Ovaj blog nastavlja tamo gde je predhodni zavrsio. U isto vreme odgovara na pitanja kako, zbog cega i kada je to Amerika usla u fazu klasicnog imperijalizma ? Zbog cega se vanjska politika Demokrata i Republikanaca ne razlikuje? I na kraju, zasto novostvorena koalicija u kongresu nije iznenadjenje.
Istorija nije nauka o proslosti,vec nauka koja pokusava objasniti sadasnjost. Ona se i kroz primer Amerike moze posmatrati kao svojevrsna patologija ljudskog ponasanja.
Ideja o Americi kao svetioniku ostatku mracnog sveta rodila se davne 1630 godine na brodu "Arbela". John Winthrope, lider Puritanaca zasluznih za osnivanje kolonije Massachusetts bay, prvi ce u svom najpoznatijem politickom pamfletu "model hriscanske solidarnosti"( A Model of Christian Charity) citirati novozavetnu frazu :grad na bregu ( City upon hill) u kontekstu njegovog verovanja da je upravo on ,skupa sa Puritancima, dobio zadatak da na novoj zemlji osnuje "novi Jerusalem".
Winthrop i njegovi istomisljenici su verovali u ciklicnu prirodu ljudske istorije. Naime, po njima istorija se deli na vremena svetla koja smenjuju vremena tame. Tako je na primer, vreme svetla bilo vreme Hrista i njegovih apostola da bi ih sukcesivno zamenila vremena tame predvodjena i uzrokovana korumpiranoscu Katolicke crkve.
Pojava Martina Luther/a, odnosno protestanske crkve, verovao je Winthrope, bila je boziji znak dolaska novog vremena svetla.
Medjutim, Winthrope i njegovi istomisljenici smatrali su da je reformatorski pokret pretocen u protestantizam propustio priliku da istinski procisti Hristovu Crkvu. U ondasnjoj engleskoj kolonizaciji Amerike, Winthrope je prepoznao, ne samo sansu, vec bozije providjenje osnivanja "novog Jerusalema" na tlu novog sveta.
Stari je svet, ubedjen je bio Winthrope, isuvise ogrezao u mrak i korupciju ljudske duse da bi sa njega zasijalo svetlo nade.
Mada, identicna vrsta mraka pretila je i novom kontinentu. Naime, Wirginia, za razliku od Winthropovog Massachusetts/a imala je prve koloniste koji su vise brinuli o svom vlastitom, pre svega materijalnom spasenju, nego o spasavanju sveta.
Bez obzira na nesumnjivu snagu njihove vere, ideoloski zil osnivaca Massachusetts kolonije nije mogao odoleti protoku vremena sa kojim su neumitno stizale, kako nove generacije, tako novi naseljenici.
Zbog toga ce zivot u Bostonu, sto se tice uzivanja u materijalnim blagodetima, sve vise liciti na gradove drugih kolonija. Ortodoksni ce svestenici, poput kakvih starozavetnih proroka, vapiti nad sudbom Massachusetts/a koji se odrekao boga pa se po nicem ne razlikuje od Wirginia/e.
Medjutim, animoziteti izmedju kolonija Wirginia i Massachusetts, iako stavljeni u drugi plan tokom i zbog rata za nezavisnost(1776-1783), jos ce dugo odolevati zubu vremena.
Rat za nezavisnost, sem sto je animozitete izmedju kolonija stavio na stranu, izvukao je i u samom Massachusetts/u vec odavno zaboravljenu Winthropovu ideju o "gradu na bregu".
Naravno, winthropova politicko religiozna poruka do te je mere sekulizirana da bi je sam Wintrhope da je mogao tesko prepoznao. Novo stvarana americka republika, utemeljena na principima prosvetiteljstva koji su nosili novi, sekularni odnos religije i drzave, sve da je htela, nije mogla samo kopirati Winthropov "model hriscanske solidarnosti".,. Ono sto medjutim lideri novostvarane republike jesu prihvatili od Winthropa jeste mesijanska uloga, ovog puta ddignuta sa nivoa puritanske kolonije Massachusetts na nivo tadasnjih Sjedinjenih drzava.
Amereika je tako odbacivsi jednu vrstu imperijalizma, onog hriscanskog,postavila seme drugoj vrsti imperijalizma kog je sam Jefferson nazvao slobodarskim.
Medjutim, niti Winthrope, a jos manje Jefferson , nisu smatrali da je Americi, kao svetioniku svetla, za promicanje njenih ideja potrebna sila. Sta vise, sama svrha postojanja svetionika jeste da svojom svetloscu ukaze na put ostatku sveta, a ne da ga na taj isti put natera. Drugim recima, neophodnost sile , oskrnavila bi sustinu ideje kao takve.
Jefferson, ocigledno svestan da bi vojna moc mogla Amerriku odvesti tamo gde je bila Engleska njegovog vremena, zustro se protivio postojanju aktivne vojske. "Aktivna vojska", kako je govorio Jeffersonov istomisljenik Elbridge Jerry, "je poput aktivnog penisa: odlican garant mira u kuci,ali opasno iskusenje za avanture vani".
