Gost autor| Moj grad| Roditeljstvo| Zdravlje| Životni stil

S mamom na biciklu

Snezana Radojicic RSS / 05.11.2013. u 14:53

Pogled na nove statuse na Fejsbuku, zadržavanje pažnje na objavi moje onlajn poznanice i klik na vezu za blog njene prijateljice s naslovom S mamom na biciklu, potom čitanje priče u dahu, sa suzama u očima i -- ideja: preneću to na Blog B92! Zašto? Zato što je priča živa, istinita, snažna, emotivna, što je odlično napisana, što govori o pomeranju granica naših strahova i nagradi u vidu sadržajnijeg života koja obavezno dolazi kada se na to usudimo.

 

Gost autor je: milica.cvrkutanje

 

IMG_20131004_1937351.jpg

 

Još pre nekoliko godina otkrila sam čari bicikliranja po Beogradu. Naravno, okolnosti su tada bile mnogo drugačije, bila sam student koji ide na fakultet i bavi se svojim knjigama, skokne na kafu sa drugaricom, ili cunja sa mužem po zelenim gradskim oazama, zaviruje u svaku uličicu. I ima bezgranično mnogo vremena za sebe i svoja interesovanja. Bicikl je bio moj pomoćnih, saveznik… i moj prostor slobode. U međuvremenu postala sam mama, a uz to se moj svet toliko pretumbao, da su se i ti dragoceni prostori slobode suzili, smanjili, a svet postao teško pristupačan. Znala sam da će osobi poput mene odluka da ostanem kod kuće i budem sa Sunčicom, i kao mama i kao fizioterapeut, i kao defektolog, biti zahtevna i da ću morati dobro da se potrudim da uravnotežim svoje i njene potrebe. Srećom pa mi se bicikl smešio iz prikrajka.

 

Dosadno mi je

Navikla da se mnogo krećem, posle nekog vremena priznala sam i sebi i Sunčici da me smara da svaki dan guram kolica prolazeći istom rutom, srećem iste ljude, koji postavljaju ista pitanja, gledam istu stazu i isto parče neba. A ispred nas kej koji se proteže unedogled, iza nas Ada, s druge strane biciklističke staze koje, sigurna sam, vode u nešto novo i drugačije. Sunčica ne hoda, mene u poslednje vreme bole leđa, dugo nisam vozila, ko zna kako će to izgledati, da li je sigurno… ali vredi pokušati. Istog dana kada sam Ivanu rekla za svoju ideju, čekao me je sređen moj stari bicikl, sada sa pojačanjem u vidu sedišta za dete. “Hoćeš da probaš?”

 

Čega da se plašim?

Loše kondicije, svakakvih vozača, izrade sedišta, pasa koji istrčavaju, i onih koji ujedaju, košave, pustare u koju mogu da dospem, kolabiranja, saobraćaja, nevremena, čamca za prevoz preko reke, lopova u prolazu, pada, manijaka, letećih tanjira, vampira, rupa na suncu… Neke od ovih ideja bile su moje, što se donekle može opravdati kao tipična majčinska briga, uvećana slikom koju uvek imam, makar negde na margini svoje svesti, onu koja podseća na to koliko je Sunčica bila mala i koliko se dugo borila za život. A neke od tih strahova su mi dobacivali ljudi iz najbliže okoline, ili čuveni “dobronamernici”, i ne sanjajući koliko se i sama u sebi borim da strahove prevaziđem. Neverovatno je kako svaka nova, malo drugačija ideja, prvo naiđe na gard i otpor. Jedan od takvih prolaznika mi je tih dana i mnogo pomogao, a da toga nije bio ni svestan, niti mu je to bila namera. U njegovoj konstataciji, skoro pa pretnji, da “sada moram duplo da pazim, ma i više od duplo, jer sada nemam odgovornost samo prema sebi, već i prema svom detetu” ležala je suština svega onoga što me je kočilo. I umesto da me naljuti što olako komentariše nešto što ne bi trebalo njega da brine, prijatno sam se zahvalila na ovom bici-ćaskanju. Strah od odgovornosti prema detetu koje još uvek ne može da brine samo o sebi. Pa šta? Voziću bicikl sa Sunčicom onako kako bih ga vozila i sama, brinuću o njoj kao što brinem i o sebi – uradiću sve što mogu da nam obezbedim sigurnost, i uživaću. Strah koji vezuje ruke iovako će morati da ode na neko drugo mesto. Ničemu taj ne služi. Više mu ne verujemo, kakve god brižne i dobronamerne maske na sebe stavljao.

