerski praznik ili provincijska svadba, sa sve djecom i klaunima, ali efekt-šoka ipak izostaje. Baš, uostalom, kao u horror filmovima, gdje odavno više ne očekujemo čudovište iz močvare, već s nepojamnom dosadom na licu čekamo kad će ona slatka plavooka djevojčica u majici na Hello Kitty dohvatiti tatinu motornu pilu. Bolesni stihovi o Vukovaru i Srebrenici odavno se više ne pjevaju samo na otkrivanjima spomenika Draži Mihailoviću, okupljanjima ratnih veterana ili promocijama seoskih četničkih vojvoda: danas je to obavezni dio repertoara na svadbama, slavama, rođendanima i maturalnim zabavama, ili o crkvenim blagdanima poput bratunačkih Makivija, davnih i nesretnih makabejskih mučenika, Makaveja.
Ima o tome poučna jedna priča, nije Kožin vic, već pripovijetka objavljena u razmjerno popularnoj zbirci, možda ste čitali, Biblija se zove. Elem, imala majka Solomonija iz plemena Makabejaca sedam sinova, Habima, Antonina, Guriaha, Eleazara, Eusebona, Hadima i Marcela, što su se za vladavine seleukidskog cara Antioha Epifana odbili pokloniti Zeusu mjesto Jahvi. Zbog toga su, zajedno sa svojim starim učiteljem Eleazarom – jedan po jedan, od najstarijeg do najmlađeg – pred očima majke Solomonije najstrašnije mučeni i javno pogubljeni. Sve od tada, štuju se na taj dan makabejski mučenici, sedmoro braće i njihov učitelj, osmorica Makaveja što su glavom platili ispovijedanje pogrešne vjere.
Ima i o tom štovanju zgodna priča, zapravo autentično, tradicionalno srpsko narodno vjerovanje za blagdan Svetih mučenika Makaveja: osim što se općenito smatra da se na Makivije iz nekog razloga nije mudro kupati u rijeci, vjeruje se i kako čovjek, ako ne poštuje Makivije, može pući na živce ili pomjeriti pameću. U nekim krajevima Srbije takve se onda kadi bosiljkom, a ponegdje smatraju da im se neće pronaći lijeka dok ne izbroje sve sjemenke u maku.
Vi ćete, jasno, reći da je riječ o pukom praznovjerju, ali gledajući Bratunčane kako se drže za ruke i uz mangupski smiješak sandžaklijskim muslimanima prijete Vukovarom i Srebrenicom, jedino je prihvatljivo objašnjenje kako su – pošemerili pameću. Ne samo da ne poštuju svete Makaveje već ih na njihov blagdan otvoreno i brutalno zajebavaju zazivajući novu Srebrenicu – mjesto gdje su upravo biblijski, kao u Knjizi o Makabejcima, pogubljene sve muške glave pogrešne vjere. Na dan, eto, kad su pogubljena osmorica makabejskih mučenika, oni bi ih pobili ne osam, već osam hiljada.
Nazovite to, rekoh, praznovjerjem, ali ponudite onda drugo objašnjenje. Nije pred zgradom Opštine Bratunac – ili na onoj svadbi, ili gdje se već pjeva ovih vrelih dana Gospojinskog posta – masovne grobnice po Sandžaku prizivalo apstraktno Zlo, Satana ex machina, čudovišta s kokardama iz ravnogorske močvare, već ono njegovo banalno, svakodnevno lice, u razgaženim štiklama ili dječjim majicama na Hello Kitty – nasmijano lice pomjerene pameti.
Nije stoga naivno vjerovati u makabejsko prokletstvo. Naivno je vjerovati da se to liječi bosiljkom i makovim zrnom.
Прави Срби и случајни Хрвати
(Зоран Ћирјаковић)
У доминантним тумачењима холокауста као да недостаје једна реч. Често се помињу нацисти и добровољни егзекутори, (малобројне) психопате и (многобројни) обични људи, тоталитарни режим и пропаганда, али ту некако нема много Немаца.
Није реч само о политичкој коректности. Хвале вредан обзир у великој мери одражавашироко прихваћено веровање да Западна Европа представља синоним за модерно, културно и цивилизовано – оно подразумева и да у срцу Европе, у домовини Канта, Хегела и Вебера, једно овако велико, тешко појмљиво зло може бити или банално или знак неке тешке али, ипак, акутне болести. Тако је у причи о око шест милиона убијених Јевреја, без изузетка голоруких цивила, немачка култура испала невина.
