Poverty has nothing on them mice!

There is no system in the world or any school in the country that is better than its teachers. Teachers are the lifeblood of the success of schools.

Al' da otvarate linkove.

"Certainly, human nature is fixed. It's universal and unchanging - common to every baby that's born, down through the history of our species. But human behaviour - which is generated by that nature - is endlessly variable and diverse. After all, fixed rules can give rise to an inexhaustible range of outcomes. Natural selection equipped us with the fixed rules - the rules that constitute our human nature. And it designed those rules to generate behaviour that's sensitive to the environment. So, the answer to 'genetic determinism' is simple. If you want to change behaviour, just change the environment. And, of course, to know which changes would be appropriate and effective, you have to know those Darwinian rules. You need only to understand human nature, not to change it."

Radeći sa klincima, naučila sam da ih posmatram najviše onda kada misle da su van fokusa. Zadubljujem se u njihove kretnje - zanima me kako pakuju stvari, skidaju jakne (ili zaborave da to čine, ili zaborave da ih ponesu); tražim tragove druženja, konspirativno šaputanje, laktove koji brane pogledu da dopre do, poglede koje samo oni razumeju, oči, koje izbegavaju da se dodirnu sa mojim (ili bilo čijim). Posmatram ruke dečaka koji misli da želi da ubode drugog olovkom, osluškujem disanje onih kojima dah guši reči u grlu, razgovaram (ljutito, a kako bi drugačije!) sa devojčicom koja se upravo potukla, pokušavam da zaustavim krv drugoj, u nekoj, sasvim bezazlenoj situaciji krvarenja nosa, a istovremeno objasnim drugima da to nije strašno (predškolci), zahvaljujem se na poklonu - papirić na kome piše da sam najbolja tičerka na svetu, odgovaram na poruku da - da: postoji reč unshattered, mrštim se na jednog što je pobegao sa tamo nekog časa, on mi obećava... i u svom tom miksu, postoje zakonitosti, koje isplivavaju, koliko god se sva ta deca razlikovala.

"But you do have one thing that makes you the equal of any kid in the world," Juárez Correa said. "Potential."
He looked around the room. "And from now on," he told them, "we're going to use that potential to make you the best students in the world."

Zakonitosti, koje, ukoliko ih primetiš - poremete sve ono što si mislio da znaš (Nadam se da ne moram da objašnjavam da je potencijal individualna stvar i da (ne) neće svi doseći iste horizonte, već da pričam o horizontu kao početku priče, a to pravi bitnu razliku). Preokrenu te i traže od tebe da uradiš nešto novo. Zakonitosti, koje te na samom početku nauče da ništa nije zakucano i da su karte uvek otvorene, ukoliko hoćeš da se igraš. Jer, da - svi smo mi kreativni, neki od nas budu samo ubeđeni u suprotno.

U ovom našem sajber-ubrojčenom (ne odoleh) dobu, kada je informacija na prstohvat od tebe, smešno je (a možda i tužno, zavisi od perspektive) razmišljati o nastavniku (ili, pak - profesoru) kao nekom ko je tu da podučava, 'prenosi' (lepo me ispraviše), tako što ispriča neku svoju priču, dok deca zadivljeno i krajnje motivisano slušaju. I tu reči Sugata Mitre gađaju u srž onog što bih da vam kažem:

The Victorians were great engineers. They engineered a system that was so robust that it's still with us today, continuously producing identical people for a machine that no longer exists. The empire is gone, so what are we doing with that design that produces these identical people, and what are we going to do next if we ever are going to do anything else with it?

Kad god se načne (a izgleda da samo to i radimo - grebuckamo po površini) neka priča o školi i urušavanju iste, simultano, gotovo svetonazorno se složimo da to tako mora, jer kad sve propada - mora i škola (tu se neko, doduše, seti i mnogo važnijih pitanja - a.k.a. lamenta nad izgubljenim rajem - A šta ćemo sad sa tom užasnom decom), jer nema para. Tačno je, para nema, ali turnire dobijaju i oni bez patika, a i u zabačenim selima ove naše lepe planete, gle čuda, postoje i neka deca koja su željna znanja. I tu dolazim do onog što me najviše žulja - Kako je moguće ovakav kolosalni promašaj (pričam o školi, ukoliko sam nejasna zbog hronične digresije) načiniti kod onih kojima - Curiosity killed the cat - valja špaklom strugati sa leđa? Šta je to inherentno pogrešno u sistemu kada ga sva (skoro sva - i da, čak i ona najbolja) deca mrze?

Verovatno deca. Jer mi samo želimo najbolje. Što je još važnije - i znamo.

Pa, odakle bih ja to počela (kad sam toliko pametna)?

