Nasiljem se bavimo kampanjski. Skoro svaki pojedinačni slučaj prati se zgražavanjem i osudom. I to je sve. Do sledećeg koji je praćen osudom i zgražavanjem. Tišim. I tako redom....Što više vremena prolazi to su glasovi zgražavanja i osude tiši. I onda se probudimo u užasu i ne znamo gde su nam prošle godine.
Danas je 16 godina od ubistva Dušana Jovanovića. Pojedinačni slučaj nasilja. Koji je morao da nas otrezni od godina koje smo do tada proveli kao u magli užasa. Nije nas otreznio.Pojačao je tišinu. Da, da, bilo je užasavanja i osuda. Neko je bio i u zatvoru zbog toga. Ali ostalo je na tome. Na jednoj ploči u Beogradu. Na sećanjima. Užasi koji su usledili su samo Dušanovu tragediju dublje zakopavali.
I niko ko je tvrdio da je vlast u 'državi' (čast pojedinačnim glasovima) nije ništa uradio ovim povodom. Niko one koji mu veruju nije pokušao da ubedi da je to odvratno, kukavički, jadno, bedno, nesvojstveno civilizovanom načinu komunikacije.
Palac, mozak i govor smo razvili kao vrsta da razgovaramo i tako rešavamo probleme a ne da se grizemo, udaramo, ubijamo.
Niije počelo tada, počelo je ranije. Na našu žalost nije se tada ni završilo. Nastavljalo se manjim ili većim izlivima nasilja. Uvek sa žrtvama. Nekim izlivima nasilja sam prisustvovao. Rat sa svim grozotama, 14. oktobar 2000. godine. Ništa se nije dogodilo. Pokušaj Parade ponosa 2001. Nisam samo ja, svi smo prisustvovali.
U međuvremenu događa se da svaki dan dočekujemo sa vestima koje liče na izveštaj sa ratišta. Mediji kao da su navikli da statistike i žrtve kažu ujutru, posle 'dobro jutro'. .. Nisu nasilje samo prebijeni, ranjeni povređeni, deo statistike su i povređeni u saobraćajnim nesrećama, opljačkani, poniženi. Privođenja dolaze u večernjim vestima, oslobađanja samo ako baš mora da se javi...
Ma koliko 'država' pokušavala da objasni da je autoritet, svojim postupcima pokaže da nije. I ne potresa se zbog toga.
Nikome nije problem što aflatoksina ima u našoj hrani. Problem je onaj čovek iz 'države' koji je to objavio. A aflatoksin nije niko ni čistio. 'Država' pokazuje da je to ne interesuje i nastavlja da vređa. Nas uglavnom.
I ovim najavama legalizacije GMO proizvoda u prometu država pokazuje da je poražena. Ne treba u ovom slučaju dozvoliti da se rasprava svede na argumente za ili protiv GMO.
Treba obratiti pažnju da je problem mnogo veći od rasprave o tome . ZAKONOM je bio zabranjen promet i proizvodnja GMO materijala. 'Država' je priznala da se taj promet možda obavlja već neko vreme.
To znači ova 'država' priznaje da se na njenoj teritoriji ne poštuju njeni zakoni i umesto da ih primeni ona odlučuje da ih promeni. Poraz i to veliki.
Baš me interesuje šta će da urade i kada saznaju da se u Srbiji sasvim slobodno, bez straha od sankcija, gaje GMO proizvodi. To će biti zabranjeno i po novom zakonu.
Pismo koje sam uputio poslanicima moj je pokušaj da kod onih koje plaćamo izazovem reakciju i pozovem ih na akciju. Odgovorile su mi samo dame. Osim gospođa Čomić, Karić i Đerić svoju akciju je najavila i narodna predstavnica, poslanica Milica Vojić Marković. Hvala im svima .
Možda se nekome čini da je pisanje pisama spor način. da nema rezultata i tome slično. Mislim da nije.
Dokle god ljude koji su naši predstavnici i zaposleni podsećamo na njihove dužnosti mi pomažemo i sebi i njima. Kada urade nešto, nama će biti bolje. O alternativnim akcijama ne želim ni da razmišljam. Isuviše su gadne.
A možemo i samo da kukamo. I postignemo ....ništa.