Нажалост, у доминантним тумачењима југословенских ратова деведесетих за све као да је крива само једна култура – ту све врви од Срба. Чак и када су описани као Милошевићеви, контаминирани, паланачки или бестијални, нагласак је на томе да су Срби, људи програмирани својом наводно геноцидном културом.
Зато кривица једног Србина данас, по правилу, није схваћена само као индивидуална – она је увек културална, што, практично, значи колективна, српска. Ту треба тражити и неке од разлога зашто је Сребреница постала „српска”,а стотинак пута већи Аушвиц остао „нацистички”.
Етноцентричне интерпретације овдашњег зла су поново добиле на замаху када је прошле недеље објављен снимак веселих братуначких Срба како певају и играју уз одвратну песму чији је рефрен „Ој, Пазару, нови Вуковару, а Сјенице, нова Сребренице”.
Песма позива на понављање наше две највеће срамоте и заслужује најоштрију осуду. Нажалост, она је до сада углавном остала у сенци тумачења која један ружан догађај ваде из контекста, деполитизују и везују за националну, у овом случају српску културу.
У уводнику објављеном у сарајевском „Ослобођењу” под насловом „Нож, жлица, Сјеница” Борис Дежуловић је претеће шовинистичко лумповање представио као својеврсну екранизацију популарног српског обреда – банални израз једног културом уобличеног зла.
Дежуловић је своју културом обојену слику сместио у виц који му је наводно испричао извесни Кожо: „Елем, дошла на српској слави храна за стол, а један рмпалија халапљиво дохватио месо,па га рукама черечи и трпа у раље. ’Ножем, брате, ножем’, дискретно га домаћин мунуо лактом, а овај се тргнуо и дохватио нож: ’Кога, брате, кога?’Има тај виц и видео-спот, видјели сте га ових дана на Јутјубу, запис из Братунца, са тамошњег традиционалног вашара”.
Али, док Дежуловић у једном злу препознаје српске црте, на другом не види хрватско,већ како пише, „усташко лице”. „У Хрватској је превише усташких п...ица које чврсто држе до својих ставова све док за њих не треба рискирати”, изјавио је у емисији ,,Недељом у 2” на ХРТ-у.
Тако усташе, слично као и нацисти раније, бивају одвојени од културе – нечега што је постојано, што се тешко мења, а камоли „лечи”, а њихова злодела се везују за појмове који сугеришу да се ради о нечему што је привремено ишто се да контролисати, производ људске слабости, ретке болести или пролазне идеологије.
Ту нема ничег спорног. Штавише, масовним злочинима и прогонима у двадесетом веку обично је претходило оцрњивање и клеветање једне културе и људи којије носе у себи. Зато свако раскидање везе између културе и зла треба поздравити. Проблем настаје онда када се примењују двоструки стандарди, када исти принцип не важи за све.
Дежуловић је један од аутора који нам сугеришу да су хрватски злочинци само случајно Хрвати, својеврстан национални отпад према коме сплитски новинар не скрива гађење и презир, док су српски зликовци и људи ,,помјерене памети” представљени као отелотворење правих Срба, слика и прилика српске културе.
Оваква схватања су постала широко прихваћена. Не треба их губити из вида када размишљамо о равнодушности према трагичној судбини крајишких Срба или када покушавамо да разумемо потпуно одсуство интересовањаЗапада према чињеници да је немали део Хрватске у Европску унију 1. јула ушао певајући заједно са Томпсоном и играјући уз стихове „Јасеновац и Градишка Стара, то је кућа Максових месара” и „У Чапљини, клаоница била, пуно Срба Неретва носила”.
Она су важна из још једног разлога. Да би Хрватска могла да „оде са Балкана” и буде прихваћена у друштву ,,модерних” и „цивилизованих” Европљана њено зло је морало да престане да буде посматрано као хрватско. Његови корени су пренети из домена (националне) културе – која је летос примљена у клуб „највиших”, оних које су достојне придева западна – у сферу психопатологије, нечега што је по себи универзално, некако банално, људски и нормално, чак и у својој монструозној ненормалности.
Хрватска култура је тако обезбедила, макар привремену, исписницу из многих тумачења наше заједничке ружне прошлости. За будућност Балкана не би било добро да остане последња којој је то успело. Има тамо још много сувишних и опасних речи.