ujela me za obraz, i okrenula se na drugu stranu. osmehnuo
sam se, iako mi je došlo da zaplačem. zatim me je ščepala
za penis, dok sam čitao novine, i vratila se hitro na svoju
polovinu kreveta. uz osmeh. bio je
lep dan, sunce je
prodiralo kroz zatvorena prozorska okna, i razlivalo se po
posteljini. obrazi su joj bili rumeni, to sam mogao da
primetim i ako je nisam gledao direktno u lice. na
tv-u se vrtela neka narodna muzika, ubrzo su počele i reklame, na
kojima se smeši srećna porodica, iako im je u stvarnosti život
sranje. i njoj je život bio sranje, ali o tome nikada nije
prozborila. ostala je rano bez oca, majka joj je bila notorni
alkoholičar, a sestra kurva. ubrzo se odrekla tog nebeskog
tandema. i ostala je sama. sa mnom. sada je bila sa mnom, i
čini mi se, bilo joj dobro. imala je moj obraz, moj penis,
ponekad i ruku, da je pritisne. mekša je od penisa i od nje
ne može da se zatrudni. moj život, znaš kakav je bio. sličan
tvom uostalom. nisam imao posao, drkao sam kompjuter,
visio na društvenim mrežama i jeo tuđu hranu. slika i prilika
za udavače, možeš misliti. ni sada nije bolje, ali ovde nije reč
o sadašnjosti. o sadašnjosti će pisati budući pisac. ja nisam
budući pisac. ja sam pisac iz prošlosti u kojoj sam voleo.
nekada. pričam o prošlosti.
sa njom sam delio sudbinu. bila mi je saputnik u bedi i
besparici. slušala je moje podrigivanje na pivo i povraćanje.
trpela je moje hirove i moju nadrkanu narav. nije terala u
kurac dronfulje s kojima sam se kuckao na internetu, iako je
znala za njih. i zbog toga sam
joj još uvek zahvalan. to sam
joj i rekao. na drukčiji način doduše.
- ti si carica, i ja te volim.
dovoljno. okrenula se i uputila mi značajan pogled.
- šta to treba da znači? – rekla je. - treba da znači
da te volim – odgovorio sam tiho.
zagrlila me je snažno, spljeskala novine koje su mi bile u
naručju. onda me je ugrizla za obraz, kao po običaju, i mirno
sam mogao da započnem jutarnju dremku. sanjao sam
sadašnjost.
probudio sam se deset godina kasnije i sve je bilo isto, osim
što nije bilo nje. narodnjaci su treštali na tv-u, bile su tu i
reklame sa blentavim porodicama, a tu su se pojavili i neki
političari. probudio sam se radostan jer ću odgledati emisiju
o piscima, kad ono umesto pisaca, snimak zoološkog vrta.
kamera se ne pomera. ništa se dešava. životinje miruju.
neke kunjaju. druge se krevelje. to su majmuni uglavnom.
lisice smišljeno ćute i gledaju u stranu. toliko sam se smorio
da sam hteo da se izbodem. nisam. ipak. da je ona tu,
zagrlila bi me, u stvari, ujela za obraz. osvestila bi me, vratila
u stvarnost. možda drukčiju stvarnost. stvarnost u kojoj me
boli kurac da gledam prizore iz zoološkog vrta, i razna druga
sranja na televiziji. ona nije imala neko posebno mišljenje o
ovome što pričam. ona nije ni gledala televiziju, i uopšte, to
što čovek nije mogao da odgleda emisiju o kulturu nije je
doticalo, ama nimalo. jedino je gledala u mene, kao nekakav
veliki ekran na kojem može da vidi sve što se zbiva ’napolju’.
kada bih bio nervozan znala bi da nemam ni dinara (a to je
bilo vrlo često), kada bih se smejao znala bi da imam za
pivo, a kada bih bio preterano nežan, bila je sigurna da se
nešto zanimljivo dešava u mojoj unutrašnjosti, znaš, sreća,
radost, i sva ta patetična stanja svesti.
setim je se, eto, tako, ponekad, kad se probudim. setim se
njenim blještavih zuba, izuvrtane kose i meke kože. otišla
je pre 10 godina jer sam joj dosadio. rekla je da nemam
ambicije, i da pritom mnogo pijem. za ovo drugo je bila u
pravu, ali za ambiciju se zajebala. upravo radim na romanu,
mada ti nisam spomenuo da pišem. to, ionako, nije od
prevelike važnosti za priču, ali je svakako ambicija...
Kapetan Mekšefri