Pedofilija: Lov na patuljke

Lov na "patuljke"je brutalan, realističan tekst  o tome kako pedofili love svoje žrtve, Tekst izaziva mučninu, užas, ali je opominjući i mislim da svako treba da ga pročita. Prevela ga je moja prijateljica Sofija Cikron.

(1. Dio) : Vrebaju na dječjim igralištima, na kupalištima i u sportskim centrima: muškarci u potrazi za djecom. Suradnik "Sterna" Manfred Karremann uronio je na preko godinu dana u tajni svijet pedofila. U svom dvodjelnom tekstu opisuje s koliko vještine se počinitelji približavaju svojim malim žrtvama i stječu povjerenje njihovih majki.  (izvor: Stern.de; prevod: Sofija Cikron)

Oslovio je djevojčicu na ulici, usred bijela dana. "Kako ti je prljava haljinica, mama će se sigurno naljutiti!", nasmiješio se umirujuće: "Dođi, to ćemo kod mene brzo oprati." Nesigurno dijete, staro možda 5 godina, prislonilo je bicikl uza zid zgrade i poslo s njim. U opločenu kupaonicu dvosobnog stana. Muškarac je djevojčici, koja od neugode nije mogla progovoriti ni riječ, skinuo haljinu. Kurt W. (ime promijenjeno od strane autora) mi detaljno pripovijeda kako je nastao video-film, koji upravo gledamo. Njegovu kupaonicu, oplocčenu svijetlosmeđim pločicama, sam u međuvremenu već vidio, jer je tamo i WC. Pored kade, u kojoj uvijek tušira male djevojčice.

Vec satima sjedimo ispred monitora njegovog kompjutora. On na staroj, sivoj uredskoj stolici, ja pored njega u crvenom naslonjacu. Pored monitora svijetli samo stolna lampa. Rolete su spustene. Tako da znatizeljni susjedi ne mogu gledati u sobu dok W. pokazuje svoje djecje pornice koje mi nudi na prodaju. Medju njima mnoge originale, koje je sam snimio. Svako malo se zanese, zapada u hihotanje, kad vidi slike, koje su on i njegovi prijatelji snimili. Narocito pri filmovima sa "kupaonica-trikom". "Ovdje", kaze, "taj bi sasvim malu djecu pokupio s ulice i rekao im: Popisane su ti hlace..., i tada bi ih kupao i brisao." Kurt W. ocito zna kako su nastali filmovi koje prodaje. "Ili ovdje", kaze smjeskajuci se "da joj se pri pranju ne bi smocila suknja, vezali smo je u struku, uvijek sve vislje."

Kurt W. podize pogled s monitora i namiguje mi. On je uvjeren da sam poput njega: oskvrnitelj djece. Ta rijec je medju njemu slicnima, naravno, tabu. Covjek se oznacava kao "pedo". Kratica od "pedofil", sto doslovno znaci otprilike: "onaj koji voli djecu".

On ne zna, da ja zelim iznijeti u javnost ono sto mi pripovijeda - o trikovima, uz pomoc kojih se on i njegovi prijatelji dokopavaju djece i sto s njima rade, o proizvodnji i sirenju djecjih pornica, koji se medju upucenima nazivaju "Kipo" (kratica za "Kinderporno", njem. = djecji porno - op. prev.). Jer ja, u medjuvremenu, na sceni oskvrnitelja djece slovim kao "provjeren". "Provjeren" znaci: dostojan povjerenja, "jedan od nas".

Vec godinama istrazujem tu scenu. 90-ih sam s dvojicom ili trojicom pedofila uspostavio prve kontakte, koje sam s vremenom razvio. "Povjerio" sam se tim ljudima, predstavio se kao "pedo" koji se pali na djevojcice i na djecake.Rekao sam im da sam poslovno cesto na putu. To mi je omogucilo uspostavljanje jos vise kontakata u mnogim njemackim gradovima.

Prije dobrih godinu dana sam - za "Stern" i ZDF - potpuno uronio u scenu, vozao se u mom vozilu za stanovanje uzduz i poprijeko kroz Republiku, i dogovarao susrete s pojedinacnim "pedijima". S takozvanim "otmjenim pedijima", sanjarima, koji svoju sklonost zive samo u masti; s muskarcima, koji s djecom vode dugogodisnje "mini-brakove"; ali takodjer i sa pociniteljima zlodjela iz niskih pobuda, koji nemaju nikakvog obzira prema djecjim dusama i djecjim tijelima. Pretpostavlja se da u Njemackoj ima oko 60000 "pedija". Posjecivao sam grupne susrete, sklopio sam "prijateljstva" i cak sam smio fotografirati, a da ne izazovem odmah nepovjerenje.

Nisam zelio izvjestavati izvana, nego iznutra. Zelio sam saznati kako pedofili i oskvrnitelji djece misle, kako se ponasaju, sto rade sa svojim malim zrtvama i kako medju sobom komuniciraju. Zelio sam razjasniti, zasto roditelji svoje potomke tako naivno prepustaju odraslim muskarcima, koji se predstavljaju kao odgajatelji ili instruktori. Jedino ako su roditelji upoznati s trikovima i metodama tih ljudi, mogu uspjesno zastititi svoju djecu. Jer opasnost, koja dolazi od pedofila, vreba cesto tamo, gdje je roditelji najmanje ocekuju.

Na monitoru vidim malu djevojcicu s dugom smedjom kosom, kako pretpostavljam, staru 5 ili 6 godina. Prvo u jednoj bezazlenoj sceni: dijete crta vostanim bojama, za okruglim metalnim stolom vani na balkonu. Smije se u kameru i mase. Njegova majka ga je povjerila na cuvanje Kurtu W., najprije na nekoliko sati popodne, a zatim sve cesce i preko vikenda. Jer, Kurt W. je odgajatelj. "Mala je ,dakle, u dobrim rukama, mislila je mama."

Kurt W. se ludjacki smije, dok gleda u ekran. Tu upravo navaljuje na djevojcicu. "Ah, da, moja Nathalie", uzdise Kurt W. "tu je jos bila mala, zeljela je kuci, nazvao sam majku, pitao sto da radim, malena place. Tada joj je majka rekla: Glupaco, sama si htjela tamo spavati, sad ces tamo i ostati."

