Ovih dana iz štampe izlazi treće izdanje izdanje knjige „Ale i bauci“ A. Peragraša (izdavač Dosije studio). Ali kakvo! U pitanju je reprint posebnog primerka drugog izdanja (2002) koji je slučajno pronađen, pre nekoliko godina u lagumima beogradske tvrđave i koji je po svemu sudeći pripadao jednom vampiru! Knjiga je krcata vampirovim zabeleškama, komentarima, skicama, crtežima, isečcima iz novina, uzorcima tkiva (!), pismima... Uz saglasnost A. Peragraša, ekskluzivno prenosim (u dva nastavka) deo predgovora, donekle skraćenog, bez napomena i izvora.
Naša priča o knjizi započinje na beogradskoj tvrđavi, septembra 2009, kada su radnici, slučajno, u jednoj od zabačenih podzemnih niša Velikog barutnog magacina (Barutane), našli hrpu starih novina i papira, razbacane krpe, pocepan dušek, dronjavo ćebe, malu ulubljenu pisaću mašinu i jednu knjigu.
Čitaoci već pogađaju da je ta knjiga upravo naš primerak „Ala i bauka“ sa zagonetnim komentarima i dopunama. Začudo, najlakše je bilo ustanoviti ime vlasnika. Naime, ono piše na raskošnom heraldičkom ex librisu, na unutrašnjoj strani korica: Constantin von Feld. Na prvoj strani naše knjige, ispod naslova, crvenim mastilom i pisanom goticom (ali na srpskom, što je koliko znam, slučaj bez presedana) piše: „Uz moje skromne dopune i napomene, C. v. F.“, a ispod inicijala je pečat od tamnocrvenog voska u koji je utisnut egipatski skarabej. Feldovo ime pojavljuje se još jednom u knjizi, na strani 139, gde na portretu rađenom u akvarelu olovkom piše: „Costantin von Feld. Original taken on board the steamer Argo in the Danube. Nov. 14. 1843.“
Ex libris vlasnika iz XVIII veka, njegov originalni portret iz polovine XIX veka , a sve to u knjizi iz 2002. godine, pa još pronađeno među „klošarskim“ prnjama na Beogradskoj tvrđavi 2009? Nešto se tu ne slaže? Ah, da, zaboravio sam da kažem: Konstantin fon Feld je vampir!
Otac mu je bio grof Kronenfeld, komandant puka pod Evgenijem Savojskim i pratio je feldmaršala Pikolominija u kampanji po Balkanu 1689. Na povratku ga je, negde u Srbiji, opčinila lepota jedne, kako je zabeleženo „Ciganke“, te ju je poveo sa sobom i s njome se, na opštu sablazan porodice, oženio, a ona mu je rodila sina Konstantina (1690/1691?) Majka se više ne spominje, osim što saznajemo da je mlada umrla, ali je mali Konstantin odgajan u Beču i Gracu. Međutim očevu grofovsku titulu nije nasledio, već je porodica izdejstvovala carski patent po kome mu se priznaje samo titula baron Feld. Pošto ga je po očevoj smrti rodbina razbaštinila i držala na odstojanju, Konstantin se priključio vojsci Evgenija Savojskog (doduše tek 1722.), te je pod Aleksandrom Virtenberškim službovao u Beogradu sve do povratka Turaka 1739. Vampir je postao u martu 1726. u srpskom delu beogradske varoši, na savskoj padini, u tzv. Racenštatu (Ratzenstadt).
Ujela ga je jedna mlada crnooka vampiruša, a on joj je još dao tri dukata (doduše, od nje se nadao sasvim drugoj usluzi). Ovaj izveštaj o povampirenju svojim komentarima potvrđuje i dopunjuje sam Konstantin fon Feld u „Alama i baucima“, u dodatku, navodeći i preciznu lokaciju događaja (današnja ulica S. Radića).
Dobar deo podataka o Feldu potiče iz neobjavljenih pisma škotskog plemića, oficira i pustolova Džona Lindzija, erla od Kroforda (John Lindsay, twentieth Earl of Crawford, 1702-1749). Lindzijevi memoari su objavljeni 1753. i 1769, a o njemu je pisano i kod nas. U neobjavljenim pismima koja se čuvaju u Londonu, u „Drušvu antikvara“ Lindzi piše o tome kako ga je jedan austrijski oficir (koga diskretno naziva „baron F.“) zabavljao „vampirskim pričama“ dok se, ranjen (u bici kod Grocke 1739.) oporavljao u nemačkom delu varoši (današnji Dorćol). Lindzi veoma tačno opisuje životopis Konstantina fon Felda, njegovu majku, odbojnu porodicu u Beču, razočaranog i povučenog oca, a potom i slučaj s vampiricom u beogradskom Racenštatu. Ono što pouzdano znamo je da je Feld bio jedan od malobrojnih putnika na brodu kojim je Lindzi evakuisan iz Beograda, s jeseni 1739, te da se iskrcao u Petrovaradinu.
S iskrcavanjem Konstantina fon Felda u Petrovaradinu 4. novembra 1739. presahnjuju gotovo svi izvori o našem vampiru. Za rekonstrukciju njegove biografije, ostaje nam međutim još jedan značajan izvor – Feldove zabeleške i dodaci u njegovom primerku „Ala i bauka“, tj. u knjizi pronađenoj u Barutani. Okrenimo se, dakle, tom novom vrelu podataka. Oni su šturi, s velikim prazninama i izgubljenim decenijama o kojima ne znamo baš ništa, ali se povezivanjem sitnih napomena, posrednih okolnosti, škrte istorijske građe i dostupnih datuma može, koliko-toliko, naslutiti život Konstantina fon Felda, „vampira beogradske tvrđave“, od 1739. do 2009.
Feld dakle napušta Beograd u septembru 1739, da bi se iskrcao u Petrovaradinu već 4. novembra iste godine. Sve do 1748. nemamo o Konstantinu nikakvih podataka, a onda ga zatičemo kao slikarskog pomoćnika u Češkom Krumlovu, gde se sreće i s rusalkama. U Krumlovu pomaže čuvenom slikaru Jozefu Ledereru (Josef Lederer) da oslika raskošnu rokoko „Salu s maskama“ (Maskensaal), koju je za svoj dvorac naručio knez Jozef Adam Švarcenberg (Josef Adam zu Schwarzenberg, 1722-1782). Slikarski rad Konstantina fon Felda u Krumlovu osvetljava nam još jednu stranu njegove ličnosti – bio je solidan crtač i slikar, mada ne i veliki umetnik. U „Alama i baucima“ možemo videti nekoliko njegovih likovnih ostvarenja: akvarel pupavca, lavirani crtež gigantskog podzemnog pauka, portret vukodlaka Bisklavreta, portret drekavca Mastroanastasisa i studiju đavola s anatomskim detaljima. Pominje i da mu je jedna vampirica pozirala za studiju akta u Beogradu tridesetih godina XX veka.
(nastaviće se)