Zamislite da ste vlasnik kafane. Poznate i velike kafane u koju dolazi puno ljudi i koji tu ostavljaju puno para. Zamislite sada da treba da angažujete nekog da vam pruži neku uslugu, recimo nek vam to bude izrada web sajta kompanije ili recimo programiranje softvera za obradu narudžbi ili nečeg tako već sličnog. Recimo da znate da taj posao mogu da vam završe dvojica programera, neka se recimo zovu Mika i Laza, a da vi sad treba da odlučite kog ćete angažovati. Recimo na primer da vam Mika za taj posao traži 100 dinara, a Laza 110. I recimo da ste sigurni da će obojica podjednako kvalitetno obaviti posao. Kog ćete angažovati? Pretpostavljam da bi uobičajena logika bila da angažujete Miku. Jer će vam istu uslugu obaviti za manje pare. Da ste državna ustanova koja sprovodi zakone o javnim nabavkama, svakako biste morali da angažujete Miku. Ponuda mu je povoljnija. Ali da li je to stvarno tako?
Zamislite sada da znate i sledeće - iako podjednako dobro rade svoj programerski posao, a Mika traži manje para za svoje usluge, Mika nikad ne dolazi u vašu kafanu. Nikad od njega ne vidite ni dinar. Svoje pare troši negde drugde i nikad ni jedna njegova para ne stiže do vas. Laza s druge strane ne izbija iz vaše kafane. Sve što zaradi potroši kod vas u kafani, svu svoju hranu naručuje iz vaše kafane i onoliko je dobra mušterija koliko se to može biti. Recimo da ste sigurni da će sve pare koje budete platili Lazi on potrošiti u vašoj kafani. Sad kad ovo znate koga ćete angažovati? Ko je tu stvarno povoljniji? Sada kada znate ovo koliko vas stvarno košta Mikina, a koliko Lazina usluga? Ako angažujete Miku, košta vas 100 dinara. Koliko je Mika i rekao. Sve pare će otići i ništa se neće vratiti. A ako angažujete Lazu? Svih 110 dinara će vam se vratiti natrag kroz narudžbe za vašim uslugama. Naravno, deo tih para ćete morati da date na radnike, hranu za pripremu i ostale stvari koje morate da platite da biste Lazi pružili uslugu, ali jedan bitan deo će vam ostati. Da ne preteramo, neka to bude recimo 30%. 30% od 110 dinara je 33 dinara. Dakle, iako ćete platiti 110 dinara nominalno, čist odliv para ako angažujete Lazu biće 77 dinara. Ko vam je sada povoljniji?
I verovatno se pitate kakve to ima veze sa državom i budžetskim deficitom. Ima. Jer država je u još boljoj poziciji u odnosu na vlasnika kafane iz ove priče. Svi koji rade u ovoj zemlji su njeni klijenti i plaćaju joj veliki deo para koje zarade. Sem toga, kada prima dodatne pare država ne mora da proporcionalno povećava količinu usluga koje pruža, pa tako ni da povećava rashode. Kako se to kaže - državni troškovi su većim delom fiksni troškovi. E sad sledi i to da oni koji ne rade u ovoj zemlji nisu njeni klijenti. Pa kako onda stvari stoje kada se sprovode postupci javnih nabavki. Recimo da država nabavlja neku robu ili neku uslugu i da u postupku javne nabavke svoju ponudu daju dve firme - jedna koja nudi proizvode koji se u potpunosti proizvode u Srbiji, skroz od repromaterijala pa do završne obrade i jedna skroz inostrana, odnosno koja nudi proizvode u potpunosti napravljene u inostranstvu, van ekonomskog sistema Srbije. Recimo da su proizvodi koje nude po svim kvalitetima jednaki, a da su im i cene jednake. Koja je tu ponuda povoljnija? Naša procedura javnih nabavki, rekla bi da su te dve ponude jednako povoljne. Ali jesu li? Hajde da pogledamo šta se dešava sa parama koje država uplati jednom odnosno drugom drugom. Recimo da je država uplatila 100 dinara i jednom i drugom:
1) PDV - ne znam da li sve, ali znam da puno budžetskih institucija plaća PDV na robu koju kupuje. To je dakle nekih 16,7 dinara koji se odmah, trenutno vraćaju natrag u budžet iz kog su izašli. Naravno, ako je firma obveznik srpskog PDVa.
