Na današnji dan 4. oktobra 1973 godine, otišao sam na odsluženje vojnog roka! Pre ravno četrdeset godina! Imao sam dvadestsedam godina i mesec dana. Uputilo me u Sombor, centar za obuku regruta RV i PVO. Plavac. A nije tako bilo planirano. Drugovi Medić i Sovilj iz vojnog odseka SO Novi Beograd, zvali me na razgovor i rekli mi, sve propraćeno osmesima i izvesnom dozom ponosa, da me upućuju u Školu rezervnih oficira inženjerijskopontonskog smera u neku vokojebinu gde je prosečna godišnja temperatura bila oko +7 stepeni! Zakukam kano kukavica pretežno sinja, počnem da im objašnjavam i razjašnjavam da su meni kao Akademskom slikaru strane i nepoznate te tehničkomašinskoinženjerskopontonske rabote! Pametan si ti, snaći ćeš se kao riba u vodi...počeli su u glas, a i brate viđen si za oficira po našoj proceni! Ja ne odustajem, navalio na njih k'o sirak tužni bez igđe ikoga, dok im se ne popeh na vr' glave! A gde bi ti...jebi ga, d'izvineš, nije ostalo mnogo izbora. Negde gde bih mogao da budem koristan sa svojom strukom...Nije ti JNA slikarski atelje, vojska je to burazeru, mrzovoljno ispod gustih brčina prozbori Medić. A jel' se ti razumeš u fotografiju, upita me Sovilj, ostavljajući za trenutak papirčine koje je do tad listao. Kako da se ne razumem, imam svoju fotolaboratoriju, obradovah se ja. Ima, reče Sovilj, pa se okrenu ka Mediću, ima mesto u Somboru Aerofotograf ali bi bio običan vojnik. Odgovara mi, ja kao iz topa! Bre kakvi ste to ljudi vi umetnici, mi bi da budeš oficir, ponos i dika svoje porodice, svoje opštine i SFRJ ako gledamo šire a ti bi da budeš fotograf, još svadbe da počneš da snimaš, pa bog da te vidi, već se zajebava Medić. Bilo kako bilo, pristadoše i napisaše mi na formularu mesto i vreme dolaska, dobro se sećam, dvanaest nula nula.
Neću o ulasku u kasarnu, berberima starim kajlama, već sam pisao o tome, o zaprašivanju DDT-ijem ispod pazuha i oko polnog mi organa, o toni vinjaka koji popismo tu noć čekajući jutro kad će nas transportovati na aerodrom, o naftalinom impregniranim uniformama i šinjelima čiji oštar miris ni vinjak nije uspevao da nadjača, neću.
Distanca je pozamašna, četrdeset godina, želim, iako se sećam svega, da pamtim samo lepe trenutke a bilo ih je, detinjaste zajebancije i dogodovštine, Mostar i njegove lepe, prijatne i druželjubive devojke...Da, posle obuke u Somboru, prekomandovan sam na Mostarski aerodrom. Tamo mi je bilo banja kako se onda govorilo. Slikao sam, mahnito čitao, s pilotima odlazio u Dubrovnik, malo, malo bivao u Beogradu, po zadatku ovom ili onom ali i tada a i sada, mislim da mi je ta godina, ustvari jedanaest meseci, nepotrebno oduzeta! Nije vojska od mene napravila/načinila čoveka, samo mi je gustim jatima skakavaca, otkinula jedan deo života.
Opet ću po sećanju citirati Selindžera: Imao sam dva strica, starijeg nisam voleo, stalno je govorio mom ocu, pošalji ga u vojsku da napravi čoveka od njega. Voleo sam mlađeg strica koji bi se iznenada pojavio, poveo me na reku, ušli bismo u čamac, parkirali se ispod neke vrbe, zabacili štapove, zapalili i onda bi on rekao, vidiš ovo je sreća!