 

Za sada, preko 2000 kilometara zajedno

Bilo je to pre godinu dana. Krenuli smo iz blokova, preko keja i nasipa, uz kanal, izašli negde kod Surčina… i shvatila sam da ovo nije nikakav bauk. Kada sam videla sa kakvom lakoćom i radošću smo prošle naših prvih 10 km, znala sam da ma koliko su se moje životne okolnosti promenile, bicikl je uspeo da im se prilagodi. Samo je vožnja dobila jednu novu dimenziju.

Sunčica i ja svakodnevno vozimo. Prednje sedište, koje se odavno isplatilo, pokazalo se kao odlično rešenje. Ne remeti upravljivost, iako Sunčica sada ima skoro 15 kila, osećam se sigurnije da mi je stalno na oku i uz mene, vidim šta radi, možemo da komuniciramo, da padne i po koji poljubac. Sedeći napred, vožnja je nekako zajednička aktivnost, posebno što ona voli da ispituje šta je na komandnoj tabli, da učestvuje u vožnji tako što zvoni pešacima kad zatreba (doduše, i kada ne zatreba), da mi ispritiska brzinometar ili iskrivi retrovizor. Kej, Savski nasip do salaša Stremen ili Kluba S u Jakovu, Ada, novobeogradske biciklističke staze su uglavnom naše rute, koje nam za sada daju dovoljno sigurnosti, mira i fleksibilnosti za vožnju, što se mene tiče, i prostor za jurcanje i igru, što se Sunčice tiče. Moram da priznam da sam jako srećna. I ponosna, dakako. Nas dve smo toliko toga prošle zajedno za ove tri i po godine, koliko se znamo. Još onda kada sam videla da se brzinometar približio našoj prvoj hiljadarki, udahnula sam duboko i zagrlila svoju hrabricu. I nije sve tako teško, zar ne, mala? S ovom kilometražom, već smo odavno u Grčkoj.

IMG_20131104_1845171-300x225.jpg

 

Uživanje, rekreacija, terapija

Znate, Sunčica ne vidi. Možda je ovo za mene najlakši način da to konačno kažem i na ovom blogu, kroz priču o vožnji bicikla. Nije potpuno slepa, jer vidi svetlost i poneke obrise. Mogu samo da nazrem kako izgleda njen svet, ali dokle god vidim da uživa u nečemu, znam da radim pravu stvar. Mnogo sam tragala i konačno odlučila da prihvatim sve naše probleme i izazove, i ordinacije zamenim onim što je možda teže, ali što osećam kao prirodnije i ispravnije. Na svoju odgovornost, dakako. Ispostavilo se da je vožnja bicikla pruža slobodu i antistres terapiju i meni, kao mami koja je veliki deo dana sa svojim detetom, i njoj, kao detetu lišenog glavnog čula potrebnog da upozna svet u svom uzrastu, koje se na neki način i dalje oporavlja. Sviđa joj se pokret, vetar u kosi, sunce na licu, kiša na licu, zvukovi drugih bicikala, rolera, govor ljudi, smeh. Sviđa joj se što može malo da se vozi, malo da šeta i vežba hodanje po travi, da onda bude na plaži i igra se kamenčićima, da štrapa po igralištu i upoznajte drugare, ali i da odmara pored mene i sluša muziku. Obožavam onaj trenutak kada smo same na stazi, čuje se samo ritam okretanja pedala i asfalt pod točkovima, a Sunčica peva i uspavljuje se, naslonjena na moju ruku, dok moje misli lepršaju rasterećeno i lako. Lepo ti je, mangupe mali, zar ne? I meni je, da znaš. Ne bole me više leđa. Ne boli više ništa.

IMG_20131104_1755511.jpg

 

Nismo same

U početku mi nije bilo jasno zašto retko srećem majke sa decom na biciklu. Sada sam sigurna da je mnogo žena koje su nesigurne baš kao što sam bila i ja. Kada me neka mama u prolazu pita kako je voziti sa detetom, kažem da zaista nije niti naporno, niti teško, a zanimljivo je. I dobro za liniju, dodam, u nadi da će ih možda makar to navesti da probaju. Ali znači mi što mnogo ljudi vozi, što su to različiti ljudi, koji bicikl koriste u različite svrhe, u drugim delovima grada, vozeći svako na svoj način. Prija pomisao da ćeš, ma gde se našao, pronaći nekoga sa kim ćeš deliti istu ljubav. I da ćeš imati sa kim da deliš stazu dišući punim plućima, i znajući da malo-pomalo pomeraš granice slobode.