Kurt W. je visestruko kaznjavan. 1980 osudjen je na 27 mjeseci zatvora zbog ponavljane seksualne zloupotrebe djece, nakon toga na 5 godina zbog seksualne zloupotrebe djece i sirenja pornografskih casopisa, na kraju na 7 i pol i jos jednom na 2 godine. Sada je opet slobodan. To se na pedo-sceni naziva "drzavnim prekidom". Iz njegovog prvog "drzavnog prekida" je bio otpusten s nalogom da "izbjegava kontakt s osobama ispod 14 godina starosti".

Toga se, naravno, nije pridrzavao. On je mnogo djece seksualno zloupotrijebio. Djecu, koju je u svom stanu cuvao ili davao im poduku. I dok su ga roditelji za to jos i placali, on je snimao sve sto je sa svojim sticenicima radio, i te video-filmove skupo prodavao.

Filmove u kojima se minutama mogu vidjeti spolni organi djevojcica, zoomirani videokamerom. Musterijama, kojima to nije dovoljno, Kurt W. moze ponuditi i nesto drugo: japanske sado-videofilmove na primjer, u kojima se siluju 5- ili 6-godisnje djevojcice. "Tu imas i originalan ton." Ali, takav materijal Kurt W. nije nikada snimao - prevelika je opasnost da neko od djece kod kuce progovori. Kao "iskusni strucnjak" zna, kako se snimaju djecji pornofilmovi i kako da se pritom osigura, da ce maleni kod kuce sutjeti.

Tome se treba pristupiti "igrajuci se", kaze. Dati djeci osjecaj, da su ona sama tome kriva, ili da su barem sukrivci, jer su dobrovoljno u tome sudjelovala. Tada sute. Od stida. S dvije djevojcice iz susjedstva, stare otprilike 5 i 8 godina, koje je Kurt W. vise puta tjedno po nekoliko sati popodne "cuvao", je izvrsno funkcioniralo: prvo domace zadace, pa malo crtanja, nekoliko kompjutorskih igrica - i konacno gledanje pornofilmova. U spavacoj sobi. Na pedo-sceni stari, ali oprobani trik: Kurt W. predlaze djeci da to jednostavno jos jednom odglume. Malenima je to u pocetku cudno, smijulje se u nelagodi. I tada suradjuju.

Kako to radi "igrajuci se", pokazuje mi u jednom filmu. Tu upucuje djevojcice da legnu na njegov veliki crni krevet. "Sad naprijed, prekobicnite se", komandira. No, ne ostaje na tome: "Skinite gacice, prije nego sto se poderu." Djevojcice poslusaju, pokusavaju za "striceka Kurta" odglumiti scene iz pornofilmova, koje im je prije toga pokazao. Sve dok jednoj od djevojcica nije dosta: "Sad vise necu", kaze i okrene se u stranu. Ovdje je Kurt W. snimanje smjesta prekinuo. Iz iskustva zna, da je riskantno, ako u tom stadiju pokusa djecu prisiliti da nastave. "To necete reci mami, ili?", pita. "Ne," kaze jedna od djevojcica, "dobile bismo batine kad bi ona saznala sto smo radile."

Scene sa 3- i 4-godisnjom djecom trepere na monitoru. W. se smije, pokazuje na ekran: "Moj prijatelj, taj je tu, koju sam ja na slici imao na rukama, malu 3-godisnjakinju, razdjevicio stapom." Jer je njegov penis bio prevelik. "Nakon dva-tri dana, kad vise nije krvarila," pokazuje na monitor "posevio ju je." Zar majka nije nista primijetila, pitam. Ne, kaze on. Kurtu W. je to zabavno: "Ona nije mogla govoriti. To je bio raj." Zasto dijete staro 3 i pol godine jos nije moglo govoriti, ne zna - to mu je ionako svejedno.

Kao odgajatelj, Kurt W. je cesto sudjelovao u aktivnostima djecjih kampova. Jednom ga je jedna kolegica povukla u stranu. "Rekla mi je: Vi dajete djeci previse ljubavi, malo se suzdrzite." W. je citao price za laku noc: "Tada bi djevojcice lezale kod mene u satoru, a pastor je na to rekao: Ah, gospodin W. je opet okruzen damama." Kurt W. ne moze doci k sebi od smijeha pri pomisli na naivnog pastora.

Posao sa djecjom pornografijom cvjeta nadasve na burzama Interneta. Prema saznanjima kojima raspolaze "Innocence in Danger", organizacija koja se bori protiv zloupotrebe djece, 2001. godine je postojalo otprilike 70000 Internet-stranica sa pedofilno-kriminalnim sadrzajima, 2002. Taj broj se povecao na 182000. Poznato je oko 4500 soba za chatanje, u kojima se trguje fotografijama i filmovima s djecjom pornografijom. Prema Interpolu, do sada je sirom svijeta ostvareno 17 milijardi Eura prometa.

Do sada najveci udarac sirenju djecje pornografije nanijela je policija prije tek nekoliko mjeseci. Krajem rujna 2003. godine pretrazilo je ukupno 1500 policijskih sluzbenika u svih 16 saveznih pokrajina 502 privatnih stanova i poslovnih prostora. Zaplijenjeno je 745 kompjutora, 35500 CD-ova, 8300 disketa i 5800 videofilmova. 530 stanovnika Savezne Republike su od tada pod sumnjom da posjeduju djecje pornografske casopise i slike s Interneta, te da su ih u brojnim slucajevima i sami dalje sirili. Najmladja zrtva je bila stara 4 mjeseca.

Pedofili postoje u svim drustvenim slojevima. Na njemackoj pedofilnoj sceni sam upoznao primaoce socijalne pomoci i matematicare, ucitelje i lijecnike, odgajatelje i sportske trenere. Svakako da nije slucajnost visoki broj zanimanja, u kojima se radi s djecom. Naklonost pedofila - zene su vrlo rijetke na sceni - usmjerena je, od djevojcica koje su stare 5 ili 6 godina (u iznimnim slucajevima 9-godisnjakinje) do djecaka starih 6, 9 ili ponekad cak 12, 13 godina. Pedo-seksualna veza prestaje u pravilu u trenutku kad su djeca "hormonalno okuzena" (scenski jargon). To znaci: kad se pojave prvi znakovi puberteta, kao sto je npr. rast dlacica. Tko je tako orijentiran, slovi kod strucnjaka kao "pedofilan do srzi", na sceni kao normalan. Jer jedino homoseksualci u pravilu ulaze u kompromise prema gore u starosnoj ljestvici - "Girllover" ili "pedofil do srzi" nikada.

