Rekoh i spasih svoju dušu (Dixi et salvavi animam meam)
Kažu da je nekima jedna pesma dovoljna. Da postoje pesnici koji ostaju upamćeni po jednoj jedinoj pesmi. Da zaslužuju poneti ime dobrog pesnika zbog te jedne pesme, kao da nisu napisali ništa drugo.Takvi su bili Vladislav Petković Dis i dr Laza Kostić.
Oni su se, kao što se zna, međusobno mnogo razlikovali u svemu. Međutim, u najmanju ruku, dve stvari bile su im zajedničke. Prvo, obojicu nije trpeo dr Jovan Skerlić, verovatno najpoznatiji srpski književni kritičar svih vremena. Drugo, ostali su (najviše) upamćeni po jednoj od njihovih pesama - Dis po Nirvani, a Kostić po Santa Maria della Salute.
Da su se mnogo međusobno razlikovali znao je, naravno, i sâm Skerlić. Tako je, pišući o Disu koristio najprizemniji rečnik, kakav bi, narodski rečeno, teško i pas s maslacem mogao progutati, dok je o Kostiću, ma koliko ga nije podnosio, govorio, manje-više, u rukavicama.
Među onima koji se nikako nisu slagali sa Skerlićevim ocenama Kosića i Disa bio je dr Svetislav Stefanović, pisac, pesnik, kritičar i prevodilac***. S tim u vezi, između Skerlića i Stefanovića postojao je neprekidan rat, te je samo Skerlićeva rana smrt dovela do toga da veliki animozitet između njih ne bude dalje produbljen.
Da kažem i ovo. Današnji biografi slavnog Skerlića konstatuju da je, pored sveg značaja za srpsku književnost svog doba, pravio i greške. To se naročito ogledalo u procenjivanju pesnika; neke je mnogo uzdizao a za njih se danas u Srbiji (skoro) i ne zna, dok je bivao bahato preoštar prema nekima čija imena su izdržala probu vremena, te se i danas, posle više od jednog veka, pominju kao značajne ličnosti srpske književnosti. Tu prvenstveno mislim na - Kostića i Disa.
1. Vladislav Petković Dis (Владислав Петковић Dis, 1880 - 1917) napisao je dosta pesama, ali, kao što rekoh, neki kritičari smatraju da samo zbog Nirvane zaslužuje da ponese - ime dobrog pesnika. Konkretno, Svetislav Stefanović smatra da je Dis, "iako je malo dobrih pesama napisao, ipak veći pesnik od Milana Rakića, čije su sve pesme dobre".Skerlić se nije posebno osvrtao na Nirvanu, već je, prilikom objavljivanja zbirke pesama Utopljene duše grdio Disa na sva usta, proglašavajući ga ludakom: „Poezija g. Vladislava Petkovića je poezija ne bola duševnog no bolesti duševne, ali isto tako, ako ne i više, poezija podražavalačka, knjiška, đačka".
Dalje je beležio: „To je poezija grozničavih snova i mesečarstva; to je atmosfera otrovnih i perversnih Cvetova zla Bodlerovih, jezivih halucinacija Edgara Poa i Danse macabre Sen-Sansa - ako ne dekoracije iz radnji za pogrebnu spremu, poezija grobara koji je čitao knjige... Njegova poezija je afektacija bolova koje on ne oseća, podražavanje pesnicima koje u stvari ne shvata, pesnička vežbanja đaka koji je naučio nešto stihova da piše. Ima u njemu i Bodlera i Verlena, iz treće ili četvrte ruke, ima i naše romantike šezdesetih godina, ima Milana Rakića, Sime Pandurovića, pa čak i Armana Divala... G. Petković je nekultivisan čovek, koji je malo čitao, koji malo zna, koji se nije dalje makao od Zemuna, i manje no iko on je u stanju da nam dâ nov izraz moderne duše, koja je tako složena, i moderne umetnosti, koja je u tolikoj meri intelektualna. Njegovo Cveće zla je odveć kržljavo, i on nema čak ni doslednosti ni hrabrosti da do kraja ide u tom 'ukrcavanju za Sodomu i Gomoru'. Poezija g. Petkovića jeste jedna neuka i gruba imitacija. Dekadentstvo nije nikada bilo lepa stvar, ali g. Petković je uspeo da ga dotera do krajnih granica apsurda, i da dâ njegovu grubu i prostačku karikaturu. Prostačka karikatura, da, to je odista prava reč!"
Na to je Svetislav Stefanović, sa polazišta da je "u srpskoj književnosti Skerlić bio tvorac kritike bez osećanja", žestoko reagovao: "Dole kritika koja sudi, a ne tumači; koja osuđuje, a ne razume! Dole kritika koja dočekuje pisca kao svoju žrtvu, svoj plen od koga živi! "
A onda je dodavao: "Kritika je ta koja guši, sputava, koči, pa ponekad i uništava umetnička dela... Problem kritike je u samom pristupu. Kritika pristupa poeziji tražeći ono što je u toj poeziji rđavo - a ako se tako pristupa, nije teško otkriti rđave strane kod svih pesnika. Svakom pesniku treba pristupiti sa željom da se otkrije ono što je vredno u toj poeziji (Jer svetlost može praviti i imati svoje senke, ali senka ne može praviti ni davati svetlost). Problem sa kritikom je što ili kritika uopšte nema osećaja za poeziju ili ima smisao samo za jednu vrstu poezije".