 

P. S. Hvala tata Ivanu na osunčanoj fotografiji. I nadasve podršci.

P. P. S. I tata je bajker!



Komentari (18)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

reanimator reanimator 15:02 05.11.2013

...

Ladno ću da počnem prvo da čitam, pa onda da se upisujem
PS
Podrška iz kraja.
milica.cvrkutanje milica.cvrkutanje 02:14 06.11.2013

Re: ...

Hvala, komšija!

Ovo mi je tako poznata slika. Koju mnogo volim uvek nanovo da vidim!
ocajna_domacica.65 ocajna_domacica.65 15:46 05.11.2013

Поздрав

За Сунчицу.
Лепа прича.
Само уживајте.
Подршка и препорука!
milica.cvrkutanje milica.cvrkutanje 02:15 06.11.2013

Re: Поздрав

Hvala!
cassiopeia cassiopeia 15:50 05.11.2013

Zagrljaj za Sunčicu i Milicu

Zato što je priča živa, istinita, snažna, emotivna, što je odlično napisana, što govori o pomeranju granica naših strahova i nagradi u vidu sadržajnijeg života koja obavezno dolazi kada se na to usudimo.



Veoma motivišuća životna priča.


p.s. Snežo hvala ti što si prenela. Lako se izgube dobre stvari u bespućima interneta.

dusanovaiivanovamama dusanovaiivanovamama 20:02 05.11.2013

Re: Zagrljaj za Sunčicu i Milicu


cassiopeia
Veoma motivišuća životna priča.


p.s. Snežo hvala ti što si prenela. Lako se izgube dobre stvari u bespućima interneta.


Fenomenalno, hvala Snezo
milica.cvrkutanje milica.cvrkutanje 02:23 06.11.2013

Re: Zagrljaj za Sunčicu i Milicu

Hvala za ovaj zagrljaj, obe mu se radujemo.
Biće mi drago da naša priča nekoga inspiriše i ohrabri. Ili mu da ideju!
mnenadic mnenadic 17:28 05.11.2013

Sjajno

Nemam šta drugo da dodam!
4krofnica 4krofnica 19:20 05.11.2013

bike lovers

U početku mi nije bilo jasno zašto retko srećem majke sa decom na biciklu.


baš razmišljam da bih vas zapamtila jer se vozamo po istom kraju (ne sećam se da sam videla neku mamu, uglavnom su to ćalci i sedište je obično pozadi. više volim da je napred: i zbog sigurnosti (nekom prijatelju se klinac otkačio zajedno sa sedištem, srećom nije brzo vozio. malecki se svejedno dobro ugruvao) i zbog prisnosti koju imamo, skoro zagrljeni dok sam nagnuta nad volanom) klinac i ja.

bajs sam naučila da vozim pre nego što sam umela čvrsto da stojim na nogama, on je sastavni deo mog bića. komotnije se osećam na njemu nego na bilo kakvoj udobnoj fotelji. još kao mala sam letnje vikende provodila uz dvotočkaše, pomagala ćaletu u servisu za bajseve, učila svoje drugare da voze na Adi, išla na sve moguće trke u okolini..

a najlepše kilometre sam izvozala sa klincem. sitnim i osetljivim stvorenjem koji je, sa mnom, osetio tu strast i slobodu pedalanja. vozimo se uvek brzo, gde nema mnogo ljudi i pevamo u glas šta stignemo. često on bira putanju tako da se ne zna gde ćemo da završimo:)


ps: srešćemo se na nekoj stazi, prepoznaćete nas po glasnom, falš pevanju:)


angie01 angie01 23:48 05.11.2013

Re: bike lovers

više volim da je napred:


ja sam svog, sada velikog sina, od kada je naucio da sedi, pa do njegovog prvog bajsa vozila na svom- napred, jer mi je tako delovao zasticenije, ( a mogla sam i da mu drzim rucice i da ga mazim:).

isli smo svuda gde je moglo na dva tocka i to je bila uzivancija-skoro mi je rekao, kako se toga zivo seca i kako je obozavao te voznje i najvise spustanje niz nizbrdice.