Posle sticanja nezavisnosti, Winthrope , na kratko vaskrsao tek da bi njegova mesijanska ideja bila upakovana u novi, patriotski okvir, zarad mobilizacije stanovnistva protiv krune, brzo je nestao sa scene novostvorene republike.
Gotovo dva veeka kasnije, hladnoratovska Amerika kao pobednik dva svetska rata te sa ideoloskim neprijateljem u vidu komunistickog Sovjetskog Saveza, postace pogodno tlo da se jos jednom iz istorije izvuce mesijanska uloga Amerike.
Ovog ce puta americcki politicari,za razliku od utemeljivaca americke republike, direktnije citirati winthropov "grad na bregu".
Winthropov religiozni fanatizam suprostavljen principima prirodnog prava na kojima je stvorena americka republika, u jednoj drugoj, hladnoratovskoj Americi, izgubice negativnu konotaciju. U Americi ciji je glavni neprijatelj postala komunisticka bezboznicka ideologija USSR/a, Winthrope ce doziveti svojevrsnu politicku rehabilitaciju.
U isto vreme, ovvog puta nimalo suprostavljena Winthropovoj politicko religioznoj idejiAmerike kao "novog Jerusalema", vaskrsnuce i Jeffersonov tzv slobodarski imperijalizam.
Tako ce ova dva ideoloski suprostavljena koncepta kohabitirati zajedno, prvi Winthropov prihvacen od Republikanaca , dok su drugi, Jeffersonov concept " prigrlili" Demokrate. Medjutim nit koja spaja ova dva koncepta, odnosno zbog cega se vanjska politika dve partije nece razlikovati, jeste mesijanska uloga SADD.
Naravno, SAD nisu postale model hriscanske solidarnosti ili svetionik slobode drugima , kako su to zamisljali Winthrope i Jefferson. Oslonivsi se na silu SAD su presle taj rubikon u kome su i bog i sloboda postali dekoracija sustini oslikanoj u klasicnom imperijalizmu.
Medjutim Sam sudar ova dva idealizma sa filosofijom realizma, pretocen u upotrebu sile, ne predstavlja presudan momenat za prelazak u klasicni imperijalizam. Mnogo bitnija posledica pomenutog sudara oslikana je u cinjenici da je paravan ili dekoracija postala svrha ideologije. Drugim recima, neki ddanasnji Nietzsche/ov junak(ludak)mogao bih usred belog ddana sa fenjerom u ruci traziti demokratiju ,a zatim uzviknuti kako je ista konacno mrtva. Ono sto je preostalo jeste samo senka upokojene ideologije. .
Ideolosko mrtvilo obe partije objasnjava najmanje dve stvari:Postaje jasnije zbog cega se vanjska politika Demokrata i Republikanaca, iako polazi sa drugacijih ideoloskih pozicija, razlikuje koliko se razlikuju pepsi i kola.
Drugo, jos interesantnije, daje logicno objasnjenje nedavno stvorene antiobamine koalicije u kongresu, koja nije, kako bi to mnogi ocekivali, sastavljena po partijskoj liniji, vec jee cine najliberalnije demokrate i najkonzervativniji Republikanci.
Drugim recima, otpor politici Bele kuce, jucer po pitanju NSA, danas po pitanju Sirije, moze se posmatrati kao otpor ideoloski prezivelih segmenata obe partije njihovim ideoloski mrtvim mainstream/ovima .
Zbog toga ne cudi podrska Demokratskih i Republikanskih lidera u kongresu Obaminoj vanjskoj politici, u svezi NSA,a ovih ddana u pogledu Sirije.
Iako je predsednik Obama ucinio svojevrsni presedan trazeci misljenje kongresa on sse sasvim jasno pozicionirao na jednu stranu politicke nejednacine koju cine imperija i demokratija.
Svaka je imperija prevashodno zainteresirana za poruku svoje akcije dok je demokratija prevashodno zainteresirana za poruku svojih gradjana.
Bitno je naglasiti rec prevashodno jer postoje izuzeci, E.G., ddva svetska rata, kad su predsednici Amerike donosili odluku da SAD udju u rat bez obzira na inicijalno negativan stav javnosti.
U tome smislu treba posmatrati i pokusaj Obamine administracije da Siriju danas uporedi sa Nemackom pred drugi svetski rat, koja ne samo sto vredja zdrav razum,vec govori do koje je mere pomenuti paravan upokojene ideologije izlizan.
Amerika, na razocarenje mnogih, nije delo ni boga ni vraga; istina je kao obicno negde izmedju. Ameriku su stvorili ljudi. Sto naravno ne umanjuje kredibilitet univerzalnog pravila da je pitanje odgovornosti i moci usko poveezano, radilo se o lokalnoj ili globalnoj ljudskoj zajednici.