A da kažem i nekoliko reči o samom Disu:
Mnogi su primećivali da se ponašao kao boem, jer je, po dolasku u Beograd, voleo da banči sa drugim beogradskim boemima, a bilo je ih je dosta. Imao je skromno obrazovanje, nije znao strane jezike, o novoj umetnosti saznavao je samo preko razgovora sa obrazovanijim ljudima. Nije imao direktne uzore. Analitičari kažu da je bio talentovan, ali u jezičkom smislu njegova poezija je nedoterana.
Pesimizam u njegovim delima je prilično izražen, smrt je čest motiv, a poezija je okrenuta sebi - zato ga je Skerlić, kao što sam gore naveo, okarakterisao "kao lošeg pesnika, sa bolesnim idejama".
Međutim, posle njegove smrti, 30-tih godina prošlog veka on je revalorizovan i donekle glorifikovan, čak je o proglašavan za najboljeg pesnika Moderne, što je bila druga krajnost.
Tek 60-tih godina je svrstan, umnogome zahvaljujući i sudu Isidore Sekulić, među dobre pesnike, odmah iza Dučića i Rakića, što se i danas smatra objektivnom ocenom.
Evo početne strofe Nirvane:
Ноћас су ме походили мртви,
Нова гробља и векови стари,
Прилазили к мени као жртви,
Као боји пролазности ствари.
2. Laza Kostić (1841-1910) je bio veliki pesnik i sanjar. Veličanstvenu ljubavnu pesmu Santa Maria della Salute napisao je inspirisan životom i smrću lepe Lenke Dunđerski. Ta pesma se danas smatra vrhuncem romantičarske poezije kod nas. Na neki način mu je to bila oproštajna pesma, jer je nju Kostić objavio godinu dana pre smrti, mada ju je godinama nosio u svojoj uobrazilji (dnevnik koji je vodio na francuskom jeziku otkriva genezu te pesme).
Pesma počinje ovako:
Опрости, мајко света, опрости,
што наших гора пожалих бор,
на ком се, устук свакоје злости,
блаженој теби подиже двор;
презри, небеснице, врело милости,
што ти земаљски сагреши створ:
Кајан ти љубим пречисте скуте,
Santa Maria della Salute.
Da dodam ovom prilikom i to da Lazi Kostiću nisu bili naklonjeni, pored Skerlića, ni Ljubomir Nedić i Bogdan Popović. Jednodušno su poricali vrednost njegovog književnog stvaralaštva. A Svetislav Stefanović je u to vreme neskriveno izražavao svoju odanost umetničkom delu Laze Kostića. (Bogdan Popović nije uvrstio nijednu njegovu pesmu u svoju Antologiju, 1911. godine, smatrajući da Laza Kostić nije bio, kako je to jednom rekao, "značajan pesnik u onoj meri u kojoj je to za - Svetislava Stefanovića").
Skerlić je oštro pisao, napadajući istovremeno i Svetislava Stefanovića i Lazu Kostića: "Stefanović ima mana koje vrlo jako opominju na Lazu Kostića, čiji je on obožavalac i jedan od vrlo retkih branilaca".
Povezivao je Skerlić Lazu Kostića i sa Vladislavom Petkovićem Disom: „Takva je poezija g. Petkovića: književno glumačenje, pesničko verglaštvo, imitacija bez duha, bez ukusa i, što je najgore, bez talenta - jer u poeziji talenat sve izvinjava i sve spasava. G. Vladislav Petković, to je Laza Kostić koji je, zadocnivši za čitava pola veka, zalutao u Beograd".
Srećom, prava književna afirmacija, kao što se to često događa kod ličnosti koje idu ispred svog vremena, došla je kasnije. Danas se Laza Kostić s pravom smatra ne samo velikim pesnikom već značajnom figurom srpske književne istorije. Povodom sto godina od njegove smrti,u Srbiji je izdata poštanska marka s njegovim likom.Eto. Završavajući ovu trodelnu serijicu (tri stara ruska pesnika, tri stara italijanska slikara i dva stara srpska pesnika) setih se ispravne konstatacije Andreja Tarkovskog: „Циљ сваке уметности је ... да објасни људима разлог за њихову појаву на овој планети; или, ако не да објасни онда бар да постави то питање". Na mene se naročito odnosi ovaj drugi deo - postavljanje pitanja.
-------------------------------------------------
*** Podsećam da sam ranije pisao blog o Svetislavu Stefanoviću (Oslobodioci/osvetnici, čemu?), pridružujući se onima koji traže njegovu rehabilitaciju (njega su komunisti streljali, prilikom preuzimanja vlasti u Beogradu, 1944. godine, pod stereotipnom optužbom „neprijatelj naroda i ratni zločinac", zajedno sa još pet stotina ljudi, u jednom danu).
Da dodam i da je pesnik Vladislav Petković Dis imao sina Mutimira Petkovića, koji je bio završio Pravni fakultet u Beogradu; za vreme Drugog svetskog rata on se pridružio vojsci Draže Mihajlovića, da bi, i njega, komunisti likvidirali po preuzimanju vlasti u Beogradu.