...sad je i ovaj mali izrastao za 26-ticu...
milica.cvrkutanje milica.cvrkutanje 02:34 06.11.2013

Re: bike lovers

Pa tu smo negde, srešćemo se već. S obzirom da vozimo u društvu, možda smo isuviše zauzete, pa i ne primetimo kada se mimoiđemo.
Meni se mnoooogo sviđa ova korpa za napred, već sada smišljam čime ću je zameniti kada je mala bude prerasla, što će se uskoro i dogoditi, jer joj maksimalna nosivost 15 kg, kako na njoj piše. Ne mogu ni da zamislim da sedi iza mene, sigurna sam da bi joj bilo dosadno, napred je sva njena zanimacija, a bogami bi i meni bilo dosadno, navikla sam da smo, kako kažeš, maltene zagrljene napred.
Baš mi je drago što tako uživate, mogu potpuno da vas razumem!
milica.cvrkutanje milica.cvrkutanje 02:38 06.11.2013

Re: bike lovers

Pa sigurna sam da uživaju - em se kreću, em su napolju, em su im mame na dohvat ruke.
mariopan mariopan 20:11 05.11.2013

браво девојке :-) :-) :-)

Предивна, топла прича.

Браво за храбре девојке, и маму и бебицу Сунчицу.

Нема ништа лепше од тог времена које ће заједно да проведу у авантури на бициклу.


Код нас у Банату деца се возе на бициклима од узраста бебе па све док сами не науче да возе своје мале бицикле, обично поред тате или маме.

Није ретко видети бициклисту са два детета у седиштима и напред и позади, обично кад иду породично на излете или у посете.

Деца обожавају вожњу бициклом, ветар у коси, покрет и слободу коју имају док се возе.
milica.cvrkutanje milica.cvrkutanje 02:43 06.11.2013

Re: браво девојке :-) :-) :-)

Nedavno sam videla jednog tatu kako na bajsu vozi dvoje dece - jedno napred, drugo pozadi, a pored njih na svom biciklu ide treće dete. Bila je to jedna lepa, vesela slika!
Inače, uvek kada odem negde u Vojvodinu oduševim se što ima mnogo bicikala, i što ih vozi i mlado i staro, i muško i žensko.
Черевићан Черевићан 22:56 05.11.2013

Сунчици

возамо се возамо
бицикл . . и ЈА
ту је Мама, а и Тата
Срећа комплетна
ulicni-muzicar ulicni-muzicar 03:18 06.11.2013

...

I ja volim da vozam sina (9 god.) na biciklu, samo mu je dupe već poraslo, pa mu je sedište (koje je pravio moj pokojni ćalac) postalo tesno... :)

Ali, nema veze, ionako dogodine dobija svoj (veliki) bicikl, a njegovo mesto će polako da zauzme ćerka, samo da malo poodraste (tek joj je 6 meseci). Pa ćemo svi zajedno, na 3 "točka": on i mama posebno, a ja i ćera zajedno...
A kad putujemo u moj rodni kraj (LeskOvac), putuju i bicikli sa nama, normalno...

Sa sinom sam 2 puta padao, oba put naglavačke. Prvi put se "zalepila" prednja kočnica, a drugi put je valjda on metn'o nogu među žice. Taj drugi pad je bio nezgodan, majka samo što se nije onestvestila kada nas je videla, kad smo se vratili kući. Izgledali smo k'o da su nas napali Indijanci...



Na slici (15.9.2011.) se vide povrede na licu i desnom ramenu, a nije bilo samo to...
milica.cvrkutanje milica.cvrkutanje 12:28 06.11.2013

Re: ...

Ajoj!
Zato ja uvek pazim šta Sunči radi i kako barata svojim igračkama, da ne bi slučajno probala da isprobava kako je kada ih baci pod točak... Ne znam da li se majke i očevi razlikuju po tipu vožnje, ali primetila sam da kada ide sa tatom, mnogo se brže vraća kući, čupavija.
Pozdravi za bajkersku porodicu!
ulicni-muzicar ulicni-muzicar 15:10 06.11.2013

Re: ...

da, malo brže vozimo nego mame

pozdrav... :)

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana