Moj dragi gost ovog puta je stefan.hauzer:
Danas sam čuo lošu vest. Nije da je to ovde neka novost, ali ova je drugačija. Ova vest je meni bitna, a valjda se to u mom svetu jedino računa. Lična vest. Ona je tvoja i boli, intimna je i cepa te na atome. U trenutku se tvoj odbranmbeni mehanizam budi i čini te ravnodušnim, ali ti nisi ...previše razmišljaš o tome; zašto si bio blizak sa jednim čovekom kad vas dele decenije? To su samo godine, neke materijalne stvari koje nemaju veze sa onim bitnijim. A tu smo se poklapali, skoro do savršenstva - sa prvom razmišljalicom koju mi je postavio, koje se više i ne sećam i to kida. Kida te iznutra i ostavlja te nekako praznim i malodušnim, ali neko drugo, lepše sećanje te nekako ispuni. Ispuni te i ova jesen i modro nebo i lišće koje upija poslednje zrake, pre nego otpadne. Ovo je tako divno vreme za umiranje, jer je puno prokletih kontrasta zbog kojih si u isto vreme i veseo i depresivan.Valjda je i takav momenat? Bol nekad treba pustiti, ne treba ga zatvoriti - to ume da uništi.
Ipak, danas je padala kiša i bilo je pravo nedeljno vreme - melanholično. Posle se Sunce izmigoljilo i bacilo koji snop svetlosti na nas. Nadam se da je to bio znak, da pravi ljudi idu na pravo mesto, kad dođe taj trenutak ...volim da verujem da je tako.
Svaki momenat ima svoju ziku,a ova je moja;
(wilco - either way)