Kultura| Umetnost

Zvezda koja ne tamni

Aja Jung RSS / 24.11.2013. u 12:20

 

Rudolf_Nureyev_50648386.jpg

Iako je umro pre dvadeset godina (1993), doprinos Rudolfa Nurejeva celokupnoj baletskoj umetnosti toliko je nesaglediv i dragocen da se u njegovu čast ove sezone igralo i govorilo u svim ozbiljnim baletskim kućama. Najbolji omaž su priredile one kompanije sa kojima je nastupao, za koje je kasnije radio koreografije ili koje je vodio. Sjajne programe su iznele direkcije baleta pariske Opere, zatim Opere u Bordou, Teatra milanske Skale, bečke Opere, Baleta San Franciska ili moskovskog Boljšoj baleta, a britanski BBC je predstavio dvočasovnu emisiju posvećenu jednom od najznačajnih igrača XX veka.

Nurejev je već na početku karijere postao legenda. O njemu su snimljeni filmovi i objavljene brojne knjige u kojima se govori o neobičnom životu, umetniku kakav se jednom rađa, ali neretko i o osobi teške naravi, narcisu i egocentriku. U jednom od poslednjih intervjua britanskom Dejli Telegrafu, pred sam kraj života, Rudolf Nurejev je rekao da i on sam teško može da poveruje u priču o svom detinjstvu: „Dete seljaka koji vuku poreklo iz severne Mongolije, koje je rođeno u vozu i odrastalo gladno negde jugozapadno od Urala, u sobi od 9 kvadratnih metara, sa zajedničkom kuhinjom"... Njegov talenat je prepoznat na omladinskom času folklora, a onda prosleđivan kao vredna pošiljka od pedagoga do pedagoga, sve dok nije bio spreman da se sam ukrca u voz, i krene put Lenjingrada. Čak i pre nego što je došao na Zapad, ljudi su se često gurkali i pitali: „Odakle ta kultura, taj senzibilitet? Kako je moguće, da se pojavi ovakav talenat, ovakve proporcije i urođeno prinčevsko držanje kod dečaka čiji su roditelji obični, siroti seljaci"

Ipak, koliko god da je brzo usvajao manire, često nije mogao da savlada svoje poreklo. Njegovo omiljeno jelo bilo je biftek, koji je morao da bude debeo, vruć i krvav. Ponekad bi ga prislanjao uz obraz kako bi proverio njegovu temperaturu. Kada mu je majka čuvene balerine Margot Fontejn jednom prilikom poslužila piletinu, promrmljao je: „Kokošija večera, kokošija predstava". Nikad nije do kraja ukrotio svoju prirodu i nastupe besa, od kojih se dugo prepričavao jedan koji se odigrao u vili Franka Zafirelija, kada je lomio sve pred sobom. Iako njegov veliki obožavalac, francuski reditelj Fransoa Trifo je jednom prilikom rekao kako je "Nurejev zver, koja nikada nije uspela da se socijalizuje". Pa ipak, sve to je bilo zanemarljivo u odnosu na njegovu umetnost, i nije bilo prepreka da dobije visoko francusko državno odlikovanje Viteza reda umetnosti, koje mu je na njegovom poslednjem pojavljivanju u javnosti, na premijeri baleta "Bajadera", oktobra 1992., uručio francuski Ministar kulture Žak Lang.

Rudolf Hametovič Nurejev, rođen je 17. marta 1938. godine. Njegova majka je bila u osmom mesecu trudnoće, kada je krenula transsibirskom železnicom iz Moskve u posetu mužu koji je bio partijski funkcioner u Vladivostoku. Putovanje od skoro 9.500 kilometara danas traje dve nedelje, a tada je trajalo gotovo pun mesec. Tako je zbog napornog puta, njeno četvrto dete je svet ugledao pre očekivanog termina, u sibirskom Irkutsku, negde na polovini puta.

Rudolf je bio prvi sin, posle tri devojčice. Porodica se nastanila u predgrađu Ufe, glavnog grada tadašnje Baškirije. Nemirnog i tvrdoglavog dečaka kod kuće su od prvog dana zvali Rudik. Već u najranijem detinjstvu, Rudik je pokazivao veliko interesovanje za pokret. Kada je u grad stigla baletska predstava, majka je sa samo jednom ulaznicom u rukama, uspela da uđe u pozorište sa svoje četvoro dece. Od tada počinje njegova fascinacija igrom i scenom.