Pedofili nemaju nikakvog interesa za odrasle zene ili muskarce. Konrad izrazava srz: "U kupalistu mogu ne znam kako lijepe djevojke i zene proci pored tebe, neces ih ni pogledati, ali kad se pojavi jedan zgodni deckic?" Konrad je "Boylover" i opisuje svoj "tip" ovako: "vitak, lijep djecak, lijepa kvrga u hlacama, sasvim uzbudljivo. Tijelo, kakvo ja volim: duga lijepa bedra, vitak, ne mrsav, i slatka cvrsta guzica."

Kao normalno slovi u pedo-krugovima, da "Girllovers", dakle muskarci, koji su seksualno, bez izuzetka, zainteresirani iskljucivo za djevojcice, traze u pravilu mladju djecu nego tzv. BL-ovi, "Boylovers". BL-ovi traze cesto djecake koji su stari vec 7 ili 8 godina - i zadrzavaju ih kod sebe do 11. ili 12. godine zivota, dok ne dodju na prag puberteta.

Pedokriminalcima, koji daju prednost najmanjoj djeci, je "svejedno kojeg su djeca spola - ti pocinitelji su zainteresirani za odredjenu dob, a ne spol", kaze Richard Karl Mörbel, glavni Kriminaldirektor pri Bundeskriminalamtu (Savezni Ured za Kriminal, op. prev.).

Tek nedavno se uspjelo privesti jednog 19-godisnjeg muskarca, porijeklom iz Istocne Europe, koji je radio s djecom u okviru studentske organizacije na jednom juznonjemackom sveucilistu. "Kolege iz FBI (US-americki Federal Bureau for Investigations, op. prev.) su nas upozorili na djecji pornografski materijal, koji bi se morao nalaziti u Njemackoj", pripovijeda Mörber, "a nasa istraga je pokazala, da je taj materijal ubacen s jednog racunala na jednom juznonjemackom univerzitetu." Odgajatelj sada sjedi u istraznom zatvoru i bit ce optuzen zbog sirenja djecjeg pornografskog materijala u 32 slucaja. Muskarac je prije toga radio u jednom domu za sirocad i namjeravao je otici raditi u jedan djecji dom u Holandiji. "Priznao je", kaze Mörbel, "da se seksualno uzbudjuje pri dodirivanju ili presvlacenju malih beba." Broj takvih pocinitelja raste. "Covjek bi to mogao sarkasticno opisati kao trend prema kolijevci."

"Babylovere" se rijetko srece na pedo-sceni, oni se radije prikrivaju. Izuzeci potvrdjuju pravilo: Axel B. je dugo posjecivao berlinsku "Grupu za samopomoc" i kaze, satima moze "gledati video-filmove sa 1- do 5-godisnjim crvicima." Na poznate "Babylovere" se gleda s nepovjerenjem, ali ih se akceptira u mjesnim grupama. Jedan Berlinac kaze: "Tko sjedi u stakleniku, taj ne bi trebao bacati kamenje - dakle, svakom svoje."

Mjesecni susret grupe München u Schwabingu. Ritual predstavljanja kao kod Anonimnih Alkoholicara. "Boylover" Norbert kaze: "Ja sam Norbert, rado mazim deckice po golom gornjem dijelu tijela, tako - izmedju 8 i 18 godina." Smijeh u prostoriji. Norbert je ovdje nov. Nov je ocito i "Girllover" Roland, tihi, sijedi muskarac u sredini 40-ih: "Ja sam Roland i palim se na djevojcice, prema dolje bez granice." Upuceni znaju da to znaci da za Rolanda u obzir dolaze i sasvim male djevojcice. Vecina ovih muskaraca su kratki: "Berthold, djecaci." To su oni, koji ovdje nisu po prvi put.

Neki od njih vec imaju "drzavne prekide" iza sebe. Nijedan ne zeli to iskustvo ponoviti. Walter ima 60 godina i kaze: "To je pakao." Tko kao oskvrnitelj djece sjedi u zatvoru, jedva da se usudjuje izaci iz svoje celije. Oskvrnitelji djece su za ostale zatvorenike izrodi, koji u svakom trenutku moraju racunati sa brutalnim nasiljem.

Jer se boje policijskih upada, na susretima, kad se pripovijedaju "anegdote", govori se iskljucivo u trecem licu. "Uvijek se moze dogoditi da je u drustvu i jedan cinkaros", kaze Torsten, oko 30, koji se pali da djecake. Jedino nakon susreta se medjusobno razgovara otvoreno, kod Talijana iza ugla. Ili na tajnim susretima, na koje dolaze jedino "provjereni" "pediji". Kriteriji za dozvolu prisustvovanja takvim susretima su prodiskutirani vec mnogo prije: "To odlucuje troje ljudi s dobrim poznavanjem ljudi, i oni su ti koji grupi potvrdjuju: Da, taj je cist." Covjek zeli u tzv. grupama za samopomoc u miru popricati. O tome sto odredjuje zivot jednog pedofila: usamljenost i depresije, ophodjenje s policijom i pravosudjem, iskustva i problemi, koji se ticu veza s djecom.

Ta "samopomoc" nema nikakve veze sa smislom samopomoci Anonimnih Alkoholicara, jer se ovdje na pedofiliju ne gleda kao na bolest. Cilj je da "se udruzimo, da se medjusobno bodrimo i jacamo, jer ljudi kao mi su samo onda jaki, kada poznaju mnogo ljudi koji potpuno jednako misle." U grupama se razmjenjuju savjeti, kako sto uspjesnije zivjeti bez uznemiravanja i zanovijetanja od strane policije i pravosudja.

Jürgen Lemke, psihoterapeut berlinske organizacije "Kind im Zentrum" ("Dijete u centru", op. prev.), se intenzivno bavio procesima grupne dinamike. On radi s pociniteljima, koje mu salju zatvorske ustanove: "Ljudi se sporazumijevaju i potvrdjuju u tim tzv. grupama za samopomoc. To je, kao da lisice, koje love po kokosinjcima, stavite zajedno, da razmijene iskustva, kako je kokosi najlakse loviti i i uloviti."

