Premijer Đinđić je još 2003. godine insistirao na tome da je krajnje vreme za sasvim otvorenu raspravu o statusu Kosova, da Srbija treba da zahteva ono što joj je garantovano Rezolucijom 1244, kao i vraćanje dela bezbednosnih snaga Srbije i pravo vraćanja prognanih i proteranih, piše nekadašnji slovenački ambasador u Beogradu Borut Šuklje u svojoj analizi za slovenački list Finance. U analizi se podseća da je tada Đinđić tražio internacionalizaciju problema Kosova, ali i podelu teritorije, u slučaju jednostranog proglašenja, kao i međunarodne garancije za Srbe koji žive u albanskom delu
Danas sam poslala izveštaj o analizi, koju je, u slovenačkom listu »Finance«, objavio prvi ambasador Slovenije u Beogradu, Borut Šuklje. Sažetak analize je na info-sajtu B92. Verujem da bi trebalo i vama da omogućim da tu analizu celu pročitate, zato sam je, za vas, prevela:
PRVI ZADATAK HAŠIMA TAČIJA
Skupština Kosova je, u nedelju, usvojila deklaraciju o nezavisnosti. »Za« je glasalo 109 poslanika. Predstavnici Srba nisu prisustvovali sednici.
Zima, na prelazu iz godine 2002. u 2003., je bila i za balkanske razmere prilično blaga. Tadašnji srpski predsednik vlade, Zoran Đinđić se, baš tih dana, iz posete Brazilu, vratio u Beograd i otvorio, za tadašnju evropsku politiku, sasvim jeretičku temu, razgovor o statusu Kosova. Kako se sećam je tezu (govorio je o novom Dejtonu), prvi put pomenuo na novogodišnjem prijemu za ambasadore, prvih dana 2003. godine, a kasnije i u intervjuu za jedan od najčitanijih listova. Celu zamisao i njeno utemeljenje sam uspeo da rekonstruišem dosta kasnije, ali sam ubeđen da, danas, ne možemo da ocenjujemo vrednost pojedinih odluka rukovodstva EU u vreme pregovora Beograda i Prištine, ne da bi razmislili o tadašnjim predlozima samo dva meseca kasnije ubijenog predsednika srpske vlade.
Tri Đinđićeve teze
Moramo da napravimo novu strategiju i da se odlučno latimo rešavanja kosovskog pitanja, koje mora što pre i konačno da bude rešeno, je bila misao, koju je Đinđić pomenuo na tom novogodišnjem susretu. Danas možemo da je, iz dostupnih izvora, zabeleški i državničkih pisama, obnovimo u celini. Radilo se o tri teze.
1. U Srbiji nije moguće rešiti bilo šta važno, dok se ne reši kosovsko pitanje i teritorijalno definiše Srbija. Nikakve sumnje nema da je Kosovo, de facto, nezavisna država, jer država, čiji sastavni deo je pokrajina, bar poslednjih godina (Đinđić je mislio na vreme nakon demokratskog preobrata 2000. godine) nema nikakve mogućnosti da utiče na bilo koji vidik života na Kosovu. Državne ingerencije, mahom, preuzimaju medjunarodne organizacije i pozivaju se na rezoluciju Saveta Bezbednosti UN 1244, pri čemu sistematski zaboravljaju na garantovana prava Srbije, potvrđena tom rezolucijom. To znači, nastavio je Đinđić, da treba priznati činjenicu da »matična država me sprovodi svoje ingerencije, niti je u izgledu da će ih sprovoditi, u bližoj budućnosti, što je neprihvatljivo i u suprotnosti sa usvojenim dokumentima«.
2. Sada je poslednji čas za sasvim otvorenu raspravu o statusnim pitanjim, jer je čekanje najlošija opcija. Takav zahtev će »iznenaditi i naljutiti« međunarodnu zajednicu, ali će ih ipak prisiliti na konzistentu politiku.
Treća. Zahtevaćemo samo ono što je garantovano rezolucijom 1244, takođe i vraćanje jednog dela naših bezbedonosnih snaga i pravo povratka svih prognanih i isteranih. Jako je mala verovatnoća da će se napisano i ostvariti, ali će biti otvoren prostor za druge predloge, za poštovanje ljudskih prava svih, a na tome će se zasnivati i politički sistem saradnje između srpskog i albanskog entiteta.
Potpuna panika u Briselu
Đinđić je mislio da treba internacionalizovati pitanje Kosova i zahtevati, pri jednostranom proglašavanju nezavisnosti, teritorijalnu podelu, kao i realne i izvodljive međunarodne garancije za Srbe, koji žive u albanskom delu, kao i poseban status i zaštitu verskih objekata.
Đinđić je govorio o novom Dejtonu. Panika u Briselu je bila potpuna. Još veća kada im je, pokojni predsednik vlade, objašnjavao da je račun, za diktaturu i ratove Slobodana Miloševića, već ispostavljen i da je u redu da je tako. »Ipak, ne mogu, istovremeno, da važe dva načela, koja se međusobno isključuju, administrativno-teritorijalni i etnički. Usvajanje takvog presedana bi bio novi Dejton«. I dodao je: »Neka me niko ne sumnjiči da sam protiv Dejtona, upravo suprotno, mogli bi da ga upotrebimo i za kosovske Srbe i Albance. I Srbima u pokrajini moraju da budu priznata kolektivna nacionalna prava, zaštićena preko odgovarajućih institucija. Samo individualna državljanska prava nisu dovoljna, jer su i ona najosnovnija obezbeđena samo pomoću vojnih patrola. Kosovski Srbi moraju da dobiju pravo na svoje školstvo, zdravstvo, sudstvo i policiju tamo, gde žive i pre svega tamo gde su većina«.