2) Radnici - u ceni proizvodnje svake robe ima ovih stvari, naravno ako ih prave radnici zaposleni u Srbiji. Recimo da su ovde trećina troškovi radnika, trecina zarada firme i ostali troskovi i trecina troskovi repromaterijala. Na zarade koje firma isplacuje radnicima 65% su porezi i doprinosi koji se plaćaju državi. To u ovom primeru izađe još nekih 11 dinara koji se brlo brzo vrate u budžet ali samo ako proizvod proizvode radnici zaposleni u Srbiji. Preostalih 17 dinara radnici troše za svoje potrebe, a kako ih troše u Srbiji, kao finalni potrošači na sve što kupe plate PDV. To je otprilike još 3 dinara koji se vrate direktno u budžet.
3) Dobit preduzeća - na dobit koju ostvari preduzeće plaća porez. To je još para koje se vrati u budžet, ako preduzeće plaća dobit ovde. Nek to bude 2-3 dinara u ovom našem primeru, opet natrag u budžet. Tu dobit koriste vlasnici preduzeća, koji takođe mogu te pare reinvestirati u zemlji ili van zemlje i već zavisno od toga još para ide natrag u budžet ili ne ide.
4) Repromaterijal - sva cena repromaterijala se na kraju krajeva može svesti na zbir zarada radnika i zarada preduzeća, onog koje konkretno proizvodi taj materijal i svih onih koji obezbeđuju sredstva za proizvodnju tog materijala i svih onih koja obezbeđuju njihova sredstva itd. Što se veći deo toga proizvodi u okviru ekonomskog sistema Srbije veći je deo para koji se vraća u budžet. Tu ne treba zaboraviti ni akciznu robu koja ulazi u cenu proizvodnje. Pre svega gorivo, od koje se veliki deo troška opet vraća direktno u budžet, preko akciza. Ovog povraćaja nema, ako se ove stvari troše napolju.
I mogli bi sada da idemo još dalje, ali mislim da nema potrebe. Kada preračunamo stvari, vidimo da iako su dve cene iz primera nominalno iste, odabir jedne firme državu košta zaista 100 dinara kolika je i nominalna cena, dok u drugom slučaju, iako je nominalna cena ista, realni trošak je manji za više od trećine. Koliko manji tačno zavisi već od puno detalja, zahvaljujući kojima može biti i mnogo, manji, ali i ovo je dovoljno. Pri tom, država je u boljoj poziciji od kafane iz gornje priče, jer za novac koji joj se ovako vrati, mora da pruži vrlo malo dodatnih usluga u odnosu na one koje bi morala da pruža i kada ne bi dobila taj novac natrag (penzije i šta još?).
E sada, zašto ovu računicu država ne vidi? Nevolja je u tome što država stvari ne kupuje kao jedinstveni centralizovani entitet. Nabavke vrši puno manjih pravnih lica u vlasništvu države (konkretne institucije) koji koriste sredstva koja su im dodeljena iz budžeta. Kada ona plaćaju, ona plaćaju nominalnu cenu, a ove stvari koje se vraćaju u budžet, vraćaju se u druge delove budžeta koji nisu pod njihovom kontrolom i kojima ove nemaju pristup. Tako da, iako ova računica jasno važi za državu u celini, ona se uglavnom ne vidi iz perspektive pojedinačnih državnih institucija koje vrše nabavke i plaćanja. Zato je ovima i svejedno hoće li angažovati firmu preko koje će se novac vratiti u budžet ili neće. A ne bi trebalo.
Pa šta činiti? Evo prvo šta ne bi trebalo - ne bi trebalo ni slučajno raditi ništa što bi omelo slobodnu trgovinu sa inostranstvom i nabavku robe i usluga koji su potrebni za funkcionisanje države. Npr. propisati da se roba mora kupovati samo od domacih firmi. Strana firma koja radi zavrsu obradu u inostranstvu, ali sve sirovine i razne usluge nabavlja u Srbiji, moze realno vise para vracati u budzet od srpske firme koja samo finalni proizvod sklapa ovde, a sve ostalo uvozi.
Međutim ne vidim ništa loše u tome da se u propozicijama koji se primenjuju prilikom javnih nabavki, traži od preduzeća koja konkurišu da prikažu i koliko će se od para koje država plati preduzeću za robu i usluge vratiti u budžet i to ne nešto komplikovano ili sa puno ciklusa, nego onako najjednostavnije - npr. samo preko poreza, doprinosa i udela države u ostalim troškovima i da to bude jedan od kriterijuma pri odlučivanju, pored nominalne cene. I da se napravi mehanizam da deo tih sredstava koje se vrate u budžet ponovo ode onoj instituciji od koje su otišle, kako bi i same institucije imale koristi od nabavki koje vraćaju novac u budžet. Eto samo ideja. Ne znam koliki bi bili ukupni efekti, ali cenim da ne bi bili zanemarljivi. Pogotovo kada zemlja ima deficit budžeta. Šta mislite?