Na saveznoj razini je vecina pedo-grupa, koje postoje u gotovo svakom vecem gradu, organizirana pod pokroviteljstvom "Arbeitsgemeinschaft für Humane Sexualität" - AHS ("Radna grupa za humanu seksualnost", op. prev.), sa sjedistem u hessenskom Gießenu. "AG Pädo" ("Arbeitsgruppe Pädo" - "Radna grupa Pedo", op. prev.) u AHS-u zeli u drustvu probuditi vise razumijevanja za pedofile i istovremeno se bori protiv kaznjivosti seksualnih veza izmedju odraslih i djece - ako su ova s time "sporazumna". Ne trazi se pravo za seksualno zloupotrebljavanje djece, vec pravo djece na seksualnu samoodredjenost.

"AG Pädo&" u AHS-u se sastaje dva puta godisnje, u pravilu u omladinskim odmaralistima.Na primjer u travnju 2003. u omladinskom odmaralistu Mainz. Tamo sam upoznao Lukasa. On stanuje preko vikenda, kao i vecina sudionika susreta, u odmaralistu. Pratim ga na setnji preko djecjeg igralista pored odmaralista, u Narodnom parku Mainz. Lukas je Austrijanac, u sredini 30-ih. Iznad poluduge i prevelike parke, preko brade i vrata, razrasla se crna brada. Izgleda kao da se Lukas cijelo vrijeme ceri, dok promatra djevojcice ili preko cijelog parka za njima trci. On je "Girllover". Stojeci ispred ljuljacki, cijelo vrijeme pokusava djevojcicama gledati medju noge. Fiksira dijete staro otprilike 7 ili 8 godina. Opet se ceri. "Izgleda kao moja Perzijanka, koju sam upoznao kad je imala 8 godina." I zali: "ali sad vec ima 11 godina." Prestara.

Stojimo ispred sarenog reda djece, koji je bauljao kroz park i sada zastao, Lukas fascinirano bulji u jednu crnokosu djevojcicu. Njenim turskim roditeljima, izgleda, nije nista palo u oci. Sreca, da ne znaju o cemu Lukas sanjari: "Takvo 3- ili 4-godisnje djevojce ne samo poljubiti u usta, nego ponekad i malo stimulirati, dodirnuti klitoris, uci u taj mali prorez? Kada te pogleda, onako odozgo - tako slatka, tako lijepa."

Zapricao se u vlastitu uzbudjenost, kao vec dva puta tog popodneva. "Opet mi raste nesto, opet mi napinje hlace, to prvo moram odraditi", kaze, pritom se ponovno ceri i brzim koracima odlazi direktno prema zahodu kafica na rubu parka.

U omladinskom odmaralistu zasjeda "AG Pädo" u dvije grupe. Savjetuje se o tome kako da proguraju svoje zahtjeve u jednom tako malogradjanskom drustvu. Jer, kako stoji u scene-casopisu "Der Knüpfer", parafrazirano po Rosa von Praunheim: "Nije pedo perverzan, nego drustvo u kojem zivi." "Mi pediji", kaze ozbiljno jedan od sudionika susreta, "smo proganjani, kao u proslosti vjestice ili Zidovi."

Navecer se sjedi u ugodnoj atmosferi u baru omladinskog odmaralista. Razgovori postaju osobniji. Thomas, sramezljiv muskarac, star oko 40 godina, dolazi iz Berlina. Postavlja drustvu, koje se dobro zabavlja, pitanje, da li 8 i pol-godisnji djecak, kojeg kod kuce cuva, uistinu zeli sex s njim ili im time cini samo uslugu. "Ali", to je njegov fazit, "to je konacno, na kraju krajeva, svejedno." Drustvo se kratko i glasno nasmije. Da Thomas dob djeteta navodi kao "8 i pol" nije slucajno: medju pedofilima dijete nema jednostavno 5, 8 ili 11 godina. Ovdje igra ulogu svaka polovica godine. Dogovaram s Thomasom susret u Berlinu.

Lov na "patuljke" (2. Dio)

Organizirani su na saveznom nivou, imaju svoje revire tamo, gdje se djeca igraju. I njih vrebaju - uz pomoc perfidnih trikova i metoda. Suradnik "Sterna" Manfred Karremann u drugom dijelu svoje serije opisuje, kako funkcionira njihova mreza.

Berlin. Dogovorio sam se sa Thomasom, kojeg sam, na saveznom susretu „AG Pädo", upoznao u omladinskom odmaralistu kod Narodnog parka u Mainzu. U glavnom gradu se Thomas brine o malom sinu jedne studentice. Majka je u homo-rubrici „Gleich & Gleich" („Isto & isto" - op. prev.) objavila oglas. Trazi homoseksualca, koji bi povremeno cuvao njenog djecaka. Thomas zna zasto: „Zato jer ona osobno ne trazi muskarca, za kojeg bi se udala, vec iskljucivo za cuvanje djeteta." Thomas se smijulji: „Jednostavnije, vjerujem, ne ide. Pomislio sam da ne vidim dobro: da li je to sala? Nekakva nova metoda hvatanja?" Mali oglas je isto tako mogao biti klopka.

Da je za malog Danija u kucu pozvala upravo jednog pedofila, o tome majka nema pojma. „Naravno da ne zna nista o tome", kaze Thomas, „ali mi smo, u medjuvremenu, postali dobri prijatelji." Vjeran pedo-nacelu: „Nikako s majkom - ali nikako ni bez majke:"

Thomas cuva malog dok mama preko dana streba u visoj strucnoj skoli. Srecemo se na Hackescher Marktu, gdje je on upravo sa stanice podzemne zeljeznice pokupio djecaka. Dani ima kratku tamnu kosu i odmah pocinje cavrljati sa mnom. Thomas treba malog odvesti kuci, ja ih pratim. Thomas nosi sareni skolski ranac, pita dijete, sto je danas dozivjelo. Zna s djecom, pomisljam. Kao i vecina „Boylovera". Oni djecu vrlo rijetko kaznjavaju, popustaju im, izgradjuju povjerenje.

Saslusati ponekad velike brige malog covjeka za mnoge pedofile nije samo dosadna duznost. Upravo zbog toga cesto postaju pravi prijatelji djeteta. Samo kad tu ne bi bila i druga strana medalje. Jer je dobar prijatelj toliko ljubazan, dijete se miri sa seksualnim prepadima - takodjer zbog toga da ne bi izgubilo paznju odraslog. Thomas to drzi apsurdom: „Kod nas je to sve sporazumno. Djecak pri tom ne zeli o tome razgovarati, on uziva u tome", tvrdi on.

