ili
Kako su Hrvati potpisali kolektivno samoubistvo
[Твој став је живот другог]
"Tamo gde svi misle slično,
niko ne misli mnogo."
Volter Lipman
Šta su im njihova deca kriva?
Budućnost jedne države zavisi od kvaliteta ideja koje kruže njenom kulturom. Društvo koje ume da iznedri ideju kako da optimalno reši određenu situaciju u kojoj se našlo (npr. ekonomsku krizu 2008.), jeste efikasno društvo. Da bi moglo da rešava izazove, društvo treba da ume da neguje proizvodnju novih ideja. Danas su najuspešnija ona društva koja umeju da proizvedu najviše novih ideja.
Referendum u Hrvatskoj je pokazao nizak nivo mišljenja koji trenutno preovlađuje u Hrvatskoj. Prvo što pada u oči je nesposobnost Ustavnog suda Hrvatske da prepozna diskriminaciju: ako je jedan oblik ponašanja dozvoljen jednog grupi građana, a isti taj oblik ponašanja je zabranjen drugoj grupi građana - to je diskriminacija. Ustavni sud je temelj države. Ako je temelj loš...
Niko se nije naučen rodio, te i nije loše ne znati. Loše je ne želeti znati.
Hrvatski referendum je pokazao mržnju Hrvata prema svojoj zemlji. Prema svojoj deci. Njegov rezultat je otkrio zlu volju da se zarad trenutnog samozadovoljavajućeg - Pobedio sam! - uništi čitavo društvo i njegova budućnost. Da se zaustavi protok ideja i da se društvo onesposobi da rešava, inače sve veće, izazove savremenog sveta.
Zašto je referendum zaustavio proizvodnju ideja?
Zombi - Hrvati
Osećaj doprinosa zajednici je najjači motivator koji postoji. Uostalom, zloupotreba tog osećaja je i dovela do toga da Hrvatska bude naterana da potpiše svoju ropsku presudu.
Današnji svet je visoko kompetitivan. Ona društva koja više unapređuju protok najsvežijih i proizvodnju novih ideja, u toj trci imaju veću prednost. Za proizvodnju ideja je neophodna kreativnost, a kada je kreativan proces u pitanju, veća plata rezultira smanjenom kreativnošću, a doprinos zajednici kreativnost povećava.
Svaki diskriminisan čovek, koji mnogo radi, ima svesnu ili nesvesnu nadu da će svojim radom uspeti da zaradi status jednakog. Ustav je najviši državni dokument, i to što je diskriminacija ušla u hrvatski temelj ubija svaku, i svesnu i nesvesnu, nadu u Hrvata da će se sopstvenim radom i trudom zaslužiti svoje mesto u društvu. Pošto je referendum poslao poruku da opšti doprinos društvu nije potreban i ubio osećaj doprinosa zajednici u Hrvatskoj, kakvo je ponašanje preostalo Hrvatima? Maksimalno iskorišćavanje društvenih mogućnosti za ostvarivanje lične, samo lične i ničega osim lične koristi. Zvuči kao već postojeća slika današnjeg hrvatskog društva? U Hrvatskoj već cveta diskriminacija. Referendumom je zacementirana.
Dobro, to je manjina ljudi ubijene motivacije, a šta je sa preostalom većinom? Svi su manjina. Da li po boji očiju, po boji kože, po boji kose, izborom posla, izborom seksualnog partnera, izborom hobija, omiljenim tipom automobila, omiljenom epohom operskih predstava... Svi su manjina po - bar nekoliko pitanja.
Vera u nekakvu idealnu sliku većine - jedan model u koji će se svi uklopiti, jeste neostvariva. Ali i da se poveruje u bajke, kakav će rezultat dati uklapanje u jedan model? To što je neki čovek manjina po nekoliko tačaka, razlikuje ga od drugog čoveka koji je manjina po nekim drugim tačkama. Obezbeđuje mu autentičnost. Kakve će ideje iznedriti ljudi koji su se odrekli bilo kakve svoje različitosti, bilo kakve svoje autentičnosti? Iste. Neautentične. Neupotrebljive. Beskorisne. Šta više, kada u okruženju jednog čoveka počnu da se ponavljaju iste ideje, mozak počinje da gasi proces razmišljanja jer mu je to signal da je razumeo svoje okruženje i da u njemu sada ume da se snađe.
Šta to beše mozak?
I pitanje za Hrvatsku. A gde su joj ljudi koji treba da znaju i da je upozore na ovo što piše u ovom tekstu? I kakve se to ideje motaju po glavama tih ljudi i kakvom su to motivacijom vođeni kada nisu uspeli da upozore Hrvatsku za šta glasa?
Svako ko je bar malo zagrebao po neuropsihologiji zna da se mozak, i proces mišljenja, formira životnim iskustvom u određenom okruženju. Takođe zna i da se neuronske mreže za obradu različitih informacija preklapaju. To znači da je postojanje manjina prednost za društvo, jer će kognitivne sposobnosti utrenirane u manjinskom okruženju biti iskorišćene za obradu informacija iz većinskog okruženja. Ovo je pojednostavljen opis mehanizma proizvodnje novih ideja koja je posledica života u manjinskom okruženju. Što većem broju manjinskih zajednica da čovek pripada, to je veća šansa da će on proizvesti autentične ideje.
I podsećanja radi, da bi se motivisao na proizvodnju ideja, čovekov rad treba da bude prihvaćen kao doprinos zajednici.
Svoju decu u belo roblje
Oni Hrvati koji se teše da nisu manjina po izboru seksualnog partnera, neka se zapitaju ponovo. Kada društvo pošalje poruku da se doprinos manjine odbacuje, ona šalje poruku da će se doprinos svake manjine odbaciti. Tako funkcioniše ljudska psiha. Sistemska diskriminacija rađa samožive ljude i među onim grupacijama koje, trenutno, nisu diskriminisane. Kada diskriminacija uđe u najviši državni akt, u srž države, to je poruka da diskriminacija diktira sve ostale sfere društva. Potrebno je da prođe nekih 30ak godina, da se smeni jedna generacija i Hrvatskom će dominirati samoživi građani, Ustavom programirani da čerupaju svoju državu, bez milosti i bez obzira. Kada bude dovoljno onemoćala, naprednije države će već smisliti politički mehanizam da Hrvatska postane, u svakom pogledu, zavisna od njih i da postane ropska zemlja.
Jedna država manje
I da, s obzirom da je moja prva velika zaljubljenost bila u jednog poluhrvata, a moja najlepša veza bila sa jednim Hrvatom, i s obzirom da sam sa Hrvatima, po pravilu, imao odličnu komunikaciju, razumevanje, pa i dobar seks, duša me boli zbog ovoga što je Hrvatska uradila sebi. Šta da se radi. Jedna država manje.