Vecina srpskih politicara danas ce svoju politicku nepismenost sakriti recima: direktne strane investicije.
Od Zajecara do Vrbasa, lokalni vlastodrsci imaju identican odgovor na mnogobrojna pitanja koja se ticu buducnosti zemlje .
Da ne bude zabune, novi srpski vlastodrsci ne rade nista novo do kopiranja svojih predhodnika.
Naravno, lokalna vlastela samo prica ono sto pricaju kolege na vrhu :strane investicije su taj carobni stapic, taj "Silver bullet koji ce Srbiju spasiti daljeg propadanja.
Ne treba biti suvise pametan pa svhatiti da je priliv novca neophodan za razvoj zemlje , ali sa druge strane, treba biti prilicno glup pa na mnogobrojna pitanja koja se ticu boljitka zemlje, u nedostatku pameti, odgovorati napamet naucenom frazom koja valjda zvuci pametno : direktne strane investicije.
Ove je ssedmice na Univerzitetu Houston gostovao Pablo Pinto, professor sa Kolumbije ciji se rad bavi negativnim uticajem direktnih stranih invistecija na korupciju.
Strane investicije su korisne onoliko koliko je drzava uredjena . Drugim recima, ukoliko strane investicije ulaze u jednu nesredjenu drzavu sa visokim nivom korupcije, korupcija se povecava sa prilivom svezeg novca.
Ovo dakako nije prvi rad na ovu temu ,a iza ovakvog samo naizgled nelogicnog zakljucka stoji logika zarade.
Cilj invisticija jeste sto veci povrat novca, a ovom cilju podrejeno je sve ostalo pa i nivo uredjenosti drzave.
Ukoliko korumpirano okruzenje gde tenderi imaju ulogu ikebane garantuje dobru zaradu , investicije ce sigurno stici. Uostalom nekad je mnogo jeftinije podkupiti vlastelu neke drzave nego se takmiciti na konkurentnom trzistu.
Hoce li bilo koja naftna kompanija svoje investicije u Nigeriji usloviti nivoom korupcije? Naravno da nece . Ne da ce nece zgrozavati korumpirane nigerijske vlade, nego ce je svestrano podrzati dok im ista omogucava pristup "crnom zlatu".
Sta vise, uredjeno drustvo cesto, pogotovo kad se radi o prirodnim resursima ,nikad nije imalo prednost pred korumpiranim i autokratskim rezimima.
Srecom Srbija nema naftu, a jos vaznije nije na bliskom istoku ni u Africi, vec u Evropi, makar i toj perifernoj.
Nesreca Srbije je sto se na njenoj politickoj sceni menjaju partije na vlasti, ali njihovi osnovni principi ostaju manje vise netaknuti. Osnovni principi svedeni su na sasvim prostu formulu: ako mogu da zaradim stotinu evra,a drzavu cu u isto vreme ostetiti za hiljadu, uradicu to Jer ako to ne uradim ja, uradice neko drugi.
Snaga ovakvog principa leizi u njegovom ljudskom, prirodnom instinktu. Moze cak vecina u drustvu biti svesna pogubnosti ovakvog principa pa se istog ne pridrzavati,ali ta manjina vecinski rasporedjena unutar elite je sasvim dovoljna. Uostalom i Thomas Hobbes, najpoznatiji pesimista ,nije tvrdio da su svi ljudi losi. Nije takva ni vecina, ali je samo postojanje takve manjine dovoljno za problem.
Zauzimanje politicke elite od strane takve manjine kojoj je licni interes vazniji i onda kad je na stetu opsteg dobra nije stvar negativne, vec sasvim prirodne selekcije.
Oni ljudi koji su u politiku usli vodjeni svojim uverenjima (sto nikako ne znaci protivno svojim interesima vremenom napustaju "brod" kad svhate da je vecina napravila jasan izbor :ili ces biti posten ili lud.
Dodatni problem je decenijama,ako ne i duze, stvarana politicka kultura sagledana u opsteprihvacenoj narodnoj mudrosti: politika je kurva.
Iako mi nije poznato da se politika medj drugim narodima tako direktno svodi na kurvarluk, problem prirodne degradacije politicke elite nije samo srpski fenomen.
Grcki filosof Plato prepoznao je identican problem kad je zagovarao ideju da bi politicki lider njegove Republike trebao biti ustvari onaj koji to iskreno ne zeli.
Ljudi koji zive u mnogo bogatijim i institucionalno razvijenijim zemljama od Srbije sve su vise zgadjeni politikom.
Paradoks politike lezi u tome da kad je jednoj zemlji potrebna najbolja politicka elita ona upravo ima najgoru. Kad su drustvu najpotrebniji veliki drzavnici, ono akumulise populiste i "krkobabizam". Ako se nekoj zemlji nekad I posrece (veliki drzavnici), oni izgube izbore ili u krajnjem slucaju i zivot.
Ljudi se iz bezbroj dobrih razloga klone politike,a samo je jedan jedini razlog zasto je to pogubno:politika se ne moze okaniti ljudi i kakva ce ta politika biti zavisi iskljucivo od onih koji se politikom bave, bilo kroz partije, bilo kroz drugi vid politickog aktivizma.
To je jednostavno zamka iz koje tesko izlazi bilo koje drustvo, ali i zamka kojoj Srbija danas placa ceh.