„Ponekad djecaka samo masiram", kaze Thomas, „ne dolazi uvijek do seksa". Taj ne upotrebljava niti kondom, sijeva mi kroz glavu. Thomas je naime rekao, da je HIV-pozitivan. Zar se ne boji da ce malenog zaraziti AIDS-om, pitam. „Ne", kaze Thomas, „to se ne prenosi tako lako. Ja se ionako ne palim na spolni odnos, i on ne mora moj ku*ac uzeti u usta, samo ja njegov." Majka, koju smo upozorili, u to do dana danasnjeg ne vjeruje. Fenomen, koji je vrlo cest.

Thomasa srecem nekoliko dana kasnije: pri dvotjednom pedo-susretu srijedom u Berlin-Mitte. Kada sam usao u birtiju na uglu, mjesto koje je dogovoreno telefonom, za stolom sjede dvojica muskaraca. Postavljaju pitanja, cavrlja se. Jedan kaze: „Jednom ces sve upoznati, ostani u grupi srijedom. Ta je skrivena, tu ulazis jedino preko poznanika, tako da se ne uvali nekakav sluzbenik kriminalne policije. U grupu ulaze samo provjereni."

Devet muskaraca je danas ovdje, izmedju 20 i 60 godina. Vecina se pali na djecake, samo jedan „Girllover" je medju njima. Redom svaki pripovijeda, kako se osjeca. Gerald, musicav muskarac oko 40, priznaje da je usamljen, da pati od depresija. Gotovo besprimjetno tema prelazi na „Strichere" (djecaci koji se prostituiraju - op. prev.) - cijene, lokacije, modaliteti. No Geralda to ne tjesi - on ne zeli seks bez ljubavi.

Zato je zavidan Konradu, koji ima „pravu vezu". Konrad, mali muskarac, krivog nosa, sredina 50-ih, je ponosan na „svog" malog, kako ga naziva. Pripovijeda o posljednjem vikendu s 10 i pol-godisnjim Juliusom. Vec gotovo tri godine su zajedno.

Nakon sluzbenog dijela, nastavlja se u drugoj gostionici. Nisu svi tu. Sjedam pored Konrada. Zaneseno prica o „svom" Juliusu, s kojim vec vise od dvije godine provodi vikende, najcesce u svom malom stanu. „To, sto mi imamo, je jedna vrsta mini-braka", objasnjava Konrad. Kako je upoznao djecaka, zelim znati. Konrad pripovijeda. Kako je sreo Juliusa na jednom djecjem igralistu, koje je zapravo bilo „revir" jednog drugog pedija. Kako je onda Julius nestao, a on je danima cijelo podrucje pretrazivao u potrazi za djecakom. Kako mu je onda ipak jednom uletio u ruke, kako su zajedno otisli na kupanje, kako su bili na GoKart pisti i kako ga je svako vece uredno vracao na djecje igraliste.

I onda mu je Julius rekao, da je pricao sa svojom majkom. „Ta me odmah slijedeci dan narucila k sebi." Konrad, koji se strahovito bojao tog susreta, ispricao je zeni legendu o vlastitom sinu, kojeg, zapravo, uopce nema. „Ispricao sam joj da iza sebe imam propalu vezu, i da svoje dijete vec jako dugo nisam vidio, i da me Julius tako podsjeca na mog sina. Ona je to smjesta razumjela."

Konrad pripovijeda, bez pauze. „Ta se morala zapitati: Sto hoce tip u tim godinama od jednog klinca? Ali i ona je imala svoj vlastiti zivot, uvijek nekakve ljubavnike iz nekakvih birtija. Jednom, kad sam negdje bio s Juliusom, nazvala me i rekla da njen decko upravo razbija po stanu, da li postoji mogucnost da Juliusa zadrzim preko noci kod sebe." Konrad se ceri preko cijelog lica: „Imao sam ogromnu srecu, ona mi je djecaka u krevet upravo utrpala." Od tada je Julius smio svakog vikenda ostati kod Konrada.

Konrad postaje zamisljen: „Zapravo si covjek djecaka moze jedino iz takvog miljea, u kojem nitko nista ne pita, tako jednostavno nabaviti. Sto ima mali doma, sto ce tamo?"

Julius dolazi iz razorene obitelji u betonskom naselju Berlin-Marzahn. Majka previse pije, kaze Konrad. I onda je Julius sretan kad moze pobjeci od galame kod kuce. Na srecu, postoji Konrad, koji ga uvijek ceka. On ne prigovara. Dolazi petkom po njega u skolu i saslusa njegove brige - za koje se ocito inace nitko ne interesira. Konrad poduzima toliko zanimljivih stvari s njime, i postupa s njime kao s odraslom osobom.

Iznimno smijem jedan dan pratiti Konrada s „njegovim" malim, jer Konrad je izuzetno ljubomoran. U podne cekamo pred osnovnom skolom Berlin-Marzahn. Konrad je vec uzbudjen, veseli se, sto ce vidjeti djecaka. Nakon sto je Julius usao u unajmljeni Mercedes, Konrad ga najprije zagrli. Ja sjedim pozadi. Julius mora jos svratiti doma, ostaviti svoju skolsku torbu i uzeti nesto odjece.

Dizalom se vozimo do 13. kata zgrade, u kojoj Julius zivi preko tjedna. Stan je jednostavno namjesten, iz stereo-uredjaja se cuje njemacki slager. Juliusova majka je razvedena, nezaposlena i treba prehraniti troje gladnih usta - Juliusa, njegovog starijeg brata i stariju sestru.

Majka se veseli kad vidi Konrada. Dobar prijatelj porodice. Zagrljaj, „Bok, Konrad", „Bok, Monika", pusa u obraz. Nakon kraceg brbljanja oprastamo se. Konrad kaze: „Bok, do nedjelje." Julius utisne majci poljubac u obraz.

