„Vidić je bio strog, mračan i beskompromisan tip. Ponosni Srbin. Prišao mi je 2009. godine i saopštio da postoji mogućnost da ga pozovu u vojsku. Kada sam ga zabrinuto pitao kako to misli, rekao je: ’Kosovo. Idem, to je moja dužnost’. Imao je taj pogled u očima“
Ser Alex Ferguson
Kada je prošle godine, za Real Valladolid, potpisao Valdet Rama, momak rođen u Kosovskoj Mitrovici, na prvi trening došlo je dvadesetak novinara i nekoliko TV ekipa. Bilo nam je čudno, pošto ih obično dolazi mnogo manje, ali bože moj, novi igrač je došao ( doduše potpuno nepoznat ovdašnjoj javnosti ), pa da ga snime. Čak su i članovi stručnog štaba, koji su sa nama radili, bili neuobičajeno tihi i pomno su posmatrali svaki naš pokret, a njega su svaki čas zapitkivali da li je sve u redu, na šta ih je on samo zbunjeno gledao.
Oni, naravno, nisu ni slutili da smo sa njim već razgovarali u svlačionici i da smo mu ponudili svaku vrstu pomoći dok se ne snađe u novoj sredini. Naše telefone je imao otvorene 24h i na kraju, jedino se sa nama kasnije i družio, dok su ga Španci manje više ignorisali.
Nekoliko meseci kasnije, kada smo odlazili, čuli smo da su tada bili upozoreni da postoji mogućnost naše reakcije ( ne znam šta su očekivali, da se pobijemo, poubijamo, šta li... ) te su došli da imaju ekskluzivne snimke.
Ima li kraja ovoj suludoj propagandi? Šta treba Aleksu Fergusonu da ovako lupeta u svojoj autobiografiji i može li država nekako da reaguje ili ćemo završiti sa klepetušom oko vrata, kao leprozni, da se nadaleko čuje da idu Srbi.