Gost autor : taube
Jedan razgovor u rathausu menja sve. Saznadosmo da ja moram nazad u Srbiju jer je za sklapanje braka neophodno imati vizu za vencanje i polozeni A1 nivo nemackog jezika u domovini. Bili smo istrajni i ono sto je usledilo nazvali smo - unser Kampf. Poslednje nedelje proveli smo obilazeci razna mesta na obali Bodenskog jezera, teseci i hrabreci jedno drugo. Brinula sam se kako cu trudna putovati avionom ali hrabro sam posla na aerodrom. Buduci muz je plakao a ja sam otisla kuci sa bebom u stomaku.
U Srbiji, hitro i odmah odlazim na Goethe Institut u Beogradu, i molim da mi dopuste da polazem ispit bez dolazenja u skolu. Zena koja sedi u kancelariji ubedjuje me : „ Vi ne mozete da polozite nemacki, a da prethodno niste radili s nekim nemackim profesorom. „. ja odgovaram: „ Ali ja moram da polozim i polozicu! Trudna sam, roditeljska kuca je na 42 km od Beograda, ne mogu da putujem na casove. „ . Konacno je pristala i rekla mi da uplatim nekih osamdeset evra za ispit. Ucila sam sama, i svako vece preko Skajpa s muzem proveravala znanje. Polozila sam , i to uspesno. Odmah dobila sertifikat, i brzo sva dokumenta predala u nemacku ambasadu.
Najgori deo sada dolazi. Nakon dva meseca trudnoce koja je proticala u savrsenom redu javljaju se prvi problemi. Bila sam u petom mesecu.Cekanje i neizvesnost kada ce mi javiti da li sam dobila vizu dovodili su me do strahovite uznemirenosti. Znala sam da je minimum cekanja na takvu vizu tri meseca. Mislila sam da ce Beograd i Konstanc uzeti u obzir to sto sam trudna i ubrzati proces ali ne, nije bilo milosti. Poceo je da me obuzima ocaj. Zelela sam da trudnicke dane provodim sa muzem, i da zajedno idemo na preglede. Da stvar bude gora, osvanuo je koban dan. Pocela sam da krvarim. Znala sam da je to vrlo opasno u trudnoci, i da mogu da izgubim bebu. Mama, dijabeticar na insulinu odvezla me je brzo u najblizi Dom zdravlja u Lazarevcu. Mislila sam da trudnice imaju prednost pa sam otvorila vrata i zavapila : Krvarim, pomozite. Dr D. Matic me je ostro pogledala i rekla: „ Vratite se u cekaonicu, i cekajte da vas prozovem! Mozda jos neko krvari. „ Bila sam u soku, nemo sam zatvoriula vrata i pogledala u cakaonicu; nije bilo nijedne jedine trudnice tog dana, a ni zena koja je bila na pregledu u ordinaciji nije bila trudnica. Mama, vidno potresena pocela je da vice: „ Odoh da je tuzim kod direktora ! „ Ja ostadoh da cekam. Nekoliko minuta zatim, otvaraju se vrata ordinacije i dr osoro vice: „ Gde je ona gospodja koja hoce da me tuzi? „ Mama se u medjuvremenu vratila, direktora nije nasla, i obe udjosmo u ordinaciju. Moja majka, uplasena za zivot cerke i unuke jeca: „ Pa, zar nigde moja cerka u ovoj drzavi da nema srece? „ Ova odgovara : „ Gospodjo, imala sam pacijenta u ordinaciji. „ . Da, imala je ali je i pored toga mogla da me primi preko reda, ili je ta pacijentkinja mogla da me pusti jer nije bila u stanju u kojem sam se ja nalazila. Dr vrlo brzo ustanovljava da moram hitno za Beograd, i pise uput. Medicinska sestra vice iz druge sobe : „ Nemamo trenutno sanitet! „, a dr ce na to : „ Jel to moj problem, ja nemam sanitet da joj dam, nek sidje dole i neka ceka! „.Sisla sam bez pogovora, nisam se nijednog trenutka svadjala sa njom, samo sam cutala i molila se da sacuvam bebu. Cekala sam oko pola sata na sanitet; stigao je konacno i usle smo, mama i ja.