Jedemo kod McDonalda, vozimo se na GoKart pistu i nakon toga na jedan napusteni aerodrom, gdje djecak smije za volan. Sa 100 km na sat juri Julius u unajmljenom Mercedesu preko aerodroma, sjedeci u Konradovom krilu, ovaj u tome vidljivo uziva. Ja opet sjedim pozadi. Konrad se okrece i naceri mi se. Navecer se obojica voze doma, u Konradov stan u Berlin-Charlottenburg. Tamo sam nekoliko dana kasnije. U hodniku je „mjerac" koji je Konrad sam napravio, na kojem mjeri koliko je Julius narastao otkad su se upoznali, kad je imao 8 godina. „Moj veliki, on stari, s time se moram pomiriti." U stanu postoji samo jedna spavaca soba - mala komora, u kojoj leze madraci.

„Brzo sam dobio nalog od mame da mu stavim cepic", prica mi Konrad. „Imao sam vlazne hlace a da nisam morao mnogo uciniti. No, trebao sam se ipak jednom osloboditi tog nagona. Lezao je navecer u krevetu i spavao. Tada sam testirao milovanjem. I jednom sam onda ipak ucinio glupost i uprljao jadnog djecaka, koji nije nista primijetio. To je bilo ruzno, ali uzbudljivo."

Nakon nekog vremena, to mu vise nije bilo dovoljno. „Tako sam ipak jednom pod tusem uhvatio, ovako: hap!" Konrad ucini ustima pokret poput ribe, koja hvata zrak. Ostalo je pri povremenim „Hap!" - do sada. „Htio bih da mi jednom od pocetka do kraja istrlja, to jos nikada nije ucinio." Konrad kaze: „I jednog dana ce biti zakucan, ali tu mu dajem jos jednu godinicu."

Na njegovom stolicu u sredini dnevne sobe stoji PC. Kad Julius nije tu, Konrad ide online. U specijalnim sobama za chatanje je dan i noc povezan sa istomisljenicima. U „Jungs-Forumu" se, na primjer, diskutira o problemima s djecom ili policijom ili se, ako je moguce, opisuju seksualni dozivljaji.

„Kada pedofili na Netu komuniciraju, moraju s time racunati da s druge strane uvijek moze sjediti i sluzbenik BKA-a (Bundeskriminalamt = Savezni Ured za kriminal, op. prev.)," kaze Richard Karl Mörbel, glavni Kriminaldirektor pri Bundeskriminalamtu. „Prije ili kasnije, udjemo im u trag, kad na Internetu istomisljenicima pripovijedaju o svojim djelima ili kad djecju pornografiju salju vamo-tamo preko Weba. Svaki pedofil ima nickname, koji koristi i na Internetu, tako da ga sluzbenici policije ne mogu identificirati.

Tvrdnji da ti nickovi za policiju mogu predstavljati problem Mörbel proturijeci: „BKA-sluzbenici takodjer citaju, kad se chata u pedo-forumima. Pri vecini nickova mozemo odrediti kojoj osobi pripadaju." Radni odjel Internet pri BKA je, u medjuvremenu, personalno jako pojacan.

Zelim znati od Konrada, sto misli o seksualnom samoodredjenju djece. On je iskren: „Tko zna, sto se dogadja u jednoj tako maloj glavici? U kojoj mjeri moze jedno dijete biti sporazumno? To smo si mi tako lijepo poslozili, jer dijete nije bezuslovno reklo: Ne. Da li je onda reklo bezuslovno: Da? Mislim da mi pediji to vidimo onako kako bismo to rado zeljeli vidjeti."

U lipnju 2003. godine je Konrad bio uhapsen, kad je htio posjetiti neke prijatelje u Leipziger Straße u Berlinu. Ti su bas, ne po prvi put, imali nekoliko djecaka u stanu i bili su vec duze vrijeme od strane sluzbenika Landeskriminalamta Berlin (Pokrajinski Ured za Kriminal Berlin, op. prev.) opservirani. Konrad je uletio direktno u raciju. Pred kucom su prijevremnog umirovljenika dva sluzbenika u civilu uhvatila pod ruke i stavili mu lisice.

Vec slijedeceg dana je Konrad bio slobodan. LKA-sluzbenici su saslusali Juliusa i ispitali majku. Jedna vrsta nesporazuma, rekao joj je Konrad. On je djecaku samo masirao trbuh i „malo ga je slucajno dodirnuo". Zato se Konrad mogao s njom aranzirati. U medjuvremenu je s njom i malim otisao na mali izlet u Hamburg. „Zbog stressa je majka dobila novu haljinu, i sada je opet sve OK", veseli se Konrad. Za nekoliko tjedana treba poceti proces protiv njega i drugih muskaraca.

Neke od muskaraca, koji su uhapseni u Leipziger Straße, upoznao sam jos u proljece. Kontakt-covjek, koji je za mene garantirao, je bio Konrad. Konrad mi je ispricao, da muskarci pripadaju jednom od triju berlinskih pedofilnih krugova i organiziraju djecje seks-tulume, „Igraju okretanje flase i strip-poker". Tu se odigravaju prave mini-orgije. Njemu osobno je to ipak prevruce, „tamo je onda vise djecaka, sve brbljavci, to se moze sasvim brzo srusiti".

Jedne subote navecer posjecujemo Zaca u njegovom stanu. Zac je visok dobrih metar i 80 i obojio je svoju kosu u plavo. Tu su takodjer i Sasha i Stefan. U trenutku kad stizem s Konradom bas gledaju fotografije na PC-u - djeca u luna-parku, utisci s vikenda. „Zac je pametan", rekao mi je Konrad, „cim je jednog djecaka upoznao, odmah je trazio kontakt s roditeljima. Roditelji su nakon razgovora sa Zacom bili uvjereni da on djeci uistinu daje poduku."

Zac, „Boylover" koji se tako pametno ophodi s roditeljima, mi otkriva njegov „Alien-trik": „Ispripovijedao sam djecacima da sam vanzemaljac i, da bih spasio covjecanstvo, trebam jednog djecaka i jednu djevojcicu. Kod djevojcice je sve, dakako, jasno, ali kod djecaka sam morao provjeriti, da li je pravi, mogao bi mu otpasti, zar ne?" Ne razumijem sto time zeli reci.

Zac simulira jedan kontakt-razgovor: „Molim? Ti si decko? Ne vjerujem! Djecak kaze: Ma, stvarno sam decko. Onda ja: To moras dokazati! Onda djecak: „Da, pogledaj, imam sasvim kratku kosu. Neee, kazem ja, nju si upravo odrezao!" Konacno, kaze Zac, mora se provjeriti spol. Demonstrira, kako djecak skida hlace. „Na to ja kazem: On nije pravi, hej!, to moram jos jednom provjeriti! To uvijek funkcionira." Drustvo se ludo zabavlja.