U Ufi nije bilo baletske nastave, ali se u folklornoj sekciji škole njegov talenat ubrzo otkrio. Bio je neverovatan, i svi su govorili da mora da ode u Lenjingrad, prestonicu baleta. Uporan i samouveren, Rudolf je prekinuo srednju školu. Na putu ka Lenjingradu, ostao je nekoliko dana u Moskvi i otišao na audiciju za Balet Boljšoj teatra. Iako je prošao, nije hteo da ispusti izazov i ne nastavi za Lenjingrad. Kirov Balet (pre i posle SSSR-a - Balet Teatra Marijinski) bio je njegov cilj, kao i Akademija Vaganova. Nije se upisao od prve, ali je uspeo da postane učenik ove škole kada mu je bilo 17 godina, i brzo počeo da se izdvaja.

Aleksander Ivanovič Puškin bio je toliko oduševljen mladim studentom, da mu je ponudio da stanuje u njegovoj kući. Nurejev se tada zbližio sa suprugom svog pedagoga, koja je bila prosečna, ali veoma lepa balerina. Već u to vreme, uspevao je da održava strasne veze sa dve žene, stanodavkom Ksenijom i balerinom Menjom Martinez, koja je sa Kube stigla na usavršavanje. Njegovi poznanici su kasnije tvrdili da su između Rudolfa i Menje postojale jake emocije, i da ju je on više puta zaprosio. Međutim, putevi su im se razišli. On je diplomirao 1958., i već u iste godine nastupio u "Labudovom jezeru", sa ansamblom Kirov baleta, gde ubrzo postaje solista.

Tokom samo nekoliko sezona, Nurejev je postao najveća baletska zvezda u zemlji, a na gostovanjima u inostranstvu privlačio je sve više publiciteta. Prva spoznaja da ga privlače muškarci desila se kada je ugledao sedamnaestogodišnjeg Nemca Teju Kremkea, koji se tek upisao na Akademiju Vaganova. Ubrzo su se zbližili, a Teja je počeo da ga nagovara da pobegne u svet. Kada je počelo uveliko da se priča da je najbolji sovjetski baletski igrač verovatno homoseksualac, Ministarstvu kulture SSSR-a je to počelo da smeta, a Nurejev je polako shvatao da mora da ode. Tadašnji sekretar Komunističke partije Nikita Hruščov, navodno je dao nalog da ga ubiju i time skinu "sramotu" sa najboljeg baletskog ansambla. Prvo upozorenje, stiglo je u vidu zabrane igranja u inostranstvu. Međutim, u maju 1961, Kirov je gostovao je u Parizu, a prvak baleta koga su spremali za nastupe, povredio se samo dan pre polaska. Nurejev je u poslednjem trenutku upao u podelu, i otputovao.

Interesovanje pariskih medija je bilo ogromno, predstava "Bajadera" je podigla publiku na noge, a ljudi su bili u transu nakon nastupa Rudolfa Nurejeva. U sedištu KGB-a, koji je pažljivo nadzirao svaki korak mladog igrača, nastala je panika. Nurejevu je javljeno da ne može da nastavi sa daljim planiranim nastupima, i naređeno da se odmah vrati u Moskvu kako bi nastupio u Kremlju. U to nesrećno vreme, odbiti poziv za nastup u centru partijske moći, bilo je ravno ludilu. Ali, Nurejev je odbio. KGB nije odustajao, pa su mu javili da mu je majka bolesna, i da mora da se vrati kako bi je video. Nurejev je osećao da su to blefiranja. Bio je svestan da bi povratak bio koban, i odmah je zatražio politički azil u Francuskoj. Azil mu je odmah odobren, a dobio je i angažman u trupi Velikog baleta Markiza de Kuevasa.

Krajem 1961, kad je ansambl gostovao u Danskoj, Nurejev je upoznao Erika Bruna, danskog igrača u kojeg se zaljubio i ostao s njim sve do Erikove smrti 1986. Iako mu je Brun bio najveća ljubav u životu, Nurejev je uz njega imao i mnogo drugih partnera, ali i desetine žena koje nisu mogle da odole njegovom šarmu.

Život na Zapadu je opčinio mladog sovjetskog igrača. Postao je opsednut novcem, kupovinom i odlascima u skupe restorane. U početku nije imao velike prihode, ali je njegova popularnost u kratkom vremenu doživela takve razmere da je samim ulaskom u najpoznatije pariske restorane, dobijao po nekoliko ponuda da ga časte. Nurejev je to koristio. Odlazio bi tamo svakoga dana, sa prijateljima ili ljubavnicima, i nije se opterećivao što njegova razmetanja plaćaju nepoznati ljudi.

