Autor: Rodoljub Šabić
Nedavno je BIRODI (Biro za društvena istraživanja) objavio svoj „Alternativni antikorupcijski izveštaj".
Radi se o rezultatima jednog zanimljivog istraživanja koje je za predmet imalo postojeći antikorupcijski pravni okvir, njegovu sadržinu i primenu, kao i ocenu delovanja, odnosno integriteta („antikorupcijske održivosti") antikorupcijskih tela, odnosno državnih organa čiji zadatak je borba protiv korupcije.
Izveštaj mi je bio vrlo zanimljiv, dvostruko zanimljiv. Prvi razlog je to što je generalno reč o zanimljivoj temi, a drugi razlog, red je da to priznam, su ocene iz izveštaja koje se odnose na instituciju koju predstavljam - Poverenika za informacije od javnog značaja.
Dakle, u izveštaju je, u konkurenciji 10 po izboru BIRODI-ja najrelevantnijih „antikorupcijskih organa" Poverenik ocenjen najbolje i svrstan na prvo mesto. To izgleda ovako:
Konačne ocene predstavljaju rezultantu ocena dobijenih po više različitih kriterijuma. To u slučaju Poverenika izgleda ovako:
A ocenjivali su predstavnici četiri relevantna društvena sektora - nevladinih organizacija, medija, institucija i parlamentarnih stranka:
Naravno, nikakve ocene ne treba precenjivati. Ocene su u krajnjoj liniji uvek relativna stvar. Ipak, imajući u vidu da su ih u ovom slučaju davali 79 kompetentnih predstavnika gore navedena 4 društvena „sektora" iz Beograda, Novog Sada, Niša i Kragujevca ocene, ako ne pouzdane, u svakom slučaju jesu bar indikativne. A, bez lažne skromnosti, i takve ocene rada mojih saradnika i mog mi prijaju.
Ali, koliko god, bar na prvi pogled bile lepe, prijatne, reč je ocenama koje su zapravo zabrinjavajuće. Jer, razume se, „Alternativni antikorupcijski izveštaj" je izvesno imao daleko ozbiljnije ambicije od toga da meni priušti zadovoljstvo. A u kontekstu tih ozbiljnijih, vrednijih ambicija činjenica da najbolje ocenjena „antikorupcijska" institucija bude ona koja to zapravo i nije ili koja je to samo sekundarno je zapravo vrlo zabrinjavajuća.
Poverenik za informacije je, kako to u zakonu stoji, drugostepeni žalbeni organ. On shodno zakonu ne postupa ex officio, ne pokreće niti sprovodi, po sopstvenom nahođenju bilo kakve istrage. Bavi se onim na šta ga upućuju žalbe koje prima.
U nekoj srećnijoj zemlji težište delovanja Poverenika moglo bi biti u oblasti ljudskih prava, zaštiti životne okoline, kulture... Dakle, samo zbog činjenice da je veliki deo ukupnog broja žalbi koje prima „antikorupcijskog" karaktera, Poverenik je postao „antikorupcijski" organ.
S tim u vezi mislim da se nameće jedan zaključak. Ozbiljan cilj u antikorupcijskoj borbi mora da bude „potiskivanje" Poverenika sa liste antikorupcijskih organa. Uostalom, „Alternativni antikorupcijski izveštaj" je i sam Zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja, u konkurenciji sa više drugih fundamentalnih antikorupcijskih akata i zakona, ocenio najboljim. Mora se već jednom učiniti nespornim nešto što je samo po sebi notorno. To da nije samo Poverenik za informacija taj koji treba da obezbedi primenu Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja. On ga samo štiti, a „primenjuju" ga, tačnije rečeno morali bi ga korektno primenjivati hiljade drugih subjekata. Nužno je obezbediti da oni svoje obaveze iz zakona uredno izvršavaju i dobićemo rezultat - Poverenika verovatno neće biti na listi antikorupcijskih organa ili bar ne na njenom vrhu, a korupcije će izvesno biti manje. Prvo nije naročito bitno, ali drugo svakako jeste, i to izuzetno.