Trikovi pedofila, koje koriste da bi usli u kontakt s djecom, su raznovrsni i prilagodjeni godisnjem dobu. Ljeto je idealno. Tada krece najcesce vise muskaraca zajedno na kupalista ili na obale jezera u okolici Berlina. „Na takvim mjestima se prvo moraju svi ljudi procijeniti", kaze Konrad, „porodice, covjek mora znati tko kome pripada. Tada dolazi na red stari trik s picem: dolaze djecaci, ja otvaram hladnjak i vadim hladnu colu. Pitam, tko zeli jednu bocu, jer nemam volje sve ponovno tegliti kuci." Pored toga, svaki pedofil ima sa sobom standardnu opremu: torbu s igrackama, rekete za stolni tenis i badminton, kugle za bocanje, frizbi i sl.

U Zacovom stanu ulazim u razgovor sa Sashom. On je informaticar, na pocetku 40-ih. Sramezljivi muskarac, uske figure. Dugo je bio aktivan u organizaciji pedofila „Krumme 13" („Iskrivljena 13-ica", op. prev.), koja trazi vise prava za pedofile. Sasha ima u dvosobni stan u Leipziger Straße. To je stan, na koji je u lipnju 2003. izvrsen prepad od strane policije. Prije nego sto se LKA ubacio u stan, ja sam bio tamo. Kad sam pritisnuo zvonce, javio se umorni djecji glas: „Halo?" Kazem da zelim k Sashi.

Umorni glas pripada Felixu, kojeg gore srecem. Felix je plavokosi 13-godisnji djecak koji
lomljivo djeluje. On je Flohov „mali". Floh je informaticar, porijeklom iz Beca. Dok je Felix bio mladji, bio je BF, „Boyfriend" od Erwina, ucitelja engleskog, kojeg sam takodjer vec jednom sreo. Erwin je Felixa predao Flohu.

U stanu nema puno namjestaja. Jedan kavez za hrcka stoji u uskom hodniku, ispod vjesalica za garderobu. Mala kuhinja je jednostavno namjestena. - stednjak, hladnjak, sudoper, stol, dvije stolice. Dvije sobe u stanu su ispunjene madracima. Osim malog stolica i dva naslonjaca, to je jedini namjestaj u stanu. I naravno, nekoliko PC-a u svakoj sobi, pored madraca.

Felix sjedi Flohu, koji ocito pusi marijuanu, u krilu. Klinci takodjer smiju tu i tamo povuci par dimova. Pet djecaka su taj vikend u gostima. Toni, star 9 godina; Leon i Kevin, obojica 11 i Sandro i Felix, vec 13. Toni je zgodan djecak, onakav, kakvog si jedan „Boylover" prizeljkuje: vitak, dugih nogu, barsunaste koze i lijepih ociju. „Toni je ovdje mezimac", kaze informaticar Sasha. Djeca dolaze vec vise od godinu dana u pedofilov stan.

Ovdje smiju sve. Do 2 u noci ostati budni i igrati se na kompjutoru, pusiti, piti alkohol, psovati. Kad nisu tu, onda su s muskarcima u kinu ili kupalistu. Zato se moraju s njima „maziti". Leon mi u hodniku pokazuje kondom, prije nego sto ga baca u zahod. „Moj je", kaze.

Jos pedofila ulazi u stan. Medju njima takodjer i Zac, debeli plavokosi s Alien-trikom. Daje mi svoju posjetnicu, zbog telefonskog broja. Posjetnica za odrasle. Za djecu ima drugacije: saljive zute kartice, s jednim medvjedicem i sarenim srcima na njima. Ispod toga izreka: „Ak‘ je doma frka - zovem Zaca" i broj Zacovog telefona. Karte dijeli djecacima koje vani oslovljava. Zac, naravno, nije njegovo pravo ime, nego nick.

Delikte nad djecom je tesko dokazati, jer vecina djece odlazi dobrovoljno u stanove pedofila. Kao djecaci u Leipziger Straße. Njih su oslovili muskarci dolje, na nogometnom igralistu: „Kad vam je dosadno, navratite jednostavno gore u stan, tamo mozete igrati kompjutorske igrice." To je bilo prije dobrih godinu dana.

Jednog petka u lipnju upada policija u stan. Cetiri muskarca i pet djecaka su unutra u trenutku, kad jedinica specijalaca provaljuje vrata. Zacu razbijaju nos. Istovremeno policija pretrazuje jos nekoliko drugih stanova - gotovo u svakom nesto pronalaze.

Nakon sto su muskarce iz Leipziger Straße utrpali u policijski kombi, sluzbenici u civilu vode djecu do policijskog automobila. Djeca moraju s njima u stanicu, da daju izjave protiv pedofila. Roditelji su obavijesteni, ali prvo moraju cekati na klupi u Pokrajinskom uredu za kriminal - satima. Jer djeca sute kao zalivena. U pocetku. Sve dok jedna od majki ne obeca svom sinu da nju nece uhapsiti, ako on progovori. On progovara prvi, a za njim i ostali. Prije toga su upitali jednog policajca: „Koliko dugo ce ostati unutra?" Na to im policajac obecaje: „Jako dugo." Kevin je umiren: „Do tada cu i sam biti dovoljno velik, da se mogu obraniti, ako mi zele nesto uciniti.". Slijedeceg dana su dvojica osumnjicenih vec vani. Konrad, koji je uhapsen pred vratima u Lepziger Straße, i Zac, koji sada nosi flaster preko slomljenog nosa. Ne postoji opasnost bijega.

Nocu iznenada zvoni moj mobitel. Javlja se voditelj berlinske pedofilne grupe. „Upravo sjedimo ovdje u vecem broju i razgovaramo o cijeloj stvari, koja se dogodila. Nesto sumnjamo i bilo bi dobro kada bi dosao ovamo." Vozim se na datu adresu u Berlin-Kreuzberg. I bojim se. Oni traze cinkarosa, koji ih je otkucao. Na kraju ipak uspijevam otkloniti sumnju.

