Pitanje višejezičnih natpisa u Vukovaru nije puko pitanje regulativa Evropske unije, prava manjina ili hrvatskog zakonodavstva, to je pitanje ljudskih prava par exellence, upravo što su ona indikator problema sa kojima se suočava svakodnevno srpska manjina u Hrvatskoj. Višejezičnost je u ovom slučaju lakmus papir na kome prikazuje zrelost jednog građanskog društva i njegova spremnost da prevaziće konfliktnu prošlost i pruži ruku pomirenja dojučerašnjem neprijatelju. Uvažavajući u potpunosti pijetet žrtava koje su stradale prilikom opsade tog grada i stravičnih zločina koje su počinili pripadnici moga naroda jasno je da do istinskog pomirenja može doći jedino izgradnjom međusobnog poverenja i jednakim pravima koje treba da uživaju sve nacionalne manjine a to svakako uključuje i pravo da te manjine koriste svoje pismo. Ništa manje nije važno ni pitanje suočavanja sa prošlošću i katarze, o kojoj nažalost u ovom momentu postoje često dijametralno suprotna gledišta. Vukovar je simbol patnje i slovo srpskog srama, na žalost on je i simbol podela koje traju do današnjeg dana. Frojd je bio u pravu. Srbi i Hrvati, ne dele samo zajedničko kulturno i istorijsko nasleđe, jezik i geografski položaj, već i onaj čuveni frojdovski narcizam malih razlika, po kome se sličnosti prikrivaju a naglašavaju razlike.
Pitanje upotrebe ćirilice u Vukovaru i tenzije koje su nastale oko toga pokazuju koliko su zapravo odnosi i dalje poremećeni i pored jasne odluke hrvatskih vlasti da ispoštuje i sprovede zakone. Nažalost, to pokazuje da su prava srpske manjine i dalje ugrožena. Bez sumnje, jedno pismo, u ovom slučaju ćirilično, za neke predstavlja personifikaciju zla, ali treba naglasiti i to da su takvi pojedinci manjina, koja nažalost smatra da je iznad zakona i da je nasilje način da iskaže svoje nezadovoljstvo. Svesno ili nesvesno, njihov čekić kojima su razbijali višejezične natpise udara istom silinom kojom je udarala i zloglasna odredba o zabrani ćirilice u NDH.
Ono što uliva nadu i optimizam da je većina naroda u Vukovaru ipak za dijalog i suživot koji nema alternativu. Pitanje nacionalne i verske pripadnosti, kao i pitanja latinice ili ćirilice jesu pitanja nijansi između dva naroda koji dele istoriski, kulturni i geografski indentitet, ili bi bar tako trebalo da bude naročito ako sebe smatramo delom evropske porodice i hvalimo se našom vekovnom hrišćanskom tradicijom, a toga, složićete se, ne nedostaje na ovim prostorima. Ćirilica dakle nema alternativu, ne zbog Srba, čak ni zbog zakona, već zbog elementarnog poštovanja drugog i drugačijeg, zar to nije ono na čega nas poziva Христос ili Krist, ili ćemo i njega podeliti?
Autor članka je doktor teoloških nauka, politički teolog, profesor teologije i direktor Centra za istraživanje religije, politike i društva.
http://www.religion-and-peace.com/sr/news/ima-li-cirilica-alternativu%3F