Na klinici narodni front gde sam rodjena pregledali su me i ostavili da lezim tri dana. Pratili su moje stanje , i stanje bebe. Sve je ipak bilo u redu. Krvarenje je lagano prestajalo ali ono sto sam za ta tri dana cula i videla u bolnici nikad necu zaboraviti. Jos uvek mogu da evociram dva najjezivija dijaloga.
Prestravljena, u glavi mi samo misli : Ja ovde ne smem da se poradjam. Ja moram da dobijem tu vizu i odem kod muza.
Dolazi jesen lagano. Cekam vec cetiri meseca. Javljaju mi da dodjem u ambasadu na razgovor. Srecna sam, tamo me ispituju kad i kako sam upoznala svog buduceg muza, kako mu se zovu mama i tata, sta se vidi s njegovog balkona, sta voli da jede i sl. U isto vreme, on odgovara na slicna pitanja u Konstancu. Nakon nekoliko dana zovem ambasadu. Konstanc i Beograd su se slozili. Dobila sam vizu! Ali, trudnoca je poodmakla. Opet moram kod one grozne doktorke, da mi napise da mogu da letim u sedmom mesecu trudnoce jer na sajtu Jat-a je pisalo da moram da imam takav papir da bih letela. Ta zena, vise i ne mogu da je nazovem doktorkom, dere se na mene: Hocete li da se poradjate u avionu? . Ja joj lepo odgovorim:" Ne, ne zelim da se poradjam u avionu, samo zelim da odletim kod muza, i kod normalnih lekara, mislim u sebi. Napisala je to sto mi treba nakon sto je dobila kesu s poklonom. Na aerodromu niko mi nije trazio taj papir, niti je iko gledao dal sam trudna ili nisam. Pred let sam se jako uplasila. I bas u tom momentu, moja Lea se mrdnula u stomaku. Ja sam dosla k sebi i pomilovala stomak i rekla: „ Ne brini se sine, nece majka da se plasi, uskoro letimo kod tate „.
Let je prosao bezbedno. Bilo mi je dobro.Ispred mene je sedeo Aca Lukas. Verovatno, neka tezga u Cirihu. Aplauz, aplauz, avion je sleteo. Eto me u domovini muza i cerke.
Vencali smo se brzo, na moj rodjendan, dobila sam njegovo zdravstveno osiguranje. Odlazila redovno na preglede. Doktorka je uvek bila nasmejana. Lepa rec lekareva uliva snagu trudnici, bar u Nemackoj. U Srbiji me je rec lekarke srozala do dna i bacila u provaliju. Izvukla me je sopstvena snaga, sreca, bozja volja ili nazovimo to bilo kako drugacije.
Porodila sam se na dan Sankt Nikolausa, 6.decembra 2012. Postala sam majka. Porodila sam se prirodno. Htela sam da osetim bol radjanja, i neizmernu radost koja dolazi za bolom. Muz je prisustvovao porodjaju i drzao me sve vreme za ruku. Na kraju je presekao pupcanu vrpcu. U sobi sam imala tv, i kupatilo. Nisam morala da cekam u redu za toalet. Brzo sam se oporavljala. Nakon nekoliko dana dosle smo kuci.
Preko trnja do zvezda! Na dnu, pa na visini. Ali, lekciju sam naucila, na dnu nisam gubila snagu iako sam brinula i na momente ocajavala, a na visini nisam zaboravila dno na kojem sam bila. Na kraju krajeva, jedino uzvisenje koje priznajem jeste da sada zivim na 500 m nadmorske visine, a pre toga zivela sam na 150m . To je moje jedino uzvisenje!
Bice potrebno mnogo setnje Bodenskim jezerom, vecera u meksickom, ili kineskom restoranu, mazenja sa cerkom i muzem, plivanja u bazenu da bi se zaboravilo ono „ Neka ceka, ja nemam sanitet da joj dam !
Sada sam deo Istoka na Zapadu, a deo Zapada je u meni. Postali smo celina!