Slijedeceg dana, pri jednom susretu u jednom kaficu u Kurfürstenstraße, me jos jednom uzimaju u klijesta. Jer sam bio nov u krugu oko Sashe. Naziva takodjer i jedan funkcionar pedofila iz Hamburga - pita, da li bi mogao za mene nesto uciniti. Odavno je, na saveznom nivou, u toku „potraga za cinkarosem" preko Interneta.

Djeca se boje. Jer su progovorila i jer su pocinitelji opet na slobodi. „Kevin spava jedino kod nas u krevetu i budi se svako jutro okupan znojem", kaze mi kasnije njegova majka.Ogorcena je. „Ne bih nikada pretpostavila, da se tamo tako nesto dogadjalo", kaze uplakanih ociju. „Pored svog bijesa, mrznje i tuge predbacujem si sto nisam nista primijetila."

„Da bi se tako nesto moglo nama dogoditi", kaze Leonova majka, „ne mogu si to zamisliti. Pa tamo je uvijek bilo nekoliko djecaka u stanu. I Leona sam uvijek pitala: Sto, zapravo, radite tamo? Da su to oskvrnitelji djece - sasvim drugacije bih si ih zamislila."

Hans-Jürgen iz Münchena, 60-godisnji ucitelj latinskog, se pali na starije djecake, tako od 11 godina, radije 12. Savim maleni ga uopce ne zanimaju. On je prije par mjeseci na prvoj instanci osudjen - na 2 i pol godine zatvora, bezuslovno, zbog teske seksualne zloupotrebe djece. Iako nije bio nikada prije toga kaznjavan. U svom stanu je jednom 11-godisnjaku straga zahvatio u hlace - djecak je otrcao jedan kat nize svojoj majci, koja je ucitelja prijavila.

Nakon procesa su mu susjedi celicnim stangama razbili kuhinjski prozor. Svatko u bloku je vec znao da ovdje stanuje jedan „oskvrnitelj djece". Hans-Jürgen je na kraju odselio. Ulozio je zalbu, koja ce se rjesavati negdje slijedece godine. Do tada ostaje na slobodi, jer ima stalno mjesto stanovanja i ne postoji opasnost da bi mogao pobjeci.

S Hans-Jürgenom sam proslo ljeto bio u minhenskom Westbadu (ime kupalista, op. prev.). „Tamo sam dozivio jako lijepe stvari, narocito pod tusem", kaze, „i, cak i ako se nista ne dogodi, u svakom slucaju ima nesto za oko." Westbad je „in" medju pedofilima, kao i Nordbad, Aqualand u Kölnu ili SEZ u Berlinu. Hans-Jürgen otkriva jednog subotnjeg popodneva 6 kolega na kupalistu. „Klein-Mädchen-Waldi" (otprilike: „Waldi malih djevojcica", op. prev.) cak i meni upada u oci, jer se satima lopta s malim djevojcicama, u bazenu za neplivace.

Kasnije Waldi izranja i u sauni za obitelji, da bi mogao buljiti u gole djevojcice. Jer djeca, djecaci kao i djevojcice, najcesce subotom dolaze u saunu, su tu i pedofili. „Djeca smiju uci u saunu jedino u pratnji odrasle osobe", stoji na vratima. Obrnuto bi bilo bolje. I Hans-Jürgen i njegov prijatelj Alwin, sjede u sauni, i ogledavaju se za „patuljcima", „Zwergeln", kako u bavarskoj nazivaju male djecake. „Jesi li vidio patuljka u sauni? Tako mi se smijesio, morao sam se odmah pokriti rucnikom", kaze Hans-Jürgen smjeskajuci se.

Vani, na otvorenom dijelu kupalista, su takodjer u lovu. Hans-Jürgen nosi u svojoj plavoj sportskoj torbi rekete za stolni tenis i frizbije. Dok stojimo pored stola za stolni tenis, promatra nas jedan djecak. „Taj je ovdje bez roditelja", sapne mi Hans-Jürgen. „Zelis li igrati?", poziva djecaka. Ovaj sretno klima glavom.

Naravno da Hans-Jürgen mora povremeno djecaku pokazati, kako da drzi reket. I hvata ga straga za bokove. Kasnije Hans-Jürgen pokusava s njime dogovoriti jos jedan susret. Shema, koju poznajem sa scene: kontakt, u jednom trenutku jedan naoko slucajni dodir guze. Da se vidi, kako „patuljak" reagira.

S Internetom je scena pedija upravo eksplodirala. Günther Ilsen, sudski istrazitelj pri Ermittlungskommission Kindesmissbrauch (Istrazna Komisija Za Seksualnu Zloupotrebu Djece, op. prev. ) LKA-a Düsseldorf govori o: „jednoj sasvim drugoj dimenziji. Mnogi, koji su do sada svoju pedofilnu sklonost potiskivali, su kroz Internet ustanovili: Aha, pa, ima i mnogo drugih, koji misle kao ja, postoje cak i grupe, u kojima se ljudi susrecu."

Guntram iz Kölna je tipican primjer takvog „spavaca". „Bio sam 25 godina u braku, i sam imam sinove", prica mi u pizzeriji „Quo Vadis", pri jednom susretu kölnske pedo-grupe. Guntram se pali na sasvim male djevojcice, stare oko 4 ili 5 godina. „Bilo je tu jednom nesto s mojom necakinjom, jasna stvar, ali u cjelini sam sklonost ipak potiskivao. Kada sam na Internetu vidio, covjece!, pa tu ima jos toliko drugih, koji su kao i ti, i oni se nalaze, napustio sam svoju zenu."

Do nedavno, tako Guntram, imao je sasvim zgodnu vezu prema Melanie, ona je stara 5 i pol godina. „To je ljubav, moja prva prava, duboka ljubav", kaze. On i ona su se cak lutkama igrali u djecjoj sobi, i ona je vec smjela ostati kod njega u stanu. „Otac je moj prijatelj." Guntram se veselio, jer je mogao sudjelovati u Melanienom ulasku u prvi razred. Ali, sada mu je Melanienina majka zabranila svaki kontakt s djevojcicom. „Mora da je naletjela na moje zapise u pedo-forumu", pretpostavlja.

Jesen 2003. Sve majke i ocevi su obavijesteni ili upozoreni, protiv mnogih muskaraca se vodi istraga. Moj mobitel, koji sam koristio samo za ova istrazivanja, je iskljucen. Gotovo je. Konacno.

Izvor: stern.de

Prevod: Sofija Cikron