U baletskoj sali radio je naporno. Uvek je na probama provodio dvostruko više vremena nego ostali igrači i stalno je težio usavršavanju, vežbajući svaki pokret do najbanalnije sitnice. Taj rad ga već 1962. odvodi na gostovanje u londonski Kraljevski balet, čija je direktorka bila Margot Fontejn, jedna od najznačajnih balerina tog vremena. Zajednički nastup Fontejnove i Nurejeva bio je senzacija, posle čega je Nurejev dobio ponudu i ostao u ovoj kompaniji, sve do 1977. godine.

Ansambl je gostovao po celom svetu, a Nurejev je doživljavao nezapamćene ovacije. Fontejnova mu je bila najdraža partnerka, koju je izuzetno cenio. Inače vrlo škrt u komplimentima prema svojim kolegama i partnerkama na sceni, često je govorio: "Margot i ja smo jedna duša u dva tela. Ne zanima me koliko joj je godina, ni koja je odlikovanja dobila od britanske kraljice. Ona je za mene simbol večne mladosti i sinonim za savršenstvo". Fontejnova je bila i poslednja balerina s kojom je nastupio. Bilo je to septembra 1988. godine. Njemu bilo 50, a njoj 69 godina!

Tokom gostovanja u SAD, izazvao je neverovatan publicitet. Na predstavi u Metropolitan operi, nakon koje se zavesa spuštala i dizala na desetine puta, u gledalištu je bila i Džeki Kenedi. Bojeći se političkih posledica i veze sa sovjetskim beguncem, politički savetnici američkog predsednika bili su izričito protiv njihovog upoznavanja. Međutim, njih dvoje su otpočeli druženje, a prijateljstvo se nastavilo i onda kada je gospođa Kenedi postala gospođa Onazis. Nurejev je kasnije bio vrlo blizak i sa njenom sestrom Li Radzivil. Li je ostala u drugom stanju, predomislila se i abortirala, a Nurevej je navodno dugo patio.

Iako se pojavio u nekoliko filmova, čini se da ga to nije privlačilo. Ipak, uživao je u senzaciji koju je izazvao 1976. godine, parodijom na "Labudovo jezero", odnosno nastupom u seriji "Muppet Show", gde je igrao sa Mis Pigi. Nurejev se družio sa Mikom Džegerom, Fredijem Merkjurijem, Endijem Vorholom, Lajzom Mineli, Gregori Pekom, i mnogim drugim zvezdama. Ipak, smatrao je da su mu pravi prijatelji oni ljudi sa kojima je bio blizak u vreme kada nije bio slavan. Odbijao je autoritete, ograničenja i pravila. Možda je to imalo veze sa njegovom divljom prirodom, a možda i sa čeličnim sistemom kakav je upoznao tokom života u SSSR-u.

Na mesto direktora Baleta pariske Opere, Nurejev stupa 1983. godine. Bio je koreograf najuspešnijih produkcija, i još uvek redovno nastupao.  Posle nebrojenih gostovanja po najpoznatijim pozorištima Evrope, i statusa apsolutne baletske zvezde, 1982. godine, prihvata državljanstvo Austrije, nadajući se da će to rešiti birokratske probleme i da će moći da ode u Ufu. Međutim, tek zalaganjem Mihaila Gorbačova, Rudolf je poslednji put video majku 1987. godine. Ona je tada bila već teško bolesna. Kada joj je prišao, nije otvarala oči, ali je smogla snage da mu stegne ruku i izgovori "Rudik..." Bila je to njena poslednja reč. Umrla je sledećeg dana.

Poreklo njegovih roditelja, može biti opravdanje za njegovu paranoju vezanu za novac. Pred kraj sedamdesetih, imao je najmanje 10 miliona dolara u raznim švajcarskim bankama. Onazisovi i Rotšildovi su mu bili finansijski savetnici, dok bi on svaki put proveravao i najmanji račun iz super marketa. Nije prestajao da kupuje nekretnine: farmu iznad Monaka, veliki stan u Parizu, još jedan u njujorškoj zgradi Dakota, kuću na Krfu, farmu u Virdžiniji, vile pored mora, ostrvo pokraj Napulja koje je nekada pripadalo Leonidu Mjasinu. Ipak, gradnja ni na jednoj lokaciji nikada nije završena, jer je bio škrt da plati radove.

