Sigurno je da ima važnijih stvari. Samo ja više ne mogu. Svakog dana na svakom veb portalu koji otvorim bar u tri naslova dreždi Vučić, a ostalih 5 na naslovnoj su pucnjave, taoci, saobraćajke i pevaljke. Tibet, Egipat, par desetina mrtvih. Avganistan, Irak, Nigeriju, Siriju ili Somaliju, par destina na dnevnoj bazi, ma ko to još broji i čita. Osim ako nije fotoreporter naše gore list pa da nam iz prve ruke prepriča kako je skakao od jednog do drugog mrtvaca, kadrirao ranjenike i gledaoda bude dobro osvetljenje dečice koja protrčavaju. Aman, bre, fuj.
Bez imalo poštovanja prema mukama naših ministara da nas spasu iz ove bede u koju su nas gurnuli, meni pažnju u vestima privukoše neke sasvim druge stvari. Šta ću kad sam jedan nedisciplinovan građanin bez imalo empatije za njihove stomačne i ine tregobe.
1. Elem kako je i red, prvo u svoje dvorište.
Višedecenijska zabrana više ne postoji. Koliko će u praksi stvari biti drugačije, tj. koliko Turkinja ima želju i potrebu da nosi maramu i na svom poslu, videćemo. Nama odavde to što je to nazvano "demokratizacijom društva" može izgledati u najmanju ruku čudno. Neki bi rekli i (šta drugo, nego): Zamena teza! Ali radi se de facto o ukidanju jedne zabrane, odnosno stavljnje na volju ženamahoće li nešto nositi ili neće. Diskusija o tome šta znači (i da li postoji) slobodan izbor u pokrivanju glave odveo bi nas u sasvim drugom pravcu. No, što bi rekli tamo (naučio nas BB): "Burasi Türkiye." U svakom slučaju, radovala bih se informacijama o reakcijama javosti na ovo, u smislu reakcija običnog sveta, ne NVO, partija i analitičara po medijima.
Ono što me neprijatno iznenadilo ( dkao se trudim da budem fima) jeste naslov i ilustracija u linkovanoj vesti. Burka je nešto sasvim drugo. Nit se pomenuti propis odnosi na nošenje burke, nit se ona u Turskoj nosila. Prosto guglanje pokazuje rezliku. Marama koja je u Turskoj nosi(la) mnogo više liči na marame naših (pra)baka ili moderne ešarpe nego na burku. (A ni ono na slici koja ilustruje tekst nije burka).
2. Blic naš nasušni
Sve gledajući da zaobiđem mere i njihove tvorce, ipak nisam mogla da preskočim ovo: Blic računa budućim žrtvama solidarnog poreza kolika će im biti plata. I sad ja se pitam, kome je, bre, ovaj tekst upućen? Prvo da vidimo kome nije upućen: ljudima koji ne rade u državnom sektoru i ljudima koji rade u državnom sektoru ali su im plate manje od 60 hiljada. Dakle ciljna grupa su zaposleni u javnom sektoru sa primanjima većim od 60 000 (premijer, ministri, poslanici, razni savetnici i drugi svirači, univerzitetski profesori, sudije, tužioci, lekari, itd...) Pa dobro bre, ako ovi ljudi ne umeju sami da reše bez primera ovaj zadatak iz matematike za osnovnu školu, koj' moj primaju toliku platu? Kad razmislim, dala bi im svima da reše, bez primera, pa ko izračuna tačno, alal mu, nek ne plaća porez. Ko ne izračuna, Krstiću. Krstiću... svi ćete vi meni ponavljati...
3.I za kraj, kultura.
Imamo vesti iz zemlje, vesti iz sveta, vesti iz inostranstva, vesti iz kulture. Areheologija preciznije. I opet Turska (sumnjivo favorizovanje pomenute zemlje u ovom blogu). Elem, našli ljudi očuvane ljudske mozgove stare 4000 godina. Pa nek ih lepo vrate krkobabićima i mirna Bačka*.
*zna li neka dobra duša poreklo ovog izraza?