Amerikanci odbacili Đinđićevo razmišljanje
Sadašnji predsednik Srbije, Boris Tadić je 2003. godine bio ministar odbrane Srbije i Crne Gore. Na osnovu mojih beleški, razgovarali smo februara, te godine, nakon njegovog povratka iz SAD, gde je prisustvovao Molitvenom doručku. »Jako loše su reagovali, imao sam jako tvrde razgovore u Savetu za nacionalnu bezbednost, bili su sasvim jasni«, rekao mi je, »nikakvih promena na Kosovu, inicijativa premijera Đinđića uzrokuje krizu, a ne suprotno, nećemo dopustiti nikakve inicijative za nezavisnost Kosova«.
Tadašni potpredsednik vlade, dr. Žarko Korać, je naveo tri razloga, koji su, prema njegovom ubeđenju, diktirali hitnu raspravu o statusu Kosova:
1. To pitanje ne može da ostane status quo, jer se na Kosovu dešavaju stvari, koje zahtevaju rešavanje statusa kroz godinu-dve i »tada će nas pozvati da pregovaramo sa faktički nezavisnom pokrajinom.«
2. U tom slučaju će demokrate izgubiti izbore i dovešće na vlast one, koji su izazvali sve grozote i rata u nekadašnjoj Jugoslaviji i na Kosovu.
3. Treba radikalno postaviti i pitanje kolektivnih ljudskih prava na Kosovu, jer je »predlog federalizacije samo odgovor na albansko najavljivanje proglašavanja nezavisnosti«.
Goran Svilanović je bio, kasnije, još precizniji (razgovarali smo prvih dana oktobra, iste godine, na dan početka pregovora, odnosno dijaloga Beograd-Priština, u Beču). Đinđić je hteo da odstrani sva sporna pitanja o članstvu Srbije u EU. Znao je da, nerešen status Kosova, može da uslovi ili čak i zaustavi pregovore sa EU. »Ni jedna vlada nema rešenje za taj problem, ni evropska, ni ruska, ni američka, ali će nas sve podržati, ako nam uspe da se dogovorimo.«
Orkestar za svadbe i sahrane
To su bile godine, kada je bilo nepoželjno govoriti o Kosovu, a isto tako je 2007. godina bila godina, u kojoj nije bilo najpoželjnije postaviti osnovno pitanje da li su zaista iscrpljene sve mogućnosti dogovora između Beograda i Prištine i zar nije moguć zajednički dogovor u Savetu Bezbednosti o dopuni rezolucije 1244 i upućivanju evropskih bezbedonosnih snaga na Kosovo.
Evropska komisija me je podsećala na orkestar za svadbe i sahrane, htela je sve da uradi brzo i odjednom. Da ponudi Srbiji evropski sporazum i da joj poruči da će priznati nezavisnost Kosova.
Da, radi se i o pitanju načela. Milan Kučan, nekadašnji predsednik Slovenije je, u subotnjem listu »Delo«, sasvim tačno utvrdio da se radi o pristajanju na tezu da ljudi različitih naroda ne mogu da žive zajedno i da među njima nije moguć dijalog, samo zato što su različiti po nacionalnoj, verskoj i kulturnoj pripadnosti. Uz to je zapisao i » legitimnost, koju je dobila ta teza pri rešavanju kosovskog pitanja, može da ima jako presudne posledice po mir i bezbednost na Balkanu, gde je teško rešavati probleme, bez razumevanja njihove međusobne zavisnosti i povezanosti«.
Država svih državljana
Ipak. Aklamacijom je bila usvojena deklaracija o nezavisnosti Kosova, u kojoj piše: »Kosovo je demokratsko i multietničko društvo, koje prihvata civilnu i vojnu medjunarodnu prisutnost«. Zapisali su i da je Kosovo država svih državljana.
Zato, prioritet jedinog realno jakog kosovskog političara, predsednika vlade, Hašima Tačija, nije da poziva države sveta da priznaju Kosovo. Ne, najpre mora da ubedi sve one žitelje Kosova, čiji predstavnici nisu bili na sednici u nedelju, da će zakonima imati garantovano sve ono, o čemu je, godinama ranije, pisao pokojni Zoran Đinđić, a to su lična i kolektivna ljudska prava.
Tako sam razumeo i poziv, najuglednijih predstavnika slovenačke privrede, predsedniku slovenačke vlade, Janezu Janši i ministru spoljnih poslova, Dimitriju Rupelu, o priznanju novoproglašene države Kosovo. (Udruženje Menadžer, u kome je 1100 slovenačkih menadžera, pre par dana je, pismom, pozvalo Janeza Janšu i Dimitrija Rupela da ne žure sa priznavanjem nezavisnosti Kosova, o.p.)
Borut Šuklje