Njegov ljubavni život je bio izuzetno komplikovan i promiskuitetan. Glumac Kejt Bekster je opisao da se sa Nurejevim prvi put sreo u jednom restoranu, i ovaj ga je odmah pozvao na piće u njegov stan. Onda je otišao do kuhinje da uzme votku i vratio se potpuno nag. Sve ostalo je bilo izvedeno „potpuno mehanički"... Međutim, njegova verna publika je volela da veruje da su Nurejev i Fontejnova u vezi, što nikada nije bilo potvrđeno. On je i dalje bio zaljubljen u Bruna, a ona je odlučila da se ne razvede od svog muža, kada je ovaj nakon pokušaja samoubistva ostao paralisan.

Počelo je da se nagađa da veliki igrač ima „homoseksualni rak". Bilo je to vreme kada se u svetu tek pojavila i velikom brzinom širila sida. Iako se 1984. podvrgao testu i dobio nalaz da je pozitivan, Nurejev se nije na to obazirao. Smatrao je to cenom neumerenog života koji je godinama vodio, ali je i dalje verovao da je jači od bolesti. Već naredne godine, krenuo je na eksperimentalnu terapiju, koja se na početku pokazala uspešnom. A onda je usledio nagli pad imuniteta, počeli su da mu otkazuju bubrezi, i hitno je operisan. Uz velike bolove, i sa katetrom koji je skinut samo par minuta pre izlaska na scenu, igrao je u Australiji, te 1987. godine.

Sa bolešću se borio punih devet godina, ali se od prvog trenutka naslućivao kraj jedne od najfascinantnijih karijera u istoriji baleta. Nurejev je tvrdoglavo odbijao da prizna da ga nadalje očekuju samo razočaranja. Njegovo telo je gubilo bitku, a on je postajao sve podložniji infekcijama. U julu 1992., zadržan je u bolnici zbog upale srčanog tkiva. Lečenje prekida kako bi otišao na pomenutu premijeru "Bajadere", baleta koji ga je vinuo u svetsku orbitu, i primio visoko odlikovanje. Publika ga je pozdravila frenetičnim ovacijama, neumorno bacajući cveće na pozornicu. Njegovo stanje se dalje pogoršavalo. 4. januara 1993. je pao u komu, a samo dva dana kasnije zauvek je otišao usled otkazivanja rada srca.

Pariska Opera je organizovala poslednji oproštaj. Hiljade ljudi došlo je da oda poštu pred kovčegom izloženom u foajeu ovog teatra. Po vlastitoj želji, sahranjen je na ruskom groblju nedaleko od Pariza. Za vreme obreda kovčeg je bio prekriven skupocenim orijentalnim tepisima, koje je Nurejev skupljao tokom života. S njim su položene i jedne baletske patike. Nije ostao testament, ali su njegovi prijatelji sproveli poslednju želju koju je imao u pogledu tridesetak miliona dolara koje je ostavio. Osnovana je Fondacija Rudolf Nurejev, koja danas pomaže mlade igrače.

Kao mali doprinos sećanju na velikana svetske baletske scene, dokumentarni film Patriše Foj o Rudolfu Nurejevu, gledaćemo premijerno 22. januara 2014., u okviru „Dana Beogradskog festivala igre u Jugoslovenskoj kinoteci".



Komentari (5)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

mariopan mariopan 14:15 24.11.2013

...

Divan blog. Hvala
Aja Jung Aja Jung 15:49 24.11.2013

Re: ...

Hvala
apacherosepeacock apacherosepeacock 16:15 24.11.2013

Re: ...

Nurejev Veliki.
Preporuka.
JJ Beba JJ Beba 16:18 24.11.2013

lepo

Fontejnova je bila i poslednja balerina s kojom je nastupio. Bilo je to septembra 1988. godine. Njemu bilo 50, a njoj 69 godina!


Posle nebrojenih gostovanja po najpoznatijim pozorištima Evrope, i statusa apsolutne baletske zvezde, 1982. godine, prihvata državljanstvo Austrije, nadajući se da će to rešiti birokratske probleme i da će moći da ode u Ufu.
tek zalaganjem Mihaila Gorbačova, Rudolf je poslednji put video majku 1987. godine.


patio od strašne nostalgije za domovinom. kažu da je znao da se zatvori i danima pije votku, do obeznanjivanja

Kao mali doprinos sećanju na velikana svetske baletske scene, dokumentarni film Patriše Foj o Rudolfu Nurejevu, gledaćemo premijerno 22. januara 2014., u okviru „Dana Beogradskog festivala igre u Jugoslovenskoj kinoteci".

gledaću :)
ciracirafm ciracirafm 08:31 26.11.2013

Odlican tekst

Hvala!

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana