… sa ove razdaljine …
Probudio sam se kasno iako više nisam bio živ. Sa ove razdaljine, i kada sam bio, ne sećam se da sam ikada rano bio budan, pre nekako pod budnim nadzorom.
Ustao sam nazor, vidim sveća je pored stola, lepa, debela, original, gori, pucketa, mada, sa ove razdaljine meni bi to mogla biti i Zvončica.
- Jao Petre, jao kukala ti majka (ali Radoslava je pokojna već pola veka), kukala mi majka (‘ajde Jelice i tašta je sa Radoslavom, verovatno igraju tablića), jao Petre, kukusigameni (Jelice, šta imaš u kuhinji?), jao, jao, kuku…
Prošetao sam se do kuhinje, miriše tamjan mada, sa ove razdaljine, mogli bi da budu i karanfilić i ruzmarin. Kuhinja je poprilično sredjena (kao da dolaze gosti, bože me oprosti), i nema kese za djubre. A taman sam hteo da je zafrljačim komšiji Izetu, u dvorište kao što se njemu par puta omaklo u moje. Sa ove razdaljine, ne deluje mi više slučajno jer Mustafa je jedno obično djubre. Imam komociju da sada mogu nenajavljen da ušetam kod njega i da ga u lice nazovem onako kako sam ga oduvek zvao pred Jelicom, ovde je ionako previše kuknjave.
(E pa Mustafa da znaš da si za mene uvek bio… A što plačeš, pobogu crni čoveče? Izvini za ovo crni, gde si krenuo tako uparadjen? Ej, pa nećeš valjda kod mene? Pa nisam ja više tamo, sada sam ovde!)
Što se uplaka čovek, nikad ga nisam video da plače. Sa ove razdaljine, dodje mi čak lep, nekako tužno lep. Nema ni kod njega kese sa djubretom.
Šteta.
Nigde nikog.
Ko da je neko umro, na daj bože, daleko bilo, pu, pu, sveti Vasilije Ostroški i svi sa nebesa!
U Sivoj mačketini samo neka dečurlija, sa decom. Svi piju gusti sok od breskve, iz malih čaša, debelih.
Ne preostaje mi drugo nego šetnja.
Ceo život šetam.
Danas pravac Kališ.
Sa ove razdaljine i nije tako daleko.
Tamo uvek ima neko. Vasa je tamo svaki dan već dugo. Sećam se da je voleo šah. Vidim ga na klupi koja gleda na Ušće kako hrani sive golubove. Sa ove razdaljine mi izgleda kao da se nekakva paučina rasteže sa njegovih prstiju, prema golubovima sivim kao duvanski dim, da bi se poput dima golubovi razvlačili oko njega.
- Reci mi da još nisi ostavio cigarete Vasilije, sad sam te spominjao na Ostrogu?
- Kako? Ostavio pre godinu dana, na današnji dan. I evo, ne vuče me ma ič! Sve je stvar karaktera. I malo sportske sreće.
Nego, šta ima novo kod tebe?
- Nov sam od danas. Ceo nov. Još mešam vremena. Mislio sam da udarimo jedan šah?
- Ali nemam tablu!
- Da odem one ispisnike da pitam da nam pozajme jednu sa zdepastim figurama, debelim?
- Pazi, tamo se igraju partije života, mogao bi da ostaneš neprimećen. Ionako nemam vremena, moram da se vratim. Danica mi dolazi danas, na godišnjicu, ko zna možda ponese tablu.
- Kakve smo sreće poneće šećernu.
Nakon što je Vasa otišao Sunce je polako potonulo u veliku beogradsku spavaonicu. Zahladilo jeste, mada sa ove razdaljine mene to nije puno doticalo. Sat na Sabornoj crkvi je udario sedam, zidni sat u Majke Jevrosime 19 je stao a u Višegradskoj se rodila jedna Milica.
Sedeo sam tako jednog prolećnog predvečerja, na Kališu na klupi, sam, i polako se utapao u mrak koji se spuštao, bez znanja da li ću u njemu zauvek nestati.
A onda je počeo vatromet.
Moj i Vaš gost, jedan od nas,