Od teze da je duhovno siromaštvo jednako ovom, u kome nam deca nemaju wc. I prvo bih odatle.
(ne znam dokle se stiglo, ali ako otvorite link videćete da je gosn Šabić preneo sledeće: Vrhovni sud Indije je presudio da sve škole u zemlji, državne, i privatne, u roku od šest meseci moraju da obezbede toalete i pijaću vodu. Šteta što nije naš sud! U Srbiji trećina škola nema pristojan WC, čak 200 ih nema vodu.) I tu bih sa novcem (za sad) završila (aneks misli - u nemanje vode i wc-a sa potvrdom, spada i sanacija učionica opasnih po život).

I od teze da su loši nastavnici (a bome i loši profesori) loši zbog niskih primanja. Ne znam šta bih na ovo rekla, a da nekog ne uvredim. Možda je dovoljno samo zdravorazumski bupnuti: Loši nastavnici (i oni drugi) će biti i ostati takvi (uprkos i unatoč), jer su takvi. Ne možete čoveka promeniti povećanjem plate. Tačka.

I od pitanja za svakog od nas - Zašto su nam ljudi koji rade sa decom (našom, aha) takvi? I šta smo mi to uradili kad oni mogu da budu i ostanu takvi?
Čini mi se da se jedan od odgovora krije u sasvim običnoj i maloj, ali meni i gadnoj reči. Ne mora čak ni da joj prethodi ono 'over' (ili, još važnije 'under').

Achievers.

Iako ne vidim ništa loše u postignućima, ova jurnjava za istim, a bez upitanosti za onaj deo koji im prethodi, jednostavno nije moja šoljica čaja. Možete da šećerite koliko god hoćete.
Toplo preporučujem Holtov, The tyranny of testing, za sve one koji bi želeli da saznaju nešto o tome kako je lako dati pogrešan odgovor na pitanje - Čega ima više, cveća ili belih rada?

Rightness has nothing to do with reality, or consistency, or common sense; Right is what the teacher says is Right, and the only way to find out if something is Right is to ask a teacher. Perhaps the greatest of all the wrongs we do children in school is to deprive them of the chance to judge the worth of their own work and thus destroy in them the power to make such judgments, or even the belief that they can.

Za one koji bi odmah da me pitaju - A kako da znamo onda da li deca nešto znaju ili ne? I kako uopšte da vrednujemo nečiji rad i znanje ukoliko ga/je ne testiramo? - odgovorila bih: Pročitajte esej. Jest dugačak, ali ne boli.

Poverty has nothing on them mice!

Daklem, za početak, mogli bismo da napravimo neki drugačiji raspored sedenja i organizujemo klince međusobno. Možda se i u gledanju u potiljak kriju odgovori na neka pitanja. Možda je potrebno da ih podržimo da podrže jedni druge. Možda će tada poželeti više da se druže, a manje da se biju. Možda da manje forsiramo besmisleno svakodnevno nadmetanje - to je ona idilična slika kad brzinski dižu ruke u - je l' mogu ja - želji da budu prvi. Možda da im objasnimo svojim stavom i ponašanjem da je važno saslušati onog ko govori - možda se tu krije smisao one čuvene brzopotezne reči: autoritet. Možda je potrebno da im malo više verujemo i da dozvolimo sebi da budemo ranjivi u učionici. Možda da nešto zajedno sa njima radimo i tako se upoznamo - onoliko koliko nam vreme to dopušta. Ništa ne pomaže bolje od ljudskosti i ništa ne otvara poglede bolje od iskrenosti. A u tome nam, dragi moji, novac neće pomoći.

Nekad je igrati bosonog - privilegija. Ta siromašna deca nisu otišla na turnir bosa jer nisu imala patike. Ne, patike su dobili i one nisu bitne. Ono što jeste bitno, međutim, je da im nisu bile potrebne. Ljudima koji deci pomognu da zadrže (ne zaobići važnost ove reči) takav stav - dubok naklon.

Uči samo onaj koji to želi. Sve ostalo je čist besmisao memorisanja. I onaj Sir Robinson je sasvim u pravu kada, pričajući o kulturi postignuća koja bi trebalo da preuzme vlast od kulture standardizacije, kaže:

There is no system in the world or any school in the country that is better than its teachers. Teachers are the lifeblood of the success of schools. But teaching is a creative profession. Teaching, properly conceived, is not a delivery system. You know, you're not there just to pass on received information. Great teachers do that, but what great teachers also do is mentor, stimulate, provoke, engage. You see, in the end, education is about learning. If there's no learning going on, there's no education going on. And people can spend an awful lot of time discussing education without ever discussing learning. The